Year: 2019

Kad pričamo o imunizaciji, prevladavajuće je mišljenje kako je riječ o ne tako davno osmišljenom postupku, praktički izumu moderne znanosti – na što se često i lako nadovežu protivnici cijepljenja sa argumentom kako je riječ o modernoj proceduri koja je smišljena zato da bi nas učinila bolesnim i donijela zaradu farmaceutskoj industriji. No, tome nije tako: imunizacija je zapravo vrlo star medicinski postupak koji je otkriven i masovno korišten puno prije nastanka moderne farmaceutske industrije. Dapače, imunizacija je toliko stara da bi je bez problema trebali prihvatiti isti oni ljudi koji ne vjeruju modernoj medicini, ali vjeruju starim, tradicionalnim vještinama i mudrostima starih naroda.

Read More

Visits: 329

Kako nas lijepo izvještava Večernji list, Zagreb će uskoro kupiti konzultantske usluge za izradu strategije uvođenja blockchain tehnologije u svoje poslovne procese. Objašnjenje razloga u tekstu dala je, vjerojatno ni kriva ni dužna, zamjenica gradonačelnika Olivera Majić: “To je dio šire transformacije poslovnih procesa u gradu koja nam ide jako dobro”.

O čemu se točno radi u ovom aspektu transformacije?

“U natječajnoj dokumentaciji piše da je metropola uočila problem koji će sve gradove u Hrvatskoj, ali i samu državu, u vrlo kratko vrijeme natjerati da počnu primjenjivati blockchain.” (novinarski tekst, nije citat, kao ni ostali koji sljede).

Zašto, kako? Otkud odjednom ovakva frka i žurba? Pojašnjenje u izvornom tekstu slijedi:

“Ističe se da će bez primjene blockchaina biti nemoguće čuvati bilo kakvu službenu dokumentaciju na rok dulji od pet godina ili eventualno deset.”

Uistinu? Što bi to moglo obrisati dokumentaciju sa diska nakon pet ili deset godina? Nije riječ o gubitku podataka, već o posve birokratskoj proceduri:

“Naime, Grad Zagreb upozorava da se elektronički dokumenti štite e-pečatom ili e-potpisom, odnosno nekim oblikom digitalnog certifikata, a svi digitalni certifikati imaju kratko i ograničeno vrijeme važenja. Kao primjer navodi da certifikati Fine vrijede dvije godine, a AKD-ov pet. Nakon isteka važenja tih certifikata, tumači Grad, može se pravno propitkivati vjerodostojnost svakog e-dokumenta. Grad Zagreb rješenje vidi u blockchainu.”

Krenimo redom: pojasnimo prvo, jednostavnim jezikom, što je to blockchain tehnologija. O njoj se zadnjih par godina dosta priča kao o panacei, konačnom rješenju svih naših tehnoloških problema, razbijaču dužničkih okova svjetskih banaka, osloboditelju od financijske okupacije, tehnologiji koja će pomoći da pošaljemo ljude na Mars a bolesti u povijesne knjige, štotigajaznamštosvene…

Veliku pozornost blockchain je dobio zahvaljujući bumu kriptovaluta i zlatnoj groznici oko Bitcoina, u čijoj je srži upravo ta tehnologija. A ona je zapravo jednostavna i ne predstavlja ništa novo.

Blockchain tehnologiju najlakše je objasniti upravo na najpopularnijem proizvodu: kriptovalutama. Pa, evo kako to radi.

Zamislite jednu bilježnicu, jednu tipičnu bilježnicu kakvu je nekad imao svaki birtaš, a koji bi u nju upisivao koliko mu koja mušterija pije i plaća, ili duguje. Blockchain nije puno više od toga: u slučaju kriptovaluta, riječ je upravo o bilježnici u kojoj se nalaze zapisi o transakcijama:

• Stipo je Peri dao 2.3 BTC
• Ante je Stipi dao 0.001 BTC
• Tamara je Nikoli dala 0.5 BTC

i tako dalje, i tako dalje. Doduše, umjesto imena ljudi koriste se adrese njihovih novčanika, pa stvar izgleda više ovako:

• 45f02ab je 337df0f dao 2.3 BTC

i tako dalje.

Louis Pinsard / Theodo www.theodo.fr

Te se transakcije oglašavaju javno u mreži i mnogi sudionici koji “slaganjem” tih zapisa (u žargonu: rudarenje) u blokove pokušavaju zaraditi svoje kriptokune preuzimaju te javno dostupne zapise i od njih slažu blok. Blok možemo shvatiti kao jednu stranicu u famoznoj bilježnici (a blockchain je, tom logikom, birtaševa bilježnica koja sadrži te papire, odnosno blokove). Svaki blok se sastoji od kontrolnog broja (checksuma) prethodnog bloka, popisa transakcija i novog kontrolnog bloka za tekući blok. Drugim riječima, svaka stranica na svom početku ima kontrolni broj prethodne stranice, a na dnu ima svoj kontrolni broj koji je jedinstven i koji garantira da su podaci na toj stranici istiniti i nepromjenjeni. Na taj način onemogućuje se (tj. gotovo se onemogućuje, ali nećemo sad ići u stručne detalje) falsificiranje sadržaja stranice; kako bilježnica sadrži niz blokova koji su vezani jedan na drugi (upisivanjem checksuma iz prethodnog bloka na početak novog bloka), tako je i cijela bilježnica osigurana od falsificiranja. A kako je izrada bilježnice javni posao u kojem niz neovisnih aktera sudjeluje u izradi, ali i čuvanju svoje kopije bilježnice na svom računalu, iznimno je teško napraviti falsifikat cijele bilježnice.

Matematičke operacije koje rudari moraju izvoditi u natjecanju za pravo upisivanja baš svog bloka među drugim konkurentskim blokovima (“proof of work”) u ovom trenutku možemo zanemariti – ono bitno je opisano u prethodnom pasusu.

Kako ovu priču uklopiti u gradsku strategiju blockchain tehnologije koja će upravu spasiti od povratka na staro, papirnato arhiviranje sa urudžbenim brojem, klasom i zelenim pečatom? To se lijepo može objasniti neznanjem: netko je gradu prodao strašnu priču o pravnom ambisu, crnoj rupi koja guta arhive potpisane isteklim digitalnim potpisom.

Tvrdnja je, naime, da digitalni potpis svojim istekom i nekom čudnom voodoo magijom postaje dokument kojem je moguće osporavati autentičnost. To jednostavno nije točno, barem ne više od tvrdnje da stari dokument koji je ovjeren kod javnog bilježnika, i na kojem stoji podatak o broju osobne iskaznice postaje neautentičan onog trenutka kad vam istekne ta osobna, a vi izvadite novu. Iz iskustva i zdrave pameti jasno nam je da to jednostavno nije tako: dokument sa podacima sa osobne kojeg ste potpisali (a koja je, logično, istekla) prije dvadeset, trideset, pedeset godina jednako je valjan kao i onaj kojeg ste potpisali jučer, veselo držeći u ruci posve novu osobnu iskaznicu.

Digitalni potpisi, valja to imati na umu, čak i kad su istekli (a ističu iz sličnih razloga kao i papirnati dokumenti), i dalje ostaju digitalni potpisi na dokumentima koje su potpisali. Njima se ne mogu potpisivati novi dokumenti, ali to ne znači da su stari dokumenti automatski postali ništavni, niti da je njihova autentičnost upitna.

Doduše, postoji hipotetički scenario koji otvara mogućnost nijekanja autentičnosti dokumenta: ako vam netko ukrade stari digitalni potpis i njime potpiše neku krivotvorinu. No, za to bi infrastruktura morala imati nekoliko ključnih slabih točaka:

• vi morate zagubiti (a slučajni nalaznik pronaći) ili netko vama mora ukrasti istekli digitalni potpis;
• netko bi zatim trebao iskoristiti (ogroman) sigurnosni propust u sustavu da na krivotvorinu ubaci istekli digitalni potpis sa lažnim vremenom potpisivanja: digitalni potpis uključuje i datum i vrijeme kad je dokument potpisan, a tu informaciju bi u pravilu trebala dostaviti neovisna institucija koja uz datum i vrijeme svojim potpisom garantira točnost podatka, a koja neće antidatirati podatak;
• tako potpisan dokument netko bi trebao, ponovo koristeći (ogroman) sigurnosni propust u sustavu elektroničke arhive (koja mora provjeravati je li potpis još uvijek valjan u trenutku zaprimanja dokumenta) umetnuti u arhivu.

U dobro postavljenom sustavu ovako nešto je ne-do-go-di-vo. Odnosno jest, ali samo ako postoje katastrofalni sigurnosni propusti. Praktična mogućnost ovakvog manipuliranja dokumentima iznimno je mala.

Nama je možda još uvijek nova i nekako znanstveno-fantastična stvar da se dokumenti mogu okolo slati elektroničkim putem, a ne na papiru ili telefaksom, i da je moguće garantirati vjerodostojnost bez masnog zelenog pečata udarenog u kakvom skučenom birou ili blagoslovljenog u javnobilježničkom uredu, no u razvijenom svijetu je to posve normalna stvar. I, zanimljivo, taj svijet koji ne koristi blockchain tehnologiju nije doživio gomile pravnih postupaka u kojima stranke negiraju autentičnost dokumenta zato što je potpisan digitalnim potpisom kojem je istekao uporabni rok.

Jednostavno, ovdje stvaramo rješenje za problem koji ne postoji. Točnije, ovdje plaćamo za konzalting problema koji ne postoji.

Doduše… postoji jedan scenario koji mi se sviđa, i kojeg bih rado vidio. Da podsjetim, blockchain je (ali ne mora biti!) distribuirana bilježnica čije se kopije nalaze na mnogo mjesta. Jedan od problema koje on uistinu rješava je i pitanje povjerenja među zainteresiranim stranama: blockchain polazi od pretpostavke da se nikome od uključenih aktera ne može vjerovati, niti se ikome treba dati centralni autoritet i mogućnost da svoje odluke nameće ostalima, zbog čega je baza distribuirana među svim zainteresiranim stranama i svi imaju uvid u sve podatke.

U tom smislu ja jesam za: jesam za to da ne samo grad, već i cijela država, sva državna uprava prijeđe na blockchain: da sve dokumente koje generiraju ostave javno na mreži, a da svaki zainteresirani građanin može imati lokalnu kopiju svih dokumenata na svom računalu. Na taj način izbjegli bismo situacije u kojima čas ima dokumenata, čas nema, čas u njima piše jedno, a čas drugo. Svaki dokument kojeg država proizvede ili uvede u sustav i potpiše postaje tog trena dostupan svim zainteresiranim građanima za sklapanje bloka i čuvanje u njihovoj privatnoj kopiji blockchaina, bilježnice u kojoj se nalazi kompletna arhiva dokumenata koje proizvede država, dokumenata koji nakon potpisa postaju dostupni na uvid svima u javnoj bilježnici u kojoj nije moguće brisanje, mijenjanje i naknadno ubacivanje dokumenata.

Milane, ti kreni prvi!

Visits: 167

U interviewu Večernjem listu ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek izrekla je rečenicu koja mi je odmah zapela za oko: “Svjesni smo da se nedopušteni sadržaji često dijele anonimno, a sloboda mišljenja i govora je sloboda osobe s imenom i prezimenom.”

Nalazim pomalo neobičnom činjenicu da se ovim bavi jedna ministrica kulture, a ne ministar unutrašnjih poslova. Ministarstvo kulture po definiciji bi se trebalo boriti za pluralizam i slobodu mišljenja, dok je na ministarstvu unutrašnjih poslova da se brine o ljudima koji se bave govorom mržnje i pozivaju na nezakonite radnje. Kojom su internom logikom na Markovom trgu došli do toga da ministrica kulture urbi et orbi najavljuje cenzuriranje on-line sadržaja i progon osoba koje pozivaju na nasilje i šire govor mržnje, nejasno mi je. Zvuči mi jednako logično kao da ministar unutrašnjih poslova kaže kako je neka dramska predstava zabranjena jer svojom kvalitetom umanjuje vrijednost kulturne scene u zemlji.

Doduše, kad o ovome dva puta razmislim, čini mi se kao da ugledam neku mračnu nit logike…

No, ono što želim reći jest ovo: pod egidom zaštite građanstva od zlih trolova i ljudi koji šire govor mržnje stvara se atmosfera kako je anonimnost na Internetu ne samo nepoštena, već i kriminalna: onaj tko nema što kriti, taj će se potpisati imenom i prezimenom, a onaj tko ima što za kriti, pa… taj je sigurno krimos koji širi govor mržnje.

Ova strategija zapravo je namjera jačanja kontrole nad on-line medijima, a provest će se kroz dvije faze:

• prva faza je zakonsko sankcioniranje medija kao soudgovornih za sadržaj objavljen na njihovom “prostoru”, što uključuje i komentare čitatelja;
• druga faza je stavljanje anonimnosti izvan zakona, kako bi se lako i nedvosmisleno moglo utvrditi tko je što rekao i, posljedično, osobu moglo pozvati na odgovornost.

Zakoni su u pripremi i ne trebamo sumnjati da će se u nekom trenutku i izglasati. Posljedica toga bit će državni stisak medija iz najboljih dana diktature ovog ili onog domaćeg diktatora (izaberite sami kojeg više volite), a taj će se stisak proširiti i na on-line medije koji su sad pod ipak manjom kontrolom države (tiskane medije lakše je uništiti – samim time i držati pod kontrolom – vještim uskraćivanjem financija, primjerice sankcioniranjem tvrtki koje se u “nepoželjnom” mediju reklamiraju).

Ukinuti anonimnost na Internetu vrlo je opasno: unatoč činjenici da se on-line anonimnost najčešće koristi za razne on-line bljuvotine i mentalna izdrkavanja bez straha od posljedica, to je cijena koju moramo platiti za jedan daleko značajniji aspekt kojeg ta anonimnost nosi: zaštitu naših sloboda.

Nije slučajno, naime, da se protiv on-line anonimnosti najviše bore države u kojima sloboda govora baš ne cvjeta: korumpirane države i one u kojima politika ili religija žele čvrsto držati sudbinu pojedinca u svojim rukama redovito traže i pronalaze načine da suzbiju bilo kakvu slobodarsku riječ u medijima. Ne trebamo posebno duboko razmišljati da bismo shvatili zašto u takvim državama aktivisti i pojedinci koji se ne slažu sa tekućom dnevnom politikom pribjegavaju različitim trikovima kako bi svoj glas pustili na način da država do njih ne može lako doći: servisima koji im omogućuju anonimno javljanje.

Mi, istina je, još nismo u poziciji da društveni aktivisti strahuju za vlastiti život, no nismo daleko od toga: velika pravna nesigurnost domaćih zviždača koji su za svoj doprinos zajednici faktički bili kažnjavani, a čija će bolja zaštita morati dočekati novi zakon koji bi, barem u teoriji, trebao spriječiti kažnjavanje zviždača.

Naš puno veći problem je opće nepovjerenje u državu, nepovjerenje koje je zasluženo kroz veliki broj slučajeva koji pokazuju kako je vladavina prava kod nas prilično fluidan pojam; u takvoj situaciji anonimnost bi mogla postati nužna potreba svima koji žele govoriti bez straha od posljedica. Kriminalizacija anonimnosti ukida mogućnost da, primjerice, progovorite o malverzacijama lokalnog šerifa bez straha da će vas ovaj tužiti i dobiti presudu, bez obzira govorili vi istinu ili ne, govorili to vi ili komentator na vašem mediju.

Uklanjanjem anonimaca, na sceni ostaju ljudi sa imenom i prezimenom. Koji znaju da se sve što kažu može upotrijebiti protiv njih, direktno ili suptilno: ne mora baš svatko biti tužen, to je dosta divljački i ne baca lijepu sliku; postoje i diskretniji, a jednako učinkoviti mehanizmi sapunanja daske, sređivanja otkaza, pojačane kontrole, mobbinga na radnom mjestu…

U takvoj atmosferi, bez straha i punim imenom i prezimenom govorit će samo oni koji su napustili Hrvatsku i skrasili se negdje drugdje. No, oni nisu opasni, oni su daleko.

Predložene izmjene zakona zapravo su suvišne – kako smo već vidjeli, sve su te opcije postojale i prije, ali nova regulativa pojednostavljuje progon i kažnjavanje. Cilj promjena nije uvođenje reda u on-line svijet, već lakše kažnjavanje neistomišljenika političke opcije koja je na vlasti. Drugim riječima, sve što nova regulativa pokušava “regulirati”, a što bi se moglo podvesti pod legitimu zaštitu društvenih interesa (sankcioniranje širenja lažnih vijesti koje uznemiruju javnost, govor mržnje i pozivanje na nasilje i kaznena djela), sve to već imamo regulirano i sve se to može provesti i provodi se – nažalost, uglavnom samo kad je nekome u interesu ili kad se netko baš zainati. Nova nadogradnja ne služi daljem poboljšanju zaštite društvenih interesa, već je u službi zaštite političkih opcija i jačanja kontrole nad medijima i građanima koji misle drugačije. Kriminalizacija anonimnosti izbija građanima iz ruke jedno uistinu jako oružje za borbu protiv moćnika ovih ili onih – i zato se ne smije dogoditi. U suprotnom ćemo se i po ovome naći u društvu “naprednih” zemalja.

P.S. Naslov teksta u Večernjem: ‘Sloboda govora sloboda je osoba s imenom i prezimenom, a ne anonimaca’ snažno me asocirao na alanfordovski scenario u kojem su jedni ljudi sa imenom i prezimenom (tj. po nečemu važni pojedinci), a svi ostali anonimci. Iako je iz teksta razvidno kako naslov nema veze sa sadržajem, ostala mi je u glavi ta asocijacija: budućnost u kojem “ljudi sa imenom i prezimenom” imaju slobodu reći što god žele, pa bi mediji bili puni izjava nekih budućih Culeja, Kovačevića, Medveda, Plenkovića, Bernardića, Čačića, Grabar Kitarovića… a pučanstvo bi svojim glasom bilo zastupljeno na razini jednog Jakova.

Visits: 139