This and that. That there is.

Year: 2019 Page 1 of 4

Cijepljenje i religija

Iako se danas pomalo čini kako su vjerski razlozi za odbijanje cijepljenja pali u drugi plan u odnosu na zastrašivanje sadržinom cjepiva, onim čudnim sastojcima čudnog imena – oni su i dalje živi i utječu na odluke vjernika.

Pravi vjernici više će brinuti o etičnosti ili vjerskoj podobnosti cjepiva negoli spojevima u njemu jer su u pitanju stvari puno trajnije od jedne doze imuniteta ili trajanja jednog života. Kako je riječ o religiji, valja ozbiljno shvatiti te nedoumice i razumjeti kako su jednom vjerniku one zbilja važne, dapače od životne važnosti (na svaki način): službeni stav neke religije (ili nekih vjerskih vođa) može odrediti hoće li se vjernici i njihova djeca cijepiti ili ne, a tu odluku neće poljuljati nikakvi znanstveni radovi ili argumenti stručnjaka.

Situacija, srećom, nije tako loša: sve tri (nama najinteresantnije) abrahamske religije podržavaju cijepljenje, uz određene izuzetke. Proučimo ih redom.

 

Kršćanstvo

Ne možemo govoriti o jedinstvenom stavu u kršćanskom korpusu: osim katoličke crkve koja ima jak centralizirani ustroj, postoje i manje centralizirane pravoslavne crkve, te često vrlo autonomne protestantske zajednice.

Katolici se za pitanja vjerske doktrine okreću Papi i Vatikanu: što se tamo kaže, postaje službeni stav te crkve, a niže rangiranim svećenicima ne dozvoljava se puno odstupanja od zacrtanih smjernica. Zbog toga je situacija u ovoj crkvi relativno čista: katolicima se preporučuje cijepljenje kao briga o zdravlju. Etički problem cjepiva vezan je u katoličanstvu faktički isključivo uz cjepiva koja su proizvedena korištenjem ljudskih embrionalnih stanica iz tkiva abortiranih plodova.

Stav katoličke crkve prema abortusu vrlo je jasan i beskompromisan: riječ je o grijehu ubojstva.

I tu nema mrdanja. Taj je grijeh tako snažan i tako velik, da se i stvari koje su lateralno vezane uz njega, poput iskorištavanja tkiva abortiranog djeteta smatraju grijehom.

No, do kud taj grijeh seže, i što je čovjeku vjerniku učiniti po tom pitanju?

Vatikanska akademija za život izdala je dva priopćenja vezana upravo uz problem korištenje cjepiva nastalih uz pomoć ljudskih stanica: jedno 2005. godine, za vrijeme pontifikata Pape Benedikta XVI. (Ratzinger), a drugo, kao pojašnjenje prvog, 2017. godine, za vrijeme pontifikata Pape Franje (Bergoglio).

Prvo priopćenje, izdano za pontifikata konzervativnog Pape, očekivano je teološki strogo i kroz široko objašnjavanje pojma grijeha i načina na koji grijeh može biti prenošen s jedne na drugu osobu, osuđuje bilo kakvo sudjelovanje koje ima veze s tkivom ubijene osobe. S druge strane, priopćenje prepoznaje i tumači potrebu za cijepljenjem protiv bolesti koje mogu izazvati ozbiljne probleme (u priopćenju se spominje Rubella i opasnost po trudnicu i plod), te se tim činom definira protuteža moralno negativnoj praksi izrade cjepiva pomoću embrionalnog tkiva. Prvo priopćenje definira da se grijeh u blagoj mjeri prenosi i na korisnike cjepiva, uz ogradu da je ipak bolje cijepiti se, nego riskirati zdravlje živućih.

Drugo priopćenje je pojašnjenje prvog i, pisano za pontifikata progresivnog Pape, ponovo potcrtava opasnosti od zaraznih bolesti, ali i razrješuje primatelje cjepiva (i njihove roditelje, kao i osobe uključene u proizvodnju cjepiva) grijeha; novi argumenti su činjenica da su današnji sojevi cjepiva vremenski jako udaljeni od izvornih stanica abortiranih osoba i stoga ne nose grijeh koji je nastao manipulacijom izvornih stanica, te argument kako danas više nije potrebno koristiti “svježe” abortuse za proizvodnju cjepiva (sva se rade od staničnih linija izdvojenih iz dva abortusa obavljena šezdesetih godina). Drugim riječima, stanične linije koje se danas koriste (a koje su nastale uzgojem iz izvornih stanica) nisu nastale na “griješan” način (prekidom trudnoće), a isto tako omogućuju izradu cjepiva bez potrebe za žrtvovanjem novih života, što je možda i najjači argument u korist primjene ovih sojeva.

Sve u svemu, što se katoličke crkve tiče, sva cjepiva su Ok i vjernici se ne trebaju plašiti prijenosa grijeha. Dapače, crkva preporučuje cijepljenje kao značajan oblik preventive oboljevanja od zaraznih bolesti, ali i zaštite drugih ljudi (grupni imunitet).

Pravoslavne crkve, bivajući decentralizirane (autokefalne), nisu u obavezi povinuti se centraliziranim odlukama, no to ne znači da među njima nema koordinacije – krajnji rezultat toga je stav o cjepivima koji je blizak stavu katoličke crkve: cjepiva, čak i ako su dobivena “na griješan način”, nisu grijeh. Ruska pravoslavna crkva, kao najveća pravoslavna zajednica, ohrabruje vjernike na cijepljenje. Srpska pravoslavna crkva zauzela je oprezniji, diplomatičniji stav koji se ne opredjeljuje niti na jednu stranu: “…smatra da treba uvažiti razloge naučne medicine, ali i bojazan roditelja od njenog primanja”. Praktično, to znači da se SPC ne protivi cijepljenju, ali se ne želi miješati – ostavljajući odluku o tome svakom pojedincu ponaosob.

Protestanti i druge denominacije kršćanstva imaju najrazličitija tumačenja: kako je njihova hijerarhija opuštenija od katoličke i od pravoslavne crkve, religijska tumačenja ovisna su o interpretaciji unutar same denominacije: neke zajednice smatraju kako je cijepljenje miješanje u Božju volju, dok neke smatraju kako je riječ o Božjem daru čovječanstvu. Neke su zajednice negdje između; pripadnici tih denominacija imaju veću ili manju slobodu u odlučivanju o cijepljenju.

Religijski se aspekt dodatno komplicira u Islamu i Judaizmu: osim pitanja abortiranih ljudskih stanica, otvara se i pitanje drugih sastojaka cjepiva, onih koje te vjere zabranjuju vjernicima. Svinjetina je izvrstan primjer, jer je univerzalno zabranjena pripadnicima obje ove religije, no tumačenja i izuzeća su prilično slična:

 

Islam

Islam zabranjuje svojim vjernicima svinjetinu i alkohol kao haram (nedozvoljeno). Sukladno tome, sve što sadrži preparate od svinje, alkohol, i druge haram stvari također je haram. No, iznimka postoji u slučaju lijekova i liječenja: ako postoji lijek koji sadrži haram stvari, a ne postoji dobar alternativni halal (dozvoljen) lijek, vjernicima se uzimanje lijeka za potrebe liječenja ne uzima za grijeh; isto tako, ako je količina haram stvari (poput alkohola) u lijeku takva da ne izaziva primarni efekt haram stvari (tj. osoba se ne može napiti uzimanjem lijeka koji sadrži alkohol), takav je lijek također dozvoljen. U načelu, briga o zdravlju pojedinca važnija je od pitanja je li nešto haram ili halal ako lijeku nema alternative; s druge strane, interpretiranje religije u Islamu nije centralizirano, pa su moguća odstupanja od zajednice do zajednice. Da islamski vjerski vođe cijepljenje shvaćaju ozbiljno pokazuje i činjenica da su jedan od preduvjeta za pristupanje Hadžu i – potvrde o cijepljenju.

 

Judaizam

Judaizam zauzima vrlo sličan stav, te ga dodatno obrazlaže primarno Pikuach nefesh principom po kojem je ljudski život (tj. očuvanje istog) iznad svih zakona, uključujući i mnoge vjerske zakone. Izuzeti su blasfemija, neprilični spolni kontakti i ubojstvo. Cijepljenjem se osoba štiti od loših posljedica po zdravlje, pa i smrtnog ishoda. Sadržina cjepiva pritom je od manje važnosti; također, postoji tumačenje kako sastojci cjepiva jesu dio lijeka, a ne hrane, pa se stroga pravila kosher prehrane na njih ne odnose.

Unatoč tome, svjedočili smo otporu ortodoksnih židovskih zajednica prema cijepljenju protiv ospica, što je posljedica činjenice da u Judaizmu također postoje različite struje i načini razmišljanja.

Iz svega navedenog možemo zaključiti kako tri prominentne monoteističke religije današnjice okvirno dijele isti stav: iako su neki sastojci cjepiva sporni, cijepljenje je važan medicinski postupak koji je preporučen vjernicima radi zaštite njihovog zdravlja, a zaštita zdravlja važnija je od problematike spornih sastojaka cjepiva. Time se zajednice ne odriču moralne dvojbenosti sastojaka, pa je preporuka da se, ako je moguće, koriste lijekovi i postupci koji isključuju sporne sastojke. Ako to nije moguće, vjernicima je dozvoljeno koristiti ono što postoji.

Napomena: ova tumačenja, kako smo u tekstu mogli vidjeti, nisu univerzalna, pa ako pripadate zajednici koja nema centraliziranu doktrinu (poput katoličke crkve), najbolje je o tom pitanju porazgovarati s vašim lokalnim svećenikom: pravila vaše zajednice mogu, ali ne moraju biti u skladu s gore navedenim zaključkom.

 

Reference:

http://drgreenmom.com/wp-content/uploads/2014/01/Vatican-Statement-on-Vaccines-Derived-from-Human-Fetal-Tissue-PDF.pdf

http://www.academyforlife.va/content/pav/en/the-academy/activity-academy/note-vaccini.html?fbclid=IwAR3pqOLymb0ABR2qcfo5HSGpfWr9dqC91eIKhUFB3qhOQKdc_adkofTgFYc

https://www.nytimes.com/2019/04/26/health/measles-vaccination-jews-muslims-catholics.html

https://www.theyeshivaworld.com/news/general/1631188/rav-moshe-sternbuch-writes-letter-to-rav-malkiel-kotler-about-the-halachic-requirement-to-vaccinate.html

https://www.immunize.org/talking-about-vaccines/porcine.pdf

http://rs.n1info.com/Vesti/a484859/Sabor-SPC-o-vakcinaciji-Uvaziti-razloge-medicine-ali-i-bojazan-roditelja.html

https://aboutislam.net/counseling/ask-the-scholar/health-science/medicine-containing-alcohol-can-take/

https://www.historyofvaccines.org/content/blog/religion-vaccination-confusion

https://assets.publishing.service.gov.uk/government/uploads/system/uploads/attachment_data/file/824013/PHE_vaccines_porcine_gelatine.pdf

https://www.huffpost.com/entry/heres-where-major-religions-actually-stand-on-vaccines_n_58dc3ef0e4b08194e3b71fc4

https://www.vaxbeforetravel.com/level-1-travel-vaccine-requirements-updated-pilgrims-attending-hajj

https://www.saudiembassy.net/hajj-and-umrah-health-requirements

 

Visits: 1302

Nadriliječništvo kao sredstvo političkog potkusurivanja

Index je objavio vijest kako grad Zagreb planira tužiti smijenjenog ravnatelja dječje bolnice Srebrnjak za – nadriliječništvo. Kako nemam podatke o tome što se zaista događa i tko tu jest kriv, neću zauzimati strane. No, optužbu za nadriliječništvo ću ipak komentirati. Riječ je o iznimno ozbiljnoj optužbi kojom se stručnjaka optužuje da je poduzimao radnje suprotne pravilima struke, a koja bivšeg ravnatelja može koštati karijere i zatvorske kazne. Evo što o nadriliječništvu kaže zakonodavac:

Nadriliječništvo
Članak 184.
(1)Tko se nemajući propisanu stručnu spremu bavi liječenjem ili pružanjem druge medicinske pomoći, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2)Ako je djelom iz stavka 1. ovoga članka  izazvano znatno pogoršanje bolesti ili narušenje zdravlja druge osobe, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3)Ako je djelom iz stavka 1. ovoga članka  kod druge osobe izazvana teška tjelesna ozljeda ili prekid trudnoće, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(4)Ako je djelom iz stavka 1. ovoga članka  prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.
(5)Sredstva upotrijebljena za liječenje iz stavka 1 i 2. ovoga članka  će se oduzeti.

Kako vidimo, riječ je o vrlo ozbiljnim optužbama koje nose vrlo ozbiljne kazne. Još kad se liječniku dogodi da ga proglase krivim za nadriliječništvo, gubitak licence gotovo je zagarantirana stvar. No, ono što mi je upalo u oči ovaj je citat iz članka:

“Kazala je kako su iz nalaza HZZO-a zaključili da se ondje događalo nadriliječništvo. “Ja znam da je to doktoru Nogalu smiješno, a bit će mu još smješnije kad sazna da smo podnijeli prijavu jer smo zatražili odvjetničko mišljenje”, poručila je.”

Ne znam kako vi, no meni je ovaj izričaj vrlo čudan. To nije tipičan činovnički komentar, već se čini kako je tu riječ i o osobnom animozitetu zamjenice Gradonačelnika Jelene Pavičić-Vukičević prema bivšem ravnatelju. Ne znam kako drugačije objasniti izjavu “Ja znam da je to doktoru Nogalu smiješno…”, jer to zvuči kao da su njih dvoje već imali sličan razgovor na kojeg je bivši ravnatelj odmahnuo rukom; “… a bit će mu još smješnije…” nam kaže da je ravnatelj u očima zamjenice vrlo negativno (pa i emocionalno) pozicioniran. Ovo je izričaj tipičan za meksičke sapunice i reality show, on otkriva duboku, intenzivnu negativnu emociju koja je do sad možda bila zatomljena, da bi razrješenjem interne tenzije u korist zamjenice ona mogla biti neometano oslobođena, u javnosti, kako bi poniženje bilo veće. Upalite svjetla pozornice.

No, to mi isto tako sugerira da ova priča nije od jučer, već da je na ravnatelja postojao pritisak od ranije, i da je bivši ravnatelj možda čak primao i (in)direktne prijetnje svojoj karijeri ako ne pristane na nešto. Što je od tog istina, to znaju bivši ravnatelj i zamjenica Gradonačelnika.

 

Jednako tako intrigantna stvar je prijetnja odvjetnikom. Ovo je zanimljivo sa stanovišta struke: odvjetnik ne može odrediti što je nadriliječništvo jer za to nije osposobljen. Sud o prirodi liječenja mogu donijeti isključivo stručnjaci iz područja medicine, a oni, rekao bih, nemaju namjeru poduprijeti ovu priču, pa gradskoj upravi preostaje jedino zaobilazni način: angažiranje odvjetnika koji će pokušati nekako povezati članak 184. s izvješćem o radu bolnice: praktično, pokušat će uništiti bivšeg ravnatelja tehnikalijama. I to bi im moglo i uspjeti. Koliko će to biti jednostavno napraviti, ostaje nam vidjeti: u 2018. godini bile su svega dvije prijave za nadriliječništvo, i obje su obustavljene. No, uz malo političke volje…

I to nas dovodi do zapanjujućeg zaključka: iako u državi postoje liječnici koji svojim stavovima (protiv cijepljenja) i postupcima (izdavanje lažiranih potvrda o cijepljenju) graniče sa, ili naprosto ulaze u definiciju nadriliječništva, njima se nije dogodilo ništa, niti će im se dogoditi išta – oni mirne duše mogu nastaviti propagirati svoje stavove koji su itekako u sukobu s člankom 184. Nikoga to ne zabrinjava, ni gradske oce ni ministre. Iskreno me zanima može li se dogoditi da nadriliječništvo postane sredstvo političke i profesionalne likvidacije nepoćudnih elemenata.

Visits: 234

Prolaznost slave – Monitor.hr

(Ovo je moj prvi tekst objavljen na Monitoru, u siječnju 2009. godine; gospodarska kriza u punom zamahu, kod nas se i dalje svi prave kao da se ništa ne događa, Rohatinski kao tadašnji guverner HNB vuče poteze, postaje popularan – do kad?)

 

Željko Rohatinski, samozatajni guverner HNB-a, nedavno je dospio u svjetlost reflektora. Dobio je, naime, nagradu. Nevažnu, svjetsku nagradu. Kako je do nedavno u domaćim vodama, zbog svoje tvrdoglave upornosti, uglavnom dobivao pokude i mrke poglede, od Premijera i Predsjednika, sve do anonimnih bankovnih analitičara, ovako nagla i za domaću javnost neočekivana potpora ekonomskih stručnjaka ipak malo bolje potkovanih od našeg Ministra financija – postala je jedna od udarnih vijesti.

Čovjek tvrdoglavac, mrgudni guverner Narodne banke, škrtac koji čvrsto drži financijske uzde u rukama i ne dozvoljava prpošnim mladim bankarskim stručnjacima da se razigraju (tuđim novcem) – preko noći postao je “naš Roha”.

I neka, zaslužio je. Rohatinski je dobio svojih pet minuta slave spašavajući našu kolektivnu financijsku zadnjicu. Istina, trebalo je priznanje uglednih svjetskih stručnjaka da se i nama “upali lampica”, ali nikad nije kasno – za sve te godine pritiska, podmetanja, razvlačenja i navlačenja, konačno je stigla zaslužena nagrada. Nema veze što ju nije dobio od svojih sugrađana prije nego je dobio svjetsku.

Skromne prirode, “naš Roha” neće postati celebrity poput naše Simonice, niti će vjerojatno u lokalnom bircu svima na nos nabijati kako je on eto baš super, već će nastaviti raditi svoj posao, ovaj put naoružan štitom priznanja koji će ga barem malo zaštititi od politike i političara.

I svijet se vrti dalje, barem još neko vrijeme.

Nažalost, i ova medalja ima svoju drugu stranu. Naš Roha je, naime, samo čovjek. Nikako nije svemoguć, i nema na raspolaganju beskonačnu količinu aduta koje će iz rukava izvući svaki puta kada nama zaškripi. Javnost ga, čini se, ne percipira tako, već kao Super Rohu, moćna superjunaka koji će nas štititi od zvijeri zvane gospodarska kriza i u epskim bitkama pobjeđivati, a mi ćemo mu pljeskati, tapšati ga po ramenu i – nastaviti dalje.

Tako ga, posve je očito, tretira i Vlada. U trenucima krize koja nemilosrdno šiba razvijenim i onim manje razvijenim zemljama, Vlada ulaže minimalne napore da obuzda silaznu spiralu, a uistinu čini se kako, ne znajući što učiniti, pušta stvari da idu svojim tokom. Pasiviziranoj i neukoj vlasti ovaj događaj došao je kao naručen – javnost će još neko vrijeme biti umirena činjenicom da imamo najboljeg guvernera narodne banke na svijetu, prema tome – što nam se lošega može dogoditi?

A može, i hoće. I Vlada i građani žive u zabludi da je tu Super Roha, junak koji će riješiti sve naše nedaće, a mi – mi se nećemo morati mijenjati, mi možemo nastaviti po starome. Ima tko će u ovoj zemlji paziti na tečaj kune!

Ovakvo samozavaravanje vrlo je opasno. Guverner narodne banke ima u svojim rukama definiran stroj čijim polugama može utjecati na monetarnu politiku, ali taj stroj nije svemoguć. Rohatinski sam ne može ovu zemlju izvući iz krize. Ne zaboravimo da mi, čak i u trenutku profesionalnog trijumfa i međunarodnog priznanja Željku Rohatinskom, klizimo niz brdo. Najzad, Rohatinski nije dobio nagradu što je Hrvatsku uspio sačuvati od krize, već zato što je uspio ublažiti posljedice. I to samo one na koje je mogao utjecati. A svaku kvalitetnu krizu čini više od financijskih poteškoća, i to će nam uskoro vjerojatno svima postati jasno, nažalost na vlastitoj koži. Super Roha ne može poraziti krizu. To ne bi mogao učiniti ni Turbo Super Roha. Jedini način da krizu pobjedimo je da svi zajedno upremo.

Te jednostavne činjenice, čini se, nismo svjesni. Vlada ne daje jasne znakove da ima ikakav smislen program protiv krize, poslodavci namjeravaju kratkoročnim mjerama otpuštanja radnika ublažiti direktan udar na profit, radnici još uvijek vjeruju kako je štrajk nasljeđe komunizma, a iskreno – neki još uvijek vjeruju da žive u komunizmu, pa će bez rada dobiti plaću. Građani dižu kratkoročne kredite i zadužuju se više od mogućnosti. Svi oni zajedno očekuju da “naš Roha” za njih sredi stvar. Mahne čarobnim štapićem. Lupi gramzive bankare po prstima. Održi kunu najjačom i najstabilnijom valutom na svijetu. Neki se, ne nužno dobronamjerni, možda nadaju kako će postati i novi Ante Marković.

Takvo stanje je, nažalost, neodrživo. Guverner Narodne banke nije Premijer, niti je zamjena za nefunkcionalnog Ministra financija. Super Roha će u nekom trenutku neminovno istrošiti svoj stroj, i stvar će vjerojatno naglo krenuti na gore. Mogli bismo se preko noći naći u novom hrvatskom gospodarskom čudu – prikazu vlastitih stvarnih mogućnosti i gospodarske snage.

U tom trenutku, kada nam konačno sine gdje su nas odvele sve ove godine nerazumne potrošnje i politikantskih gospodarskih odluka, ono što će nažalost vjerojatno prvo stradati je – “naš Roha”. Razočarani u čovjeka koji nije ispunio njihov san o vječnom gospodarskom čudu, političari ali i obični građani dobit će Pedra za vješanje – dojučerašnjeg superjunaka. Rohatinski će postati razočaranje, ljudi će pričati kako “… on i nije tako sposoban kao što misli…”, političari će prati ruke jer – ako je takav stručnjak omanuo, pa kako neće oni (ali svejedno glasujte za njih). A “naš Roha”? Za njega ne brinem – pametni i sposobni uvijek nađu mjesta. Ne nužno u istoj državi.

Visits: 211

Fake News korisne stvari

Slike za provjeru

URL-ovi

https://www.usnews.com/news/best-countries/articles/2018-01-23/tribal-divisions-created-by-religion-most-harmful-in-global-conflict-experts-say?utm_source=usn_fb

https://www.rtl.hr/zivotistil/kolumnisti/irena-brbic/3648549/ne-uzimajte-homeopatske-lijekove-na-svoju-ruku-osobito-ako-ih-dajete-djeci/

Facebook post

https://flash.hr/2020/04/ili-su-blagajnice-otporne-na-koronu-ili-je-cijela-prica-oko-korone-velika-prevara/

https://www.project-syndicate.org/commentary/governments-cannot-admit-covid19-herd-immunity-objective-by-robert-skidelsky-2020-05

https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/svijet/novo-istrazivanje-pokazalo-da-su-ljudi-koji-su-primili-cjepivo-protiv-koronavirusa-duze-zarazni-od-onih-koji-nisu-a-posebno-iznenadili-docijepljeni-1211706

Korisni linkovi

http://fotoforensics.com/

http://www.getghiro.org/

https://ijnet.org/en/resource/four-free-online-plagiarism-checkers

https://data.world/

https://www.google.com/alerts

https://twxplorer.knightlab.com/

http://ctrlq.org/first/

AFP factcheck

https://www.google.com/publicdata/directory

https://app.dimensions.ai/discover/data_set

https://yourbias.is/

https://mediacloud.org/

https://chrome.google.com/webstore/detail/crowdtangle-link-checker/klakndphagmmfkpelfkgjbkimjihpmkh

Visits: 292

Industrijskim izbjeljivačem protiv autizma – Monitor.hr

Učiti kemiju u osnovnoj školi mnogima od nas nesumnjivo je bilo poprilično dosadno. Iako je riječ o znanosti koja, ako imate imalo afiniteta, biva i logična i estetski lijepa, činjenica je da ne spada u onu grupu univerzalnih stvari koje nam u stvarnom životu mogu biti od praktične vrijednosti.

Ili nam se tako samo čini.

Na nastavi kemije, već u osnovnoj školi, naučimo neke univerzalne stvari koje su itekako primjenjive u stvarnom životu: primjerice, da kiseline razrjeđujemo sipavši ih u vodu, a ne obrnuto: sipanje vode u kiselinu (ili lužinu!) može izazvati burne reakcije. Nekad smo trebali znati kako je riječ o hidrataciji molekula koja rezultira egzotermnom reakcijom kako bismo dobili prolaznu ocjenu.

U međuvremenu smo narasli, zapravo zaboravili što znači egzotermno, a što endotermno, možda se netko sjeti i kako se kiseline (osim sumporne) ipak mogu razblaživati dodavanjem vode u kiselinu kap po kap, uz puno miješanja. To je zapravo nebitno – bitno je bilo zapamtiti da se voda ne stavlja u kiselinu, da je to opasan proces, da posuda može pući, da kiselina može špricati u lice i da pri tom poslu treba biti jako oprezan.

Ako ništa drugo, ostat će od te edukacije barem onaj kvantum opreza koji kaže kako s kiselinom u kućanstvu postupamo oprezno i u rukavicama, ne nadvijajući se nad mjesto gdje ju sipamo, ne udišući isparenja koja pritom nastaju. Pri otvorenom prozoru.

Natrijev klorit (NaClO2) jedna je od stvari o kojima smo učili još u osnovnoj školi, iako vjerojatno u nešto širem kontekstu, onom zašto se ne smije miješati varikina sa solnom kiselinom, odnosno zašto nije dobro miješati dvije vrste sredstava za čišćenje kanalizacijskih odvoda, što uostalom uvijek i piše na tim bocama: dolazi do oslobađanja vrlo otrovnog klora.

E, sad. Kako je nekom palo na pamet da liječi tom kemikalijom, koja se inače koristi za dezinfekciju i izbjeljivanje, koja je korozivna i, zanimljivo, pod određenim uvjetima zapaljiva pa i eksplozivna?

U svakom slučaju, riječ je o vrlo gadnoj kemikaliji koju ne želite niti na koži, a kamoli u probavnom traktu, ali ona ipak ima svoje pacijente više nego spremne igrati se s vlastitim ili tuđim zdravljem: i kod nas su se pojavili sljedbenici čudesne metode, još jedne od mora čudesnih metoda za liječenje autizma. I svih mogućih karcinoma. HIV-a. Šuljeva.

Riječ je o proizvodu nazvanom MMS, odnosno “Miracle Mineral Supplement”. Ta 28% otopina natrijevog klorita, sudeći prema tvrdnjama Kerri Rivere, propagatorice čiji se nauk u posljednje vrijeme širi i Hrvatskom, ima moć da iz dječjih crijeva istjera parazite koji, kako ta krasna teorija tvrdi, uzrokuju autizam.

Ima li što gluplje od ideje da autizam uzrokuju crijevni paraziti koje moderna znanost nije u stanju prepoznati? Neobični paraziti koji su otporni na antiparazitike, ali ne i na čudesnu MMS metodu koja će ih posve sigurno sve pobiti? Sve me to podsjeća na jednako luđačku ideju o liječenju karcinoma sodom bikarbonom, što je rezultiralo dokazanom smrću nekoliko osoba.

U slučaju MMS-a, također postoje snažne indicije o barem jednoj smrti povezanoj s tim pripravkom.

Najzad, proizvođač MMS pripravka, Louis Daniel Smith, vjerojatno će završiti slično kao i Tullio Simoncini, ako ne i gore: prijeti mu do 32 godine zatvora. Update: dobio je samo 51 mjesec zatvora i financijsku kaznu. U međuvremenu, prodaje MMS-a dohvatili su se drugi prodavači magle

Nadam se kako je sad već svakom razumnom čitatelju jasno da je ovdje riječ o prljavoj igri pokvarenog prodavača magle, osobe koja ne mari za tuđe živote već za svoj sramotan izvor zarade.

No, što je ono s roditeljima i autističnom djecom?

To je teška i u svojoj biti tužna priča.

Biti roditelj autističnog djeteta teško je, i posve je prirodno da roditelji žele naći bilo kakav način da pomognu vlastitom potomku. Ta je želja urođena i plemenita, no ponekad se dogodi da se ta ona potencira s glupošću ili možda čak i kakvom patologijom u roditeljskoj glavi, pa se roditelj pretvori u egzekutora vlastitog djeteta. Update: spomenuti roditelji u međuvremenu su osuđeni na zatvorske kazne.

U slučaju MMS-a, rekao bih kako je ludilo postalo od one posebne vrsti, pa se roditelji zatvaraju na Facebook grupe koje imaju strogo kontroliran pristup, te se tamo međusobno ohrabruju dok vlastitoj djeci sipaju izbjeljivač u organizam, tjeraju ih da piju otopinu ili ih čak i klistiraju njome.

Logika je tu na neobično mnogo mjesta zakazala, kao i zdrav razum. Ono što mi u ovoj priči prvo upada u oči je kolizija između onog što zagovornici alternative tvrde – da je autizam značajno narastao tek posljednjih desetljeća – s poznatom poviješću: naime, ljudi su prije sto godina imali puno više parazita u organizmu nego danas, što je oprečno samoj ideji da paraziti izazivaju autizam, jer je, kažu alternativci, autizam bolest modernog doba, gle čuda baš onog koje se lijepo riješilo crijevnih parazita u djece i odraslih!

Kako su informacije s FB grupa ipak malo procurile u javnost, usuđujem se komentirati ono što o procesu znamo: jadno dijete dobije klistir, dva, tri… ili više njih dnevno (jer čemu stati kad ludilo uzme maha?) i nakon toga roditelji ponosno slikaju ono što iz djeteta izađe i spominju neke male crvene crviće koji se vide, to su oni najmanje otporni, pa valja sad povećati dozu… te isto tako onu tipičnu alternativnu matru da se dijete osjeća loše i povraća i boli ga trbuh zato što lijek djeluje, pa je to argument da tako treba nastaviti, i jače, samo treba izdržati i vidjet ćete kako će djetetu nestati autizam!

U svijetu ne postoji niti jedan slučaj autizma koji je “izlječen”, na ovaj ili onaj način. Riječ izlječen namjerno pišem u navodnicima zato što je autizam sindrom sa širokom paletom simptoma i manifestacija. Autistična djeca nisu ona koja samo sjede u kutu, nikoga ne gledaju i ljuljaju se, ili ispuštaju krike. Autistične osobe mogu puno više od toga – mogu ostvariti kontakt očima, mogu razgovarati, mogu čak i pronaći posao i postati u velikoj mjeri samostalne osobe.

To, naravno, zahtjeva puno roditeljskog truda i rada s djetetom. No, baš taj silan trud otvara vrata psihološkoj slabosti kod roditelja i nadu u čudesan lijek.

Problem s autističnom djecom je što ona izgledaju posve obično, za razliku od, primjerice, djece rođene s Downovim sindromom.

I u jednom i u drugom slučaju rekao bih, ovako nestručan, da nije riječ o bolesnoj djeci, već o drugačijoj djeci – autistična djeca i ona s Downovim sindromom funkcioniraju na neki drugi način. Nekad smo bili neobrazovani i smatrali ih ludim ili zaostalim, danas smo ipak pametniji, prihvaćamo ih takvima kakvi jesu i nalazimo im prikladna mjesta u zajednici.

No, nitko ne liječi djecu s Downovim sindromom kojekakvim alternativnim pripravcima i magičnim rješenjima. Možda je najveći razlog u tome što se na djeci s Downovim sindromom odmah vidi o čemu se radi, pa se i roditelji brzo pomire s činjenicom da je to to, i gdje su mogućnosti i gdje su granice.

Djeca s autizmom drugačija su iznutra, a izvana su identična ostatku populacije. Možda ta činjenica baš muči roditelje i tjera ih na vječno traženje magičnog lijeka koji će njihovo dijete čudesno pretvoriti u neko “normalno” dijete?

Ne mogu roditeljima autistične djece dijeliti savjete, nisam za to stručan. Mogu im samo reći ono što ionako već i sami znaju: volite svoje dijete i radite s njim, puno, puno.

No, roditeljima koji svojoj djeci daju klistir korozivne otopine ipak mogu, i želim dati jedan dobar savjet: kad se već igrate sa zdravljem vlastitog djeteta, zašto terapiju ne biste isprobali prvo na sebi, dozom prilagođenom vašoj fizionomiji?

Naime, logično je: ako budete (a hoćete, vjerujte mi) imali žestoke bolove, povraćanje i proljev, znači da lijek i na vama djeluje. A vi nemate autizam, zar ne?

Osim toga, ako i vi uskoro počnete izbacivati tanke crvene niti (u stvarnosti izgriženu sluznicu crijeva, nikakve male neotporne crviće) onda to znači da i vi u organizmu imate te crve uzročnike autizma. Ali vi niste autistični?

Ili možda ipak jeste?

 

P.S. A sad ozbiljno: nisam liječnik i ne mogu davati medicinske savjete, no ipak nikome ne savjetujem da se igra s korozivnim tekućinama. Nemojte ih davati svom djetetu. Nemojte ih konzumirati. Ne dajte to niti kućnim ljubimcima, niti biljkama: izbjeljivače koristite samo za svrhu za koju su namijenjeni: dezinfekciju neživih stvari i izbjeljivanje.

Visits: 217

Hackiralo Bendera – Monitor.hr

Update: u trenutku prijenosa ovog teksta iz 2017. godine na blog, aktualna vijest je da je bivši CTO NiceHasha uhićen u Njemačkoj pod optužbom za cyber kriminal. Slovenska policija i dalje istražuje kako su mogli nestati kriptonovčići sa NiceHash platforme. Tsk…

 

Ako vas je zahvatilo kriptonovčano ludilo i sa žarom u očima pratite koliko je svakog ranog jutra narastao Bitcoin, kupujete čim malo padne jer će sutra već vrijediti višestruko više, planirate rano umirovljenje ili ste već napustili posao kako biste se psihički pripremili za život milijardera… onda ovo nije tekst za vas.

Želim reći da vas razumijem. U svojoj široj familiji imam izvrstan primjer kriptogroznice: gospođa u mirovini pitala me da joj objasnim što su te neke „kompjutorske valute”, jer je njoj njena prijateljica (sličnih godina) nedavno rekla da je to super stvar i da zašto i ona ne bi, poput nje, ulagala u kriptovalute – jer je to bolje od dionica i svega.

One opreznije među nama zanimat će informacija o provali u NiceHash, online servis na kojem su zainteresirani mogli iznajmljivati svoju procesorsku snagu za rudarenje neke od milijardi kriptovaluta („… and counting”) ili je pak unajmljivati kako bi pojačali vlastite kriptomišiće.

U načelu, NiceHash je posrednik, middleman između ljudi koji žele prodati svoju procesorsku snagu i onih koji je žele kupiti. Pomalo Ostap Benderovski pristup: „ideje naše, benzin vaš”; no, ništa loše u tome. I to je vrsta biznisa, dapače mudrog: u vrijeme (one prave) zlatne groznice obogatili su se tek rijetki sretnici, dok su ostali izgubili – ali ne svi: trgovci koji su prodavali opremu za rudarenje su više ili manje svi lijepo, ne spektakularno ali lijepo zaradili. Tako i ovo posredništvo, zapravo dobro osmišljen i relativno siguran posao, prihod bez rizika, epitom trgovine. Drugi rade, oni nadziru, raspodjeljuju i čuvaju.

I sve je to lijepo dok se ne dogodi cyberkriminal: provala. Ne tako spektakularna kao pljačka prave banke, sa pucnjavom, jurnjavom i prevrtanjem vozila u plamenu, ali provala koja je lopovima uprihodila (trenutno, obzirom da vrijednost Bitcoinu raste) potencijalnih 73 milijuna dolara.

Netko je ušao, prebacio preko 4500 BTC-a na svoj račun i u pet minuta postao kriminalno bogat.

Update: na prethodnom linku lijepo se vidi kako je kriminalac pokupio BTC-e i zatim ih brzo, u nekoliko transakcija, pretvorio u druge kriptovalute kako bi zameo trag i lakše oprao novac; pametan kriminalac ne HODL-a, već pretvara tokene u stvarni novac.

Ti Bitcoini, baš kao i novac banke, nisu vlasništvo NiceHash-a, već onih rudara koji su iznajmljivali ili unajmljivali procesnu snagu, a tvrtka je bila samo posrednik. Kad opljačkaju banku, opljačkali su novac ljudi koji su ga banci povjerili na čuvanje.

No, banke su osigurane protiv takvih događaja; uvijek kad su u pitanju velike sume (pogotovo tuđeg) novca, mudro je osigurati se od neželjenih događaja. To košta (i uvrštava se u troškove koji se kasnije lijepo prebace na korisnike), ali pri nastupu štetnog događaja spašava glavu. Plus, banke su obavezne osiguravati se.

NiceHash je 2015. godine na svojim stranicama imao podatak o tome da surađuju sa tvrtkom BitGo koja, tvrdili su, u potpunosti osigurava sredstva u digitalnom novčaniku.

E, tu je problem. BitGo je tvrtka koja jest velika, respektabilna, možda i ozbiljna – ali to nije niti banka, niti osiguravajuća kuća. Riječ je o tehnološkoj tvrtci koja pruža određene usluge, i među njima jest način osiguranja digitalnog novčanika, a sama kupuje (pravo) osiguranje od ozbiljne osiguravajuće tvrtke.

BitGo ima određene sličnosti sa „starim” novčarskim sustavom jer osigurava do 250.000$ po novčaniku, plus 1% osigurane svote za veća osiguranja. No, ista tvrtka već je imala „nezgodu” sa Bitfinex provalom, unatoč hvaljenom sigurnosnom rješenju. No, valja napomenuti i kako se BitGo izvlačio od osiguranja zbog toga što je šteta nastala nepažnjom klijenta.

Ta je krađa tad skoro uništila Bitfinex koji je razmišljao čak i o raspodjeli gubitka među ulagačima koji nisu pokradeni, ali su se na kraju izvukli sa mnogomjesečnom otplatom ukradenog novca, dok svi gubitci nisu pokriveni.

Koliko, u takvom razvoju događaja, NiceHash može očekivati pokriće kroz BitGo? Sudeći prema objavi na službenoj Facebook stranici, moglo bi biti čupavo. Update: objava je potonula na stranici, a oni nekako guraju.

Iako se u video poruci (neka mi nitko ne zamjeri, ali poprilično amaterskom pokušaju kontrole štete – javite se, fantje, znam odlične PR stručnjake koji bi ovo pokrili daleko kvalitetnije) spominje iznimno sofisticiran hackerski napad (o čemu imam svoje neko mišljenje), problem bi mogao nastati ispostavi li se da je riječ o trivijalnom sigurnosnom previdu u sustavu ili nekoj drugoj ne-baš-tako sofisticiranoj tehnici, u kojem slučaju bi BitGo mogao raditi probleme oko osiguranja, a pitanje je da li bi NiceHash mogao ponoviti otplatu na način kako je to odradio Bitfinex.

No, ono što želim ovdje napomenuti nešto je posve drugo: kriptovalute su česta meta (uspješnih) cyberkrađa. I to je ono što vam evangelisti kriptovaluta i proroci novog financijskog doba neće reći. Digitalni novac krade se relativno često, i krade se u velikim količinama. I ne dobiju svi pokradeni svoj novac nazad.

Dakako, o tome se ne priča jednako kao što ni banka potencijalnim novim klijentima ne priča o mogućnosti da bude opljačkana, ili da krah novčarskog sustava spriječi klijenta u podizanju vlastitog novca, ili o nekoj trećoj, malo vjerojatnoj ali ipak realnoj strahoti.

Tako i kriptovalute: sve što u novinama možete o njima pročitati su fenomenalne priče o nevjerojatnom rastu i sretnoj budućnosti u kojoj će svi koji sad ulože biti multimilijunaši, ako ne i multimilijarderi, bez oranja i bez kopanja: sjediš, i na monitoru samo pratiš kako se automatski bogatiš.
Ono ružno vam nitko neće ispričati.

Jer, ne zaboravite: kriptovalute nisu regulirano tržište, već Divlji Zapad, i to u vrijeme zlatne groznice. Svašta se tamo može naći. Postoje dobri razlozi zašto su novčarske institucije tako snažno regulirane i nadzirane, upravo zato da se znaju pravila i da se zna što se čini u kojem trenutku, uključujući tu i izvanredne situacije.

U nereguliranom kripto svijetu, takve regule su vrlo slabe ili nepostojeće, što omogućuje veliku plastičnost tog tržišta, ali pritom i veliku nestabilnost i nesigurnost – puno veću od „klasičnih” novčarskih institucija.

Zato, pamet u glavu. Ne želim sugerirati niti da se bavite, niti da se ne bavite kriptovalutama. Odlučite sami. Pripazite samo na jednu stvar: kad vam netko krene prodavati priču, obavezno si dajte truda provjeriti i drugu stranu te medalje. To često zna biti naporno, ali jednako često i spašava od gubitka novca.

Jednoj stvari ne vjerujte: ne postoji sustav koji generira vrijednost na osnovu samog sebe; stariji će se sjetiti i domaćeg buma vrijednosnica kojima je vrijednost rasla bez obzira na poslovne rezultate tvrtke koja je izdala vrijednosnicu, a sjetit će se i kako je to završilo. Budite jako oprezni na benderovska obećanja o bilo kakvom bogatstvu preko noći, a da to ne uključuje ispunjavanje listića lutrije.

Najzad, u svjetlu gore opisanih sigurnosnih problema, jedan savjet od srca: nemojte koristiti aplikacije za financijsko poslovanje na mobilnim uređajima, kao niti bilo koji drugi softver koji čuva neke vama drage i vrlo tajne podatke, ako oni sami nisu čvrsto zaštićeni na način koji nije ovisan o platformi na kojoj se nalazi.

 

(krivi) Bender by Paulideo: https://free3d.com/user/paulideo

 

Visits: 195

Banke u Kazahstanu – godinu dana kasnije – Monitor.hr

Eto, baš neki dan primih od svoje banke SMS poruku u kojoj me obavještavaju da su mi privremeno blokirali prepaid MC karticu zbog hakerskih napada, te da ću istu neko vrijeme moći koristiti samo na bankomatima i u poslovnicama banke.

Par dana kasnije, obavjestili su me kako ponovo mogu koristiti svoju karticu za plaćanja Internetom.

Svidjela mi se ta reakcija banke, tim više što sam upravo s tom bankom i tom karticom imao slučaj e-krađe kojeg ću vam sad prepričati.

Riječ je o prepaid MC kartici, dakle kartici koju je, baš poput mobilnog telefona, moguće “napuniti” novcima i zatim ih trošiti sve dok iznos ne bude potrošen. Ovakve prepaid kreditne kartice idealno su rješenje za ljude koji često kupuju na Internetu, ali i one koji često putuju: u slučaju krađe podataka s kartice, napadač ne može počistiti više od onoga što je na kartici ostalo.

Tako su i meni, u nekom momentu putovanja na drugi kraj svijeta i nazad, negdje na nekom POS uređaju skinuli podatke s kreditne kartice; najvjerojatnije se to dogodio prilikom presjedanja negdje u UAE, jer tamo imaju čudan običaj da ne traže ni pin ni potpis, već samo provuku karticu i tako na aerodromu brzo i jednostavno kuglicu sladoleda platite šest dolara.

Uglavnom, prošlo je od tog putovanja nekoliko mjeseci, kad eto ti ga – telefonski poziv iz banke. Dobar dan, dobar dan, jeste li vi taj i taj, jesam izvolite… jeste li možda ovih dana svojom kreditnom karticom kupovali autobusne karte u Italiji?

Odmah po obavljenom telefonskom razgovoru blokirana mi je kartica i izdana druga, a proces povrata novca za lažno kupljene autobusne karte jest trajao mjesec, dva – ali mi je na kraju sav novac refundiran. Nije bilo nikakvog navlačenja s bankom, prebacivanja krivnje niti nijekanja odgovornosti s njihove strane.

Zato cijenim i ta dva SMS-a koji me uvjeravaju da banka svoju IT zaštitu shvaća proaktivno i da razumije povjerenje koje sam joj dao koristeći njene usluge.

Podsjetio me taj događaj i na testiranje banaka u Kazahstanu koje sam obavio prije nešto više od godine dana, testirajući jedan mali, mali dio sigurnosti Internet bankarstva – SSL certifikate.

Svakako vas želim nagovoriti da pročitate, imate li snage, volje i živaca, cijeli taj tekst kako biste bolje razumjeli o čemu se radi. Za Twitter generaciju, ovo je sažetak:

“testirao SSL certifikate, isprva vrlo loši rezultati, neke banke se trgnule i ispravile sigurnosne probleme, neke nisu, puno tehničkih izraza u tekstu”.

U tekstu kojeg sam pisao prošle godine otprilike u ovo vrijeme posebno su me intrigirali odgovori banaka na moje upite o lošim rezultatima testiranja njihovih sustava; upite sam poslao samo bankama koje tad nisu zadovoljile na testu,a odgovori su bili zapravo PR- ispravni: ljubazni i apologetski, a primio sam samo jedno pismo iziritirano-nadmenog tona.

Na ponovljenom testu dva tjedna nakon e-mail korespondencije pokazalo se da su one banke koje su se odazvale e-mail upitu ozbiljno shvatile situaciju i riješile ili barem počele rješavati sigurnosne probleme na koje je upućivao test. Banke koje su ignorirale e-mail upit nisu učinile baš ništa.

Jesmo li, dakle, godinu dana kasnije imalo pametniji?

Ponovio sam testiranje banaka (kazahstanskih, podsjetit ću) s istim parametrima, ali uključujući i jedan nedavni, poprilično neugodan problem: DROWN napad.

DROWN napad relativno je svjež (oko dva mjeseca star), no potencijalno vrlo opasan napad koji, pod određenim uvjetima, može napadaču omogućiti ulaz i na poslužitelje koji nisu osjetljivi na napad.

Kako su, dakle, prošle kazahstanske banke ovog puta?

Testirano je 26 banaka i jedna stambena štedionica (eto, tako). Da vas ne zamaram detaljima koje ionako možete provjeriti u onom podugačkom originalnom tekstu, navest ću samo promjene.

Rezultat bolji od prošlogodišnjeg ostvarilo je deset banaka. Neke od banaka, njih sedam, ostvarile su male pomake (primjerice, s dobre ocjene B na A- ili s prihvatljive ocjene C na A-), dok su tri ostvarile drastične pomake nabolje – s ocjene F (apsolutno neprihvatljivo) na B ili čak na A+.

To su, dakle, tri banke koje su sigurnost sustava shvatile vrlo ozbiljno i uložile truda da se, barem u ovom (imajmo na umu: vrlo izoliranom) testu pokažu u puno boljem svjetlu.

S te strane uistinu možemo pohvaliti banke i njihov trud da poslovanje s klijentima učine sigurnijim. No, ova priča (očekivano, nažalost) ima i svoju tamnu stranu: trenutno su dvije kazahstanske banke pale na ovom testu, i to zato što su obje u trenutku testiranja ispale ranjive na DROWN napad.

Ostale banke drže se tu negdje, iako i tu postoje mala nazadovanja: tri banke “pale su” za po jedno slovo; iako niti jedna nije pala u kategoriju neprihvatljivih (ispod “C”), to pokazuje kako i dalje ima mjesta za unapređenje poslovnih procesa koji se tiču proaktivne sigurnosti informacijskih sustava u tim bankama.

Proaktivna sigurnost (tj. praćenje cybersigurnosti i uvođenje promjena kako bi se zakrpale rupe i spriječili napadi prije nego što se dogode) kompleksniji je i skuplji način zaštite informacijskog sustava od reaktivne sigurnosti (kad se reagira na nešto što se već dogodilo), no on se dugoročno uvijek isplati.

Korespondencija s bankama od prije godinu dana ostavila me je u uvjerenju kako dobar dio banaka u Kazahstanu prakticira reaktivnu sigurnost jer su se, činilo mi se, našli dosta iznenađeni mojim upitom; ove godine, čini se kako je dobar dio banaka poslovne procese koji se tiču informatičke sigurnosti (jer u bankama sve počinje i završava strogo definiranim i ozbiljno nadziranim poslovnim procesom) shvatio ozbiljnije, pa otud i zamjetan napredak

To je u modernom svijetu nužnost – primjer je SMS kojeg sam dobio, koji je mene korisnika obavjestio o sigurnosnom problemu i kako ga banka rješava: sigurnost računalnih sustava disciplina je koju treba shvatiti ozbiljno i oko nje se dobro potruditi, jer ne kažu bez razloga kako su zli dečki uvijek korak ispred dobrih.

Primjetio sam, testirajući kazahstanske banke, da testovi koje sam koristio u svom prvom tekstu ne prolaze na dvije banke; nadam se samo da se iste nisu odlučile na “security trough obscurity” (sigurnost kroz skrivanje, princip izbjegavanja davanja ikakvih informacija prema van u najčešće lažnoj nadi da će sam nedostatak informacija spriječiti napade), pa su selektivno onemogućile pokretanje baš tih testova. Kao da će to spriječiti one gore navedene zle dečke…

Visits: 238

Naš plan za prilagodbu klimatskim promjenama – Monitor.hr

Nakon podužeg niza godina borbe s vjetrenjačama, danas gotovo svatko prihvaća klimatske promjene kao činjenicu, a ne više kao zastrašivanje tzv. znanstvenika gladnih javnog novca koji su svih ovih desetljeća plašili naivnu javnost kako bi od nje izmuzli besplatne novce za lagodan život, jahte i preplanule asistentice.

Ostao nam je, međutim, jedan posve psihološki problem: ljudi ne shvaćaju ozbiljno prijetnje koje im ne prijete u neposrednoj budućnosti. To je činjenica, to je način na koji ljudski mozak funkcionira: prijetnje za koje znamo da bi se mogle dogoditi u nekoj relativno dalekoj budućnosti rijetko nam zvuče dovoljno ozbiljno da bismo ih krenuli rješavati odmah, u nadi da ćemo ih spriječiti ili barem ublažiti posljedice.

To je bio jedan od najvećih motivatora dosadašnje globalne neangažiranosti oko ovog problema: prilagodba je proces koji nužno mijenja neke ustaljene načine ponašanja, a neke od njih drastično (korištenje fosilnih goriva, primerice). Države čine ljudi, pa su one reflektirale posve ljudske slabosti koncentrirajući se na konferencije i dogovore (hrvatski: “lip service”), umjesto na konkretne akcije.

Dugo je to trajalo – cijela desetljeća. U međuvremenu smo ipak prišli par koraka bliže neumitnom događaju, pa se i način razmišljanja promjenio. Nemojmo misliti kako je ova nova odlučnost u zaustavljanju klimatskih promjena posljedica našeg zrelijeg razmišljanja! Upravo naprotiv, jedini razlog zašto se čovječanstvo konačno odlučilo pomaknuti s mjesta je činjenica da su nas počele sustizati posljedice naših loših odluka iz prošlosti, i klimatske promjene više nije moguće ignorirati: ignoriranje je postalo skuplje od rješavanja.

Toliko o ljudskoj rasi i njenim intelektualnim kapacitetima.

No, tu smo gdje smo – tako i mi, mala državica s uništenom privredom i posljedično jedan od manjih generatora klimatskih promjena, u popisu tek nešto iznad sredine. Očito je kako je naš doprinos, kao i doprinos naših susjeda s popisa (Bolivija, Sri Lanka) minoran u odnosu na poznate najjače zagađivače (Kina i Sjedinjene države prije svega, kao bezobrazno najveći proizvođači CO2, treća iza njih je Indija s tri, odnosno šest puta manjim stupnjem zagađivanja!).

Klimatske promjene, nažalost, nisu selektivne – one ne pogađaju veće zagađivače više nego manje; dapače, tužna je istina da od klimatskih promjena obično više stradaju siromašne zemlje – jer ne mogu sanirati štete i ne mogu se prilagoditi promjenama tako lako kao što to mogu velike i bogate države.

Fokusirajmo se na Hrvatsku i nedavno nevrijeme, tek jedno od nevremena, koje čak nije bilo niti onako filmski katastrofalno, s masovnim žrtvama i devastacijom: stradala je samo osječka bolnica. Oh, da – i usjevi na njivama, na što smo se ionako već navikli jer kod nas valjda svake godine negdje stradaju usjevi i seljaci su potom nesretni, a mi ostali tužno slegnemo ramenima i kao da nas se to ne tiče, kao da je to neki crni usud koji tako dođe, pa u trgovinama dignu cijene uvoznog voća i povrća.

Osječka bolnica žrtva je globalnog zatopljenja. Dobro, vjerojatno i nedostatka sredstava, nebrige i korupcije, ali krov na bolnici odletio je i voda je ušla zbog nevremena koje se ne viđa često.

Podsjetio bih kako se klimatske promjene ne očituju kao lijepo, ravnomjerno povećanje temperature, već kao povećana učestalost klimatskih ekstrema: ono što je nekad bila oluja “jednom u sto godina”, danas je oluja “jednom u deset godina”, a već sutra moglo bi postati “očekivani meteorološki fenomen za ovo doba godine”.

Što smo naučili od 2009. godine, kad sam napisao tekst “Ledeni zagrljaj klimatskih promjena”, pa sve do danas?

Ništa.

Doživjeli smo u tih par godina nekoliko događaja koje pamtimo – par oluja koje su čupale stabla, nasukavale brodice i uništavale šume, jednu katastrofalnu poplavu, vrućine koje smo počeli smatrati normalnim stanjem i, najzad, devastaciju osječke bolnice. Sve redom ekstremni događaji, otprilike svakih godinu, dvije po jedan ili par njih.

Bilo bi neprimjereno smatrati kako se nabrojane nedaće ne bi dogodile da nema klimatskih promjena – nešto što se “događa jednom u sto godina” vrlo će se vjerojatno i dogoditi jednom u sto godina, sa ili bez klimatskih promjena. No, kad se ti stogodišnji događaji počnu događati puno češće, tu imamo argument za tvrdnju kako je povećana učestalost posljedica klimatskih promjena.

Isto tako, teško je ne zaključiti kako nešto ozbiljno nije u redu ako nam klimatolozi svake godine ponavljaju kako je: “… ovaj mjesec (kasnije i cijela godina) bio najtopliji otkako je redovitih mjerenja temperature”. Statistika tu dokazuje što na svojoj koži možda ne osjetimo: temperatura se uistinu podiže, vrlo polako ali nemilosrdno.

Te promjene nisu nimalo bezazlene: rezultiraju vrlo mjerljivom štetom koju zatim trebamo nadoknaditi. No, naši se političari ponašaju kao da taj problem jednostavno ne postoji.

Zbilja, recite kad ste zadnji put čuli kvalitetnu političku raspravu o prilagodbi klimatskim promjenama? Kad ste zadnji put vidjeli političara kako govori o potrebi Republike Hrvatske da se prilagodi klimatskim promjenama? Jeste li ikad vidjeli ikakav plan, barem natruhu nekog plana neke stranke ili nekog političara? Plan za prilagodbu klimatskim promjenama bilo koje stranke identičan je onom famoznom programu kojeg je HDZ najavljivao na zadnjim izborima, a od kojeg javnost nikad nije vidjela niti slova.

A stvari nisu bezazlene: imali smo problema s financiranjem sanacije velike poplave iz 2014. godine, gdje se pokazalo kako država nema plan sanacije, a političari nemaju pojma što učiniti, kad se sve odvijalo pomalo stihijski i koruptivno, profitiranje na tuđoj nesreći da i ne spominjem. No, nekako smo spasili stvar.

Ove bi godine stvar mogla biti dodatno otežana: Osječka bolnica već je uputila apel građanstvu za donacije na sanaciji štete koja se procjenjuje na gotovo pet milijuna kuna (s ukupnim štetama u Osijeku i okolici penje se na više od 250 milijuna kuna) , a država je ove godine predvidjela sredstva za saniranje šteta u visini od 20 milijuna kn, kako navodi Dnevnik.hr.

Matematika je tu jednostavna: ako su iznesene brojke točne, država je za saniranje ukupnih šteta svih elementarnih nepogoda u RH predvidjela sredstva dovoljna za otprilike jednu desetinu štete koju je nedavna oluja nanijela samo osječkom području. Ostatak novca valjda bi trebao doći direktno iz džepa domoljubivih građana – otud i apel bolnice građanima, a ne državi.

To je dokaz državne administracije koja ne razmišlja o klimatskim promjenama, koja je nakon niza godina upozoravanja što klimatologa, što ljudi s terena – i dalje uvjerena da je sve cool, da se ništa neće dogoditi i da je život lijep i pomalo monoton, baš kao u stihovima rahmetli Ekrema Jevrića: “kuća, uhljebana/ uhljebana, kuća…”

Istovemeno, svjedočimo posvemašnjem ignoriranju problema od strane političara, koji o činjenici da nas čekaju češće i razornije elementarne nepogode ne govore baš ništa, jer to je ipak neugodna tema: ne valja pričati o nečemu što je za nas nepovoljno, što je neizbježno i što je posve izvan kontrole, nezaustavljivo. Ne voli to narod čuti, a mogli bi u trenutku lucidnosti i pitati političare kako to misle riješiti, kad su već plaćeni da rješavaju takve probleme.

Umjesto toga, često možemo vidjeti kako naši političari rado obrađuju teme koje su posve površne i bez ikakvog utjecaja na budućnost nacije, ali ih je moguće obraditi na logički promašen, pak zapaljiv način koji će pouzdano aktivirati atavističke centre u primozgu nacije i efikasno spriječiti mozak u procesiranju za njega puno važnijih problema.

Što nam je činiti?

Očito je da od ovakvih vlasti i od ovakvih političara ne možemo očekivati ikakvu smislenu misao o klimatskim promjenama, niti ikakav smislen plan prilagodbe. Drugim riječima, prepušteni smo sami sebi.

S jedne strane, to je loše: neizbježno će se dogoditi trenutak kad će država biti toliko financijski nemoćna da neće moći isplaćivati odštete niti pomagati nesretnicima kojima će elementarna nepogoda nanijeti veliku materijalnu štetu. Dapače, za očekivati je da će se u budućnosti dogoditi retrogradna urbanizacija, odnosno dijelovi tla koji su nekad bili poplavna područja ili suhi i neplodni bit će napušteni od strane stanovnika jer će bez efikasne državne skrbi nad infrastrukturom priroda uzeti svoje: nije besmisleno očekivati da bi Gunja nakon još par onakvih poplava mogla biti dragovoljno napuštena od strane stanovništva, koje bi migriralo u područja koja nisu u opasnosti od poplave, vjerojatno kao neki novi, urbani proletarijat.

S druge strane, to je dobro: što prije shvatimo da država malo ne želi, a malo nije u stanju organizirati prilagođavanje klimatskim promjenama, tim prije ćemo se početi prilagođavati sami: kao pojedinci i kao lokalne zajednice. Gradit ćemo kuće na uzvisinama, sa čvrstim krovovima. Čuvat ćemo šume i brinuti o njima jer će nas one štititi od razornog vjetra. Na manjim površinama imat ćemo kulture zaštićene mrežama protiv tuče, a na većim površinama sadit ćemo kulture otpornije na nepogode. Planirat ćemo budućnost otpornu na ekstremne vremenske uvjete.

Radit ćemo zajedno, štititi jedni druge svjesni da nas država nije u stanju zaštititi i da prilagodba klimatskim promjenama počiva na istom principu kao i ekološka svijest: počinje ponajprije i najviše od pojedinca, a putem do visokih društvenih sfera sve se više razvodnjava.

 

 

 

Photo by NOAA on Unsplash

Visits: 148

Titar i zašto ga provjerih

Titar je, kolokvijalno govoreći, mjera količine antitijela za određenu bolest. I to je ono što sam išao izmjeriti, ne zbog dvojice kolega informatičara koji su dobili ospice, nego već i prije, čim su se pojavile glasine da su se u Zagrebu pojavile ospice.

Paničar? Možda. Uistinu, nije to kuga, nije ebola, nije nova Španjolska gripa, riječ je o relativno bezopasnoj (u usporedbi s navedenim protuprimjerima) bolesti koju velika većina oboljelih preboli bez velikih problema. Nisam li, dakle, mogao uštedjeti te novce koje sam dao za testiranje i potrošiti ih na nešto pametnije?

Zapravo, ne – ovo su upravo izvrsno uloženi novci! Svaki novac uložen u zdravlje ne može biti bačen, a novac uložen u preventivu još je i vrijedniji.

Pitao me frend baš nedavno, diskutirajući o cjepivima – ja kao sklon, on kao nesklon – gdje mi je cijepna knjižica. Moja cijepna knjižica nešto je što ja valjda nikad u životu nisam vidio. Siguran sam da negdje postoji, jer cijepljen jesam; lijepo se sjećam školskih liječnika kako su išli po razredima i cijepili djecu. Živo se sjećam i cjepiva za polio, kako su nam ga drugarice bolničarke sipale u grlo, pa zatim dale kocku šećera da cuclamo: lukav način da dijete nagovorite da drži zatvorena usta i proizvede dovoljno sline da cjepivo sigurno otputuje u probavni trakt. A ta moja nesretna cijepna knjižica negdje je ostala… u školskom dispanzeru, tko će ga znati. Vjerujem da ju je netko već poodavno arhivirao u smeće.

Ne znajući, dakle, vlastiti cijepni status, a u želji da izbjegnem ospice ako na njih nisam imun, otišao sam i privatno platio kontrolu titra na ospice i tetanus. Ospice iz očitog razloga, a tetanus također za svaki slučaj: riječ je o opakoj bolesti koju ne bih poželio nikome. Pa tako, kad već idem kontrolirati masnoće u krvi, enzime i markere, za jedan ubod iglom priuštio sam si i testiranje titra.

Na vrijeme, čini se: rezultate treba čekati i do deset dana, a u međuvremenu se glasina razvila u dovoljno potvrđenih slučajeva zaraze ospicama da bismo vrlo uskoro mogli vidjeti i službeno proglašenje epidemije ospica u Zagrebu. Nadam se da ću prije tog događaja dobiti svoje rezultate.

Update: nalazi stigli i dobri su: na ospice sam prilično imun, no protiv tetanusa ću se morati docijepiti za par godina:

 

Budu li pozitivni, mogu mirno spavati. Budu li negativni, morat ću se docijepiti. Izigravati narodnog heroja nije pametno: zanemarimo li činjenicu da ospice ipak ubiju određeni broj ljudi, čak i onih zdravih, samo preboljeti tu bolest ni u dječjoj dobi nije šala, a u odrasloj je dobi gore.

Ne samo to: štiteći sebe, štitim i ljude oko sebe – svoju obitelj, prijatelje, u slučaju ospica faktički bilo koju osobu s kojom dođem u kontakt. Ospice su vrlo zarazne i dovoljno je boraviti u prostoriji u kojoj je do nedavno boravila zarazna osoba da biste i vi sami pokupili bolest. Manja neugodnost vađenja krvi, nešto novca dobro uloženog i potencijalna potreba za docjepljivanjem sitnice su u odnosu na alternativu visoke temperature, bolovanja, iscrpljenosti i – što mnogi ne znaju ili zaboravljaju – opasnosti da ospice “izbrišu” pamćenje mog imunološkog sustava i tako me učine podložnim drugim bolestima protiv kojih sam već razvio imunitet, bilo cijepljenjem bilo preboljevanjem. Nije mi draga ni pomisao da bih mogao biti osoba koja će zaraziti par desetaka drugih osoba, uzrokujući im iste patnje kroz koje bih prolazio i sam.

Provjeriti titre nije loša ideja, posebice ako poput mene ne znate što piše u vašoj cijepnoj knjižici. Ne treba paničariti, ako niste baš ratna generacija kad je bilo problema sa cijepljenjem populacije zbog rata i izbjeglištva, vjerojatno ste imuni ili imunizirani. No, ako niste sigurni, isplati se dati tih otprilike 150kn (za provjeru IgG protutjela koja se odnose na stečeni imunitet, nije potrebno provjeravati i IgM protutjela koja upućuju na aktivnu infekciju) i biti siguran.

 

 

Visits: 455

Zemlja slučajnog turizma – Monitor.hr

Zadnjih godina, otprilike otkako je one gospodarske krize koja je oko 2008. godine poharala svijet uzduž i poprijeko, neugodno često primjetim razmišljanja naših turističkih građana-trudbenika u stilu: “na mjestu X se dogodilo nešto ružno, baš mi je žao, ali to je dobro za naš turizam”. Faktički, čim se u susjedstvu dogodi nešto loše, eto nama crnih vrana: “Grcima ne dolaze gosti jer su propali, ah jadni oni ali eto, barem će nama doći više turista”. “Španjolska je u recesiji, ah jadni ljudi, ali barem će nama doći više turista”. “Idiot pokupio ljude kamionom u Nici, žao mi je zgažene djece, ali barem će nama doći više turista.”

Već samo deklarativno izražavanje kakti-sućuti zbog tuđe nesreće naporno je za slušati, no što reći kad ekipa poludi na goste koji dolaze?

Dogodio nam se, naime, protekli vikend. Dogodile su nam se klimatske promjene zbog kojih smo svjedočili jednom ekstremu koji je naišao baš u nezgodno vrijeme, no neću o tome – znam da sam dosadan s tim zelenim pričama, nikad nikakvih para od zelenih priča, kome ekologija uopće treba?

Zeleno ili ne, nešto neugodno se dogodilo: jedan od slučajnih turističkih događaja, tek dijelom predvidljiv. Rekordna kolona od preko 40km na autocesti spoj je planiranog događaja (znali smo da će za vikend biti gužve) i neplaniranog događaja (čuli smo da će biti bura i problemi, ali se nismo pripremili za rasterećenje prometa). Rezultat: opći prometni kaos u pola države.

Ne vjerujem da se za ovaj događaj nismo mogli bolje pripremiti: znali smo da će biti gužva, znali smo da dolazi bura, zašto onda nismo bolje pripremili alternativne pravce, zašto nismo postavili znakove, zašto ljudima u koloni nismo dijelili barem vodu, zašto nije bilo kemijskih WC-a u pričuvi pored ceste, ma zašto su ljudi u jednom trenutku prerezali ogradu pored autoceste i uputili se vozilima na obližnji poljski put?

Sjećate li se sječe glava u HAC-ONC-u za puno manjeg problema za Uskrs? Čini se kako ova sadašnja tehnička vlada nema namjeru učiniti išta po pitanju odgovornosti za katastrofalni kolaps koji će nas u budućnosti posve sigurno opaliti po turističkom nosu. Ista ta tehnička vlada koja se u erdoganovskom stilu ne osvrće na pravni poredak i uredno ignorira činjenicu da je tehnička vlada, u ovom slučaju vjerojatno neće napraviti baš ništa.

No, onda su društvene mreže pokazale zanimljiv fenomen: ekipa koja voli komentirati napise po e-novinama i on-line mjestima ispilila je neke opskurne likove koji za ovu gužvu optužuju – turiste. Jer eto, zašto su oni odlučili doći baš taj vikend, pa jesu li oni ikad čuli za buru, pa što se nisu informirali, pa ako im se ne sviđa nek’ se okrenu i voze nazad…

Relativno mali broj ovakvih ispada upućuje manje na iskreni stav stanovnika Dalmacije, a više na trolanje, liječenje osobnih frustracija ili mućenje vode po partijskom zadatku. No, tu su – i očekivano, dosta su glasni.

A to nije ništa drugo nego onaj stav s početka teksta, samo ovaj put okrenut prema nama samima. Uvijek nam je netko drugi kriv, i nikad ne smijemo reći kako je nešto pošlo loše jer smo mi neorganizirani, lijeni, nesposobni, zbunjeni, nepripremljeni ili nam se naprosto fućka. Lakše je proklinjati turiste nego priznati da se nismo dobro pripremili za njihov dolazak.

Najzad, imamo mi naše more i sunce, ma ‘ko to more platit? Turizam – baš kao i druge prirodne pojave, i to nam se događa nasumično i gotovo je u potpunosti izvan naše kontrole.

Ne znam zašto li ovo gore napisah – ništa neće promjeniti, a samo će raspizditi neke osjetljive dušice. Bolje bi mi bilo ići vanka, ‘vatat’ pokemone govnare.

A kad smo kod pokemonomanije… ako do sad niste skužili o čemu je riječ, pitajte svoje dijete: objasnit će vam sve o tome.

Za one ostale, riječ je o jednoj staroj stvari koja je prepakiranjem u šareni omot postala hit – no, krenimo redom.

U početku bijaše geocaching. Ljudi koji su se zabavljali tom igrom nisu imali virtualnu stvarnost, niti onu uvećanu, već samo kartu, kompas i GPS. Igra je jednostavna: netko na nekom mjestu sakrije neku sitnicu i objavi GPS koordinate mjesta gdje je “blago” skriveno. Igrači bi se uputili prema tom mjestu i tražili skriveno blago. Kad bi ga našli, na blagu priloženi papirić upisali bi datum pronalaska i svoje ime, a bilo je moguće i uzeti neku sitnicu iz pronađenog blaga kao suvenir, uz obavezno ostavljanje neke druge sitnice – za buduće igrače. Geocache se može nalaziti svugdje, a do nekih je i vrlo teško doći. Geocache ne smije biti na mjestima koja su nedostupna, opasna po život ili su na nečijem privatnom zemljištu.

Zatim se pojavila tvrtka Niantic sa svojom igrom Ingress koja je u potpunosti virtualna i nije ju moguće igrati bez pametnog telefona ili tableta. Igrači su dvije zaraćene strane koje zauzimaju virtualne “portale” koji naravno ne postoje u stvarnom svijetu, ali da bi do njih došli igrači se moraju kretati po stvarnom, fizičkom svijetu: otići do nekog spomenika, fontane ili dvije, uglavnom na neko mjesto gdje su u dometu virtualnog portala… to je famozna prva generacija ljudi koji bulje u telefone i tumaraju gradovima tražeći stvari koje samo oni vide.

Pokemon GO je produžena ruka Ingress-a, zapravo samo u celofan umotan Ingress: umjesto sterilnih portala i nodova, točkica i simbolića, ljudi sad po gradu traže famozne pokemone. U tom segmentu obje su igre faktički identične, ali zamjena sterilnih SF artefakta megapopularnim pokemonima najbolje pokazuje koliko je dobar marketing jači od bilo kakve sexy moderne tehnologije. Uostalom, geekova je puno manje nego djece, one prave i one odrasle.

Augmented reality, sjetimo se obećanja: kirurgija, medicina, tehnologija ova i ona – sve je to trebalo postati puno bolje i efikasnije. Donekle se to i ostvarilo, pa su medicinari našli dobre namjene za “ojačanu” stvarnost, ali Pokemon GO pokazuje istinski domet čovječanstva: AR je postao mainstream tek nakon što su ljudi dobili priliku, što? Učiti brže i bolje? Dobivati korisne informacije u bilo kojem trenutku? Ne – kad su dobili priliku po cesti loviti imaginarna japanska stvorenja.

Neka nas ova konstatacija ne usmjeri protiv tehnologije: ona je tu da je koristimo kako najbolje znamo. Pa i ako je to glupa igra zbog kojih se ljudi zabijaju automobilom u stablo ili trče preko prometne ulice – nije jadna tehnologija kriva. Krivi su korisnici.

A oni samo žele zabavu. To je u redu. Prestar sam da bih patio za Pokemonima, ali razumijem ne-više-klince kojima je to ultimativno lijepo sjećanje na njihovo djetinjstvo. Neka. Nek’ se zabavljaju i djeca i odrasli, neka se rekreiraju na svježem zraku – samo neka paze preko ceste.

Kažu da je igra zabavna, a od prekjučer se može igrati i kod nas. Prve dojave igrača s terena kažu kako ih ima dosta u okolici, a navodno je cijelo jato kloniranog Pokrastchu pokemona viđeno kako kruži iznad Markovog trga u iščekivanju.

Pored autoceste A1 više nema niti jednog, javlja HAK, sve su ih pohvatali i pojeli gladni turisti zarobljeni u kolonama.

Ova igra rješenje je i za probleme A-HSP-a: lijepo ponovo podignu šator na istom mjestu u Srbu, a ako ih policija priupita za zdravlje lijepo objasne kako su u šumi uočeni Shubarachu, Chichachu i Orjunachu, pa je šator tu jer ga članovi stranke korite kao čeku.

Virtualne beštije mogu se pronaći na raznim mjestima, nije ih briga za moral, rasu ni vjeru, pa je lako zamisliti razgovor dva klinca nakon mise:

“Jesi li vidio? Pojavio se Pokrstichu ispod oltara! Odmah sam ga ulovio!”

“Ja nisam… čim sam izvadio telefon, stari mi je odvalio zaušku…”

“Aaaa, znači to je bilo ono kad je nešto puklo za vrijeme mise…”

 

 

(Angry Pikachu image by Zakhal)

Visits: 141

Page 1 of 4

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén