Učiti kemiju u osnovnoj školi mnogima od nas nesumnjivo je bilo poprilično dosadno. Iako je riječ o znanosti koja, ako imate imalo afiniteta, biva i logična i estetski lijepa, činjenica je da ne spada u onu grupu univerzalnih stvari koje nam u stvarnom životu mogu biti od praktične vrijednosti.
Ili nam se tako samo čini.
Na nastavi kemije, već u osnovnoj školi, naučimo neke univerzalne stvari koje su itekako primjenjive u stvarnom životu: primjerice, da kiseline razrjeđujemo sipavši ih u vodu, a ne obrnuto: sipanje vode u kiselinu (ili lužinu!) može izazvati burne reakcije. Nekad smo trebali znati kako je riječ o hidrataciji molekula koja rezultira egzotermnom reakcijom kako bismo dobili prolaznu ocjenu.
U međuvremenu smo narasli, zapravo zaboravili što znači egzotermno, a što endotermno, možda se netko sjeti i kako se kiseline (osim sumporne) ipak mogu razblaživati dodavanjem vode u kiselinu kap po kap, uz puno miješanja. To je zapravo nebitno – bitno je bilo zapamtiti da se voda ne stavlja u kiselinu, da je to opasan proces, da posuda može pući, da kiselina može špricati u lice i da pri tom poslu treba biti jako oprezan.
Ako ništa drugo, ostat će od te edukacije barem onaj kvantum opreza koji kaže kako s kiselinom u kućanstvu postupamo oprezno i u rukavicama, ne nadvijajući se nad mjesto gdje ju sipamo, ne udišući isparenja koja pritom nastaju. Pri otvorenom prozoru.
Natrijev klorit (NaClO2) jedna je od stvari o kojima smo učili još u osnovnoj školi, iako vjerojatno u nešto širem kontekstu, onom zašto se ne smije miješati varikina sa solnom kiselinom, odnosno zašto nije dobro miješati dvije vrste sredstava za čišćenje kanalizacijskih odvoda, što uostalom uvijek i piše na tim bocama: dolazi do oslobađanja vrlo otrovnog klora.
E, sad. Kako je nekom palo na pamet da liječi tom kemikalijom, koja se inače koristi za dezinfekciju i izbjeljivanje, koja je korozivna i, zanimljivo, pod određenim uvjetima zapaljiva pa i eksplozivna?
U svakom slučaju, riječ je o vrlo gadnoj kemikaliji koju ne želite niti na koži, a kamoli u probavnom traktu, ali ona ipak ima svoje pacijente više nego spremne igrati se s vlastitim ili tuđim zdravljem: i kod nas su se pojavili sljedbenici čudesne metode, još jedne od mora čudesnih metoda za liječenje autizma. I svih mogućih karcinoma. HIV-a. Šuljeva.
Riječ je o proizvodu nazvanom MMS, odnosno “Miracle Mineral Supplement”. Ta 28% otopina natrijevog klorita, sudeći prema tvrdnjama Kerri Rivere, propagatorice čiji se nauk u posljednje vrijeme širi i Hrvatskom, ima moć da iz dječjih crijeva istjera parazite koji, kako ta krasna teorija tvrdi, uzrokuju autizam.
Ima li što gluplje od ideje da autizam uzrokuju crijevni paraziti koje moderna znanost nije u stanju prepoznati? Neobični paraziti koji su otporni na antiparazitike, ali ne i na čudesnu MMS metodu koja će ih posve sigurno sve pobiti? Sve me to podsjeća na jednako luđačku ideju o liječenju karcinoma sodom bikarbonom, što je rezultiralo dokazanom smrću nekoliko osoba.
U slučaju MMS-a, također postoje snažne indicije o barem jednoj smrti povezanoj s tim pripravkom.
Najzad, proizvođač MMS pripravka, Louis Daniel Smith, vjerojatno će završiti slično kao i Tullio Simoncini, ako ne i gore: prijeti mu do 32 godine zatvora. Update: dobio je samo 51 mjesec zatvora i financijsku kaznu. U međuvremenu, prodaje MMS-a dohvatili su se drugi prodavači magle.
Nadam se kako je sad već svakom razumnom čitatelju jasno da je ovdje riječ o prljavoj igri pokvarenog prodavača magle, osobe koja ne mari za tuđe živote već za svoj sramotan izvor zarade.
No, što je ono s roditeljima i autističnom djecom?
To je teška i u svojoj biti tužna priča.
Biti roditelj autističnog djeteta teško je, i posve je prirodno da roditelji žele naći bilo kakav način da pomognu vlastitom potomku. Ta je želja urođena i plemenita, no ponekad se dogodi da se ta ona potencira s glupošću ili možda čak i kakvom patologijom u roditeljskoj glavi, pa se roditelj pretvori u egzekutora vlastitog djeteta. Update: spomenuti roditelji u međuvremenu su osuđeni na zatvorske kazne.
U slučaju MMS-a, rekao bih kako je ludilo postalo od one posebne vrsti, pa se roditelji zatvaraju na Facebook grupe koje imaju strogo kontroliran pristup, te se tamo međusobno ohrabruju dok vlastitoj djeci sipaju izbjeljivač u organizam, tjeraju ih da piju otopinu ili ih čak i klistiraju njome.
Logika je tu na neobično mnogo mjesta zakazala, kao i zdrav razum. Ono što mi u ovoj priči prvo upada u oči je kolizija između onog što zagovornici alternative tvrde – da je autizam značajno narastao tek posljednjih desetljeća – s poznatom poviješću: naime, ljudi su prije sto godina imali puno više parazita u organizmu nego danas, što je oprečno samoj ideji da paraziti izazivaju autizam, jer je, kažu alternativci, autizam bolest modernog doba, gle čuda baš onog koje se lijepo riješilo crijevnih parazita u djece i odraslih!
Kako su informacije s FB grupa ipak malo procurile u javnost, usuđujem se komentirati ono što o procesu znamo: jadno dijete dobije klistir, dva, tri… ili više njih dnevno (jer čemu stati kad ludilo uzme maha?) i nakon toga roditelji ponosno slikaju ono što iz djeteta izađe i spominju neke male crvene crviće koji se vide, to su oni najmanje otporni, pa valja sad povećati dozu… te isto tako onu tipičnu alternativnu matru da se dijete osjeća loše i povraća i boli ga trbuh zato što lijek djeluje, pa je to argument da tako treba nastaviti, i jače, samo treba izdržati i vidjet ćete kako će djetetu nestati autizam!
U svijetu ne postoji niti jedan slučaj autizma koji je “izlječen”, na ovaj ili onaj način. Riječ izlječen namjerno pišem u navodnicima zato što je autizam sindrom sa širokom paletom simptoma i manifestacija. Autistična djeca nisu ona koja samo sjede u kutu, nikoga ne gledaju i ljuljaju se, ili ispuštaju krike. Autistične osobe mogu puno više od toga – mogu ostvariti kontakt očima, mogu razgovarati, mogu čak i pronaći posao i postati u velikoj mjeri samostalne osobe.
To, naravno, zahtjeva puno roditeljskog truda i rada s djetetom. No, baš taj silan trud otvara vrata psihološkoj slabosti kod roditelja i nadu u čudesan lijek.
Problem s autističnom djecom je što ona izgledaju posve obično, za razliku od, primjerice, djece rođene s Downovim sindromom.
I u jednom i u drugom slučaju rekao bih, ovako nestručan, da nije riječ o bolesnoj djeci, već o drugačijoj djeci – autistična djeca i ona s Downovim sindromom funkcioniraju na neki drugi način. Nekad smo bili neobrazovani i smatrali ih ludim ili zaostalim, danas smo ipak pametniji, prihvaćamo ih takvima kakvi jesu i nalazimo im prikladna mjesta u zajednici.
No, nitko ne liječi djecu s Downovim sindromom kojekakvim alternativnim pripravcima i magičnim rješenjima. Možda je najveći razlog u tome što se na djeci s Downovim sindromom odmah vidi o čemu se radi, pa se i roditelji brzo pomire s činjenicom da je to to, i gdje su mogućnosti i gdje su granice.
Djeca s autizmom drugačija su iznutra, a izvana su identična ostatku populacije. Možda ta činjenica baš muči roditelje i tjera ih na vječno traženje magičnog lijeka koji će njihovo dijete čudesno pretvoriti u neko “normalno” dijete?
Ne mogu roditeljima autistične djece dijeliti savjete, nisam za to stručan. Mogu im samo reći ono što ionako već i sami znaju: volite svoje dijete i radite s njim, puno, puno.
No, roditeljima koji svojoj djeci daju klistir korozivne otopine ipak mogu, i želim dati jedan dobar savjet: kad se već igrate sa zdravljem vlastitog djeteta, zašto terapiju ne biste isprobali prvo na sebi, dozom prilagođenom vašoj fizionomiji?
Naime, logično je: ako budete (a hoćete, vjerujte mi) imali žestoke bolove, povraćanje i proljev, znači da lijek i na vama djeluje. A vi nemate autizam, zar ne?
Osim toga, ako i vi uskoro počnete izbacivati tanke crvene niti (u stvarnosti izgriženu sluznicu crijeva, nikakve male neotporne crviće) onda to znači da i vi u organizmu imate te crve uzročnike autizma. Ali vi niste autistični?
Ili možda ipak jeste?
P.S. A sad ozbiljno: nisam liječnik i ne mogu davati medicinske savjete, no ipak nikome ne savjetujem da se igra s korozivnim tekućinama. Nemojte ih davati svom djetetu. Nemojte ih konzumirati. Ne dajte to niti kućnim ljubimcima, niti biljkama: izbjeljivače koristite samo za svrhu za koju su namijenjeni: dezinfekciju neživih stvari i izbjeljivanje.
Visits: 218
