This and that. That there is.

Year: 2020

Superbus via inscientiae

Da vas je netko prije samo par godina upitao kome vjerujete više: znanstvenicima ili političarima? – vaš bi odgovor vjerojatno bio sličan kao i danas: znanstvenicima. Postoji za to dobar razlog: da bi netko bio znanstvenik, mora za to imati afinitet, proći godine i godine obrazovanja, treninga, proučavanja i zatim često do kraja radnog vijeka sve to nastaviti – istinski znanstvenici nikad ne prestaju učiti.

Za razliku od znanstvenika, jedine dvije predispozicije potrebne za posao političara su sposobnost plivanja u bari punoj krokodila, te sretno izabrana partijska knjižica.

Problem nastane kad se dogode zla vremena, pa se svakodnevno taljiganje pretvori u izazov kojem se može oduprijeti samo snagom intelekta. Ponekad se, eto, dogodi da se pojavi nešto što partijska struktura, kumovi i prijatelji, poslušnici i mladež nisu u stanju riješiti. Virusi su gadna mala bića: živo im se fućka tko je član partije a tko nije, tko je bogat, a tko siromašan. Tko je važan, tko nevažan. Sićušni, na granici živog i neživog, u stanju su na koljena baciti i najjače ljudske zajednice. Čak i danas, u zlatno vrijeme napretka kad nesvjesno uživamo u mnogim blagostanjima do kojih su naši preci dolazili trudom i mukom, tako banalne stvari pokosit će i popa i političara. Ne poštuju ni Vatikanske ugovore, a ni zastupnički imunitet nije im neka prepreka.

U takvoj bi situaciji mudar političar – ne nužno i posebno obrazovan, ali razuman i mudar – u pomoć pozvao najbolje znanstvene umove, poslušao što imaju za reći, posavjetovao se što treba učiniti – i donio odluku. Nesumnjivo tešku, jer se u teška vremena ne mogu niti smiju donositi (o)lake odluke; političari su birani da upravljaju državotvornim brodom, i kormilo je čvrsto u njihovim rukama. Takva bi pozicija trebala biti časna, tražiti veliku mudrost, osobni integritet i nemilosrdno davanje od sebe – ali i veliku odgovornost.

Nažalost, mi opet naopako. U vrijeme najveće krize još od rata, politika nije u stanju odgovoriti na izazove. Ne zato što nemamo stručnih ljudi, baš naprotiv: zato što politika stručne ljude i njihovo mišljenje smatra drugorazrednom robom. Neslavni statistički pokazatelji u kojima jašemo ka samom vrhu top liste zemalja koje je pandemija naprosto pregazila nisu rezultat savjeta stručnjaka, već promišljanja nestručnjaka.

Teško je reći s kim se vlast ovako netransparentno savjetovala i čije je želje i potrebe ispunjavala da bi uspjela ovako spektakularno državu pretvoriti iz pozitivnog u negativni primjer, no to očito nisu znanstvenici.

Dapače, vlast ne trpi drugačije mišljenje, pa ni kad dolazi od stručnjaka. Stručnjaci jednostavno nisu dovoljno stručni da vode državu, škripavi jedrenjak poderanog jedra, što ga oluja baca tamo-amo, a mrki kapetan okružen svojim najvjernijim ljudima kormilom vrti u nekom svom smjeru. Ta, što ta odrpana posada zna kako se upravlja brodom?

Svjedočili smo nedavnom apelu znanstvenika u kojem se političare poziva da dođu razumu i okrenu brod u drugom smjeru. Tužno i pomalo sramotno jer politikanti to predstavljaju kao kokošarenje posvađanih znanstvenika kojima se omililo pet minuta slave, iako ne i neviđeno: pogrešno je mišljenje da je u znanosti sve definirano, sve se zna i znanstvenici uvijek nastupaju jednoglasno. Znanost napreduje prvenstveno preispitivanjem same sebe, testiranjem i obaranjem vlastitih dostignuća kroz proces koji nužno suprotstavlja mišljenje jednog znanstvenika mišljenju drugog znanstvenika.

No, znanost ima i još jedan alat: štap. Štap, gnomon, najjednostavniji mogući mjerni instrument – s kojim je sve počelo. Gnomon omogućuje mjerenje, skupljanje točnih podataka o nečemu. Fantastična moderna znanost u svojoj srži je skromni gnomon: precizno mjeri nešto.

Nisu se znanstvenici “posvađali zbog svog velikog ega” (kako je politika to vješto podmetnula pučanstvu), već su upozorili da podaci, izmjereni podaci, govore kako smjer u kojem se krećemo nije dobar (preciznije: katastrofalan je). Napisan uljudnim znanstvenim žargonom, to je zapravo vrišteći apel za pomoć, upozorenje da je nešto pošlo po krivu, alarm navigatoru da se na kursu broda, u magli, naziru stijene. Dok neki drugi kažu kako se kroz maglu nazire mirno more, već se valovi smiruju, ključna su sljedeća dva tjedna nakon čega će granuti sunce.

Mudar bi kapetan, vidjevši da se ovi što inače dobro vide ne slažu u tome što vide, razmislio – pa bi barem usporio, izveo kakav manevar da brod punom brzinom ne uleti u neizvjesno.

Naš kapetan pobaca posadu u more.

Doduše, službeno je demantirano kako je dio članova znanstvenog vijeća izbačen iz istog, ali neizravno je dano do znanja da se na tom brodu – nema što talasati. Ostat će samo oni koji dijele kapetanovu viziju sretnog isplovljavanja iz nevremena. Iz potpalublja radosno kliču trgovci i ugostitelji.

Pouka ove morske priče je da na brodu nema demokracije: bit će kako kapetan kaže.

A ovi što jesu, iako zapravo nisu izbačeni iz vijeća, u stvari su dobro prošli jer više nisu sudionici ekipe zaslužne za poraznu statistiku. Famozno vijeće postalo je toksično, biti u njemu više nije znak prestiža i kakve posebne časti. Etične osobe morale bi osjetiti nelagodu bivanjem dijelom ekipe čije je (ne)činjenje dovelo do loma zdravstvenog sustava i velikog viška posve nepotrebnih smrti.

Hrvatska nije brod, i ovo nije morska priča. Ovo je stvarnost u kojoj nestaju vrlo konkretni životi.

Visits: 321

Ispad ugroza

Građani su danas bili neugodno iznenađeni ispadom operatera (HT), kojom prilikom nije bilo moguće obaviti telefonske pozive.

Takve se stvari događaju, posebice u modernim sustavima koji su bitno kompleksniji od starijih – telefonija kakvu danas poznajemo uistinu je svemirska tehnologija u odnosu na telefoniju koje se neki od nas sjećaju iz djetinjstva: telefoni s okruglim brojčanikom na potezanje, elektromehaničke telefonske centrale i mehanički prekidači, krčanje u slušalici prilikom pozivanja dalekih rođaka, neizbježno biranje nule “da se popravi veza”… da, telefonija mog djetinjstva sličila je više kamenom kotaču nego pametnom telefonu.

A sjećam se tih dana, bilo je i drugih nevolja u ta vremena o kojima se danas samo ružno smije govoriti – nestanci struje, primjerice. Ponekad kvarovi, češće redukcije struje koje bi bez energije ostavile cijele grupe kvartova, pa ništa nije radilo, čak ni semafori. Penjanje stepenicama na vrh nebodera nije mi bila ugodna aktivnost, no gore bi bilo kad zbog redukcije ne bi radilo grijanje: onima dolje bilo bi pakleno vruće, nama gore uvjeti bi postali polarni.

Pa ipak, jedna sprava cijelo to vrijeme radila je besprijekorno: telefon.

Telefon je bio spojen na zasebnu, izdvojenu infrastrukturu, sve one silne parice od stanova su dolazile svojim putem do telefonskih centrala. Telefoneske su centrale imale – akumulatore. Velike, teške, ogromne akumulatore koji su trebali osigurati određeno vrijeme samostalnog rada u slučaju nestanka struje. Zato smo u mraku sobe uz malenu svijeću mogli telefonom razgovarati s krčavom rodbinom i razgovjetnijim prijateljima. Neki, spretniji i odvažniji, znali su čak i malenu žarulju spojiti na telefonsku paricu (48V, ako se dobro sjećam) i tako na nezakonit i kažnjiv način osigurati malo svjetla u stanu.

No, ne želim pričati o svom djetinjstvu koje je mladima danas egzotično poput Dickensovih priča kad sam ja bio dijete; želim reći ovo: telefon je bio resurs koji je bio zagarantiran. Još je država što nije valjala zaključila kako je komunikacija između službi vrlo važna, pa je telefonski sustav bio rađen tako da osigura dostupnost u slučaju kakve havarije. Naravno, nije to bio specifikum domaćeg strateškog genija, sve telefonske centrale na svijetu bile su tako napravljene, i građani su mogli očekivati vrlo visoku raspoloživost sustava u svim uvjetima osim teških katastrofa.

A u tom slučaju bitne službe imale su osiguranu radio vezu, pa nije bilo govora da neka važna služba bude paralizirana zbog toga što sustav telefonije ne radi.

Ispad koji se dogodio danas sramotni je dokaz kako novije nije nužno i bolje, jer građani nisu bili u mogućnosti dobiti hitne službe: hitna pomoć, policija, vatrogasci – građanima nisu bili dostupni, osim ako bi se netko pješice zaputio do njih.

U vrijeme mraka, ako bi vam pozlilo, ukućani su barem mogli pozvati hitnu pomoć koja bi došla na vrata, uspuhana od trčanja uz silne stepenice.

Danas? Danas imate minijaturno superračunalo u džepu, uvijek nadohvat ruke, ali njime niste mogli pozvati hitnu službu u slučaju potrebe, niti vatrogasce u slučaju požara, niti policiju ako vas pijani muž upravo piči. Danas ste doživjeli distopiju, priču o naizgled lijepoj budućnosti koja u sebi nosi kardinalne, mučne i po život opasne propuste – i za to ne mari.

Krivac za ovo samo je i isključivo država, ne više ona stara, paranoična koja je svuda oko sebe vidjela neprijatelje, već nova, moderna, otvorena i slobodna, ona koju smo željeli. Zapravo, jednu stvar nismo željeli: nismo željeli neodgovornu državu koja nije u stanju osigurati svoje osnovne usluge, poput dostupnosti policije, vatrogasaca ili hitne pomoći.

A sve se to dogodilo samo zato što nitko nije razmišljao o tome da gradi telekomunikacijski sustav koji može pući, u kojem nešto može poći po zlu.

Ljudima koji se bave telekomunikacijama vjerojatno je jasno da je do ovako nečega moralo doći, jer se nije ulagalo u redundantnu infrastrukturu, drugi komunikacijski kanal koji bi preuzeo funkciju u slučaju da prvi otkaže.

A to i nije neka mudrost, pogotovo u današnje doba jeftinih i lako dostupnih komunikacijskih kanala: i “obične” tvrtke koje ovise o dostupnosti on-line servisa imaju uređena dva, tri, možda i više paralelnih komunikacijskih kanala (jedna parica od jednog providera, druga od drugog, 4G veza pomoću običnog USB sticka za svaki slučaj…), upravo zato da u slučaju problema – ne ostanu bez mogućnosti komunikacije.

Žalosno je da naše hitne službe to nemaju. Dakako, paralelna infrastruktura košta neke novce, no puno više košta raspad komunikacijskog sustava, u ljudskim životima i materijalnoj šteti.

Bi li se to moglo urediti? Bi, svakako, ali bi to tražilo angažiranje sposobnih, a ne podobnih.

Ovako, ujeo vuk magare: ispad se dogodio, bio i prošao, odgovarati neće nitko, paralelni sustav vjerojatno nećemo uvoditi jer to košta a država “nema novca”, građani su ionako tek sekundarna sirovina u projektu koji se zove “imamo Hrvatsku”. Priznajem, strahujem od ozbiljnog cyber-napada: naši ključni sustavi, čini se, jedna su velika ugroza.

P.S. ne mogu izdržati a da ne primjetim kako nisam puno kritike čuo od ekipe koja voli epidemiološke mjere kritizirati kao izvor svih zala, potonuća ekonomije, rasta nezaposlenosti i, posebno cinično, uzrok tisućama mrtvih koji nisu mogli na vrijeme dobiti medicinsku pomoć; zanimljivo je kako u ovom konkretnom slučaju, kad zbilja nije bilo moguće dobiti hitnu pomoć, tisuće (ili stotine, ili tek njih nekoliko) mrtvih više nisu “u igri”.

Visits: 321

Festival neodgovornosti

U subotu, 5.9.2020. (sutradan, u vrijeme pisanja ovog teksta) održat će se protestni skup nazvan “Festival slobode”.

Inače ne bih ostavljao pisanog traga za prolazne i ne posebno bitne stvari, ali ovaj događaj ima veliki potencijal postati nešto o čemu će se učiti iz udžbenika.

Riječ je o protestu zbog zaštitnih epidemioloških mjera, buni zbog obaveze nošenja maski na nekim mjestima, zatvaranja mjesta gdje se okupljaju ljudi i tako dalje, i tome slično. Tko se malo interesira za povijest, možda će se sjetiti kako je i u vrijeme Španjolke postojao pokret protiv obaveze nošenja maski, a tijek zbivanja bio je neugodno sličan današnjem.

Za Španjolku znamo kako je završila. Za ovu bolest tek trebamo brojati mrtve.

No, organizirati prosvjed protiv epidemioloških mjera, sa posve djetinjastim izlikama i pričama kako su maske štetne ili čak smrtonosne, kako postoje nečija neotuđiva prava na neograničenu slobodu čak i kad to dovodi u opasnost druge, te zaricanje u Ustav u kojem nigdje ne piše da se maske moraju nositi ako epidemiolozi tako kažu… teško nalazim racionalno objašnjenje za takvo ponašanje. Zapravo, ne nalazim ga baš nikako.

Mogu tek pretpostaviti kako je riječ o dva fenomena koji hrane jedan drugog: nepovjerenje u institucije (čemu je epidemiološki stožer u najvećoj mjeri sam kriv, nakon svih onih političkih odluka koje je proveo), te nedostatak osjećaja društvene odgovornosti, pa i empatije. Prosvjedovati će ljudi koji ne žele mijenjati svoj način života, pa i po cijenu ozbiljnih ljudskih žrtava.

Sve je to lijepo sumirao Liberal.hr, izjavom: “Vidite, vaši životi nisu vredniji od naše slobode. Nisu, sorry.”

Odgovorni ljudi vjerojatno neće biti na sutrašnjem prosvjedu. No, imamo sasvim dovoljno teoretičara zavjera svih vrsta, nažalost i sluđenih ljudi koji su progutali priču o namjerno uzgojenom virusu, ili pak o tome da virus ne postoji, nešto treće, nešto četvrto; ti, ne nužno podudarajući stavovi, imaju zajedničku crtu: protiv su epidemioloških mjera.

A to je iznimno opasno: vrijeme održavanja prosvjeda vrlo je loše izabrano, jer bilježimo dnevni broj novozaraženih u visokim brojkama (oko 350), daleko većim nego što su bile u prvom valu; dodamo li tome i povratak učenika u školske klupe, gdje će biti u bliskim kontaktima s vršnjacima, i ovo će možda biti početak crnog scenarija kakav se dogodio u Italiji, kad je veliki broj novooboljelih preopteretio bolnički sustav i doveo do bespotrebnih žrtava.

Bude li tako, sutrašnji prosvjed sigurno će ući u udžbenike kao jedna od onih stvari kojima učimo djecu kako nam se povijest ne bi ponovila.

[doduše, ne bih se usudio reći da je to na ovim prostorima ikad funkcioniralo]

P.S. Ima tu još jedna intrigantna stvar, pitanje: “Tko stoji iza organizacije?” Je li to tek grupa neodgovornih, nabrijanih volontera, ili je riječ o profesionalnijoj organizaciji, koja zna kako i ima sredstva za organiziranje događaja, uz pripadajuću opremu, autobuse i svu logistiku? Što im je cilj? Politička borba? Destabilizacija vlasti? Frakcijska prevlast unutar vladajuće stranke? Jačanje političke opozicije? Sticanje ekonomske dobiti?

I, pitanje svih pitanja: ako im je cilj da se bolest u Hrvatskoj dodatno raspiri zahvaljujući stadu ovaca koje su uvjerili da su zapravo vukovi – što u tom slučaju, što ako organizatori takvog scenarija… nisu vanjski?

Visits: 501

Matematikom do neistine

(pažnja: ovo je svojevrsna reklama za drugo izdanje knjige o metodama i alatima za prepoznavanje fake newsa; bude li sve po planu, novo, dvostruko veće i bogatije izdanje vidjet će svjetlo dana početkom 2021.)

Matematika je teška i nije intuitivna. Čim se maknemo od četiri osnovne računske radnje, ulazimo u područje gdje nas nepažljivost ili neznanje mogu vrlo lako prevariti. Matematika je stoga rado korišten alat ljudi koji žele manipulirati istinom, jer analiza matematike, statistike, pa čak i običnih grafova ili infografika zahtjeva od čitatelja uključivanje mozga i promišljanje brojeva i njihovih odnosa. Kako smo svi skloni ostaviti mozak na autopilotu, tako neistine umotane u malo matematike ili statistike vrlo lako ne bivaju prepoznate i, što je gore, bivaju automatizmom prihvaćene kao istinite.

Ponekad to može biti opasno. Odnedavno društvenim mrežama kruži jedna jednostavna tablica koja demonstrira kako Covid nije nimalo opasna bolest, točnije kako su šanse da završi smrtnim ishodom smiješno male:

Instinktivna reakcija prosječnog čitatelja je brzo prelaženje pogledom preko brojki i zatim fokusiranje na zeleni red, na zaključak tablice. Oh, kako je ohrabrujući taj zaključak! Čak i ako obolite, vjerojatnost je 99.996% da od bolesti nećete umrijeti! Gripica jedna obična!! Ma, ni gripica! Gripa ima smrtnost od 0.01%, a ova prehladica 0.004%!!

No, cijela ova tablica načinjena je samo zato da bi vas zavarala. Ona navodi i neke posve nebitne podatke – primjerice, koliko je negativnih rezultata testiranja. Ona također, da stvar bude zanimljivija, navodi i vrlo bitne podatke, poput smrtnosti u populaciji ljudi čiji su testovi pozitivni – ali ih zanemaruje, u nadi da će čitatelj tek ovlaš prijeći preko tog podatka, žureći da pročita ono bitno u onom zelenom. 

Kad smo tako nabrojali nekoliko točnih i provjerljivih podataka kako bi tablica bila uvjerljiva, činimo kardinalnu pogrešku (ili namjeru), pa broj preminulih dijelimo sa ukupnim brojem građana RH. I tako dobijemo famoznih 0.004%. Taj broj nam je, pak, argument za tvrdnju da je “šansa da NEĆETE umrijeti od Covid-19” 99.996%. Jednostavna matematika, zar ne?

Primjećujete li gdje je pogreška? Ona je trivijalna, fundamentalna, na razini razumijevanja svakog bistrog osnovnoškolca.

Stopa smrtnosti od nekog oboljenja računa se tako da se izračuna postotak umrlih u populaciji oboljelih od bolesti. Autor tablice računa postotak umrlih u cjelokupnoj populaciji Hrvatske – i onih oboljelih, i onih zdravih.

Da bi ironija bila veća, točan podatak o toj smrtnosti skriven je u sredini tablice: u ovo vrijeme on iznosi 2.49% (taj omjer će se vremenom mijenjati). Taj broj dobiven je na ispravan način, on označava postotak oboljelih koji se nisu uspjeli izvući.

Možemo to ponoviti s još malo besmislene statistike: rak pluća kod muškaraca u Republici Hrvatskoj. Prema ovim podacima HZJZ, od raka pluća umrlo je u 2018. godini 2097 muškaraca. Je li rak pluća opasna bolest?

Prema metodici primjenjenoj u gornjem primjeru, to znači da je od 2.014.837 muškaraca živućih u 2018. godini, njih tek 0.1% umrlo od raka pluća. Zaključak se izvodi iz gornje metode, ako obolite od raka pluća, “šansa da NEĆETE umrijeti od raka pluća” je 99.9%!

Fenomenalna vijest za pušače! Palite jednu za drugom, čak i ako dobijete rak pluća, kolike su šanse da vas zbilja ubije?!?!? (ispravnom računicom dobije se poražavajući podatak od oko 94%)

Nadam se da sad razumijete kako je pogrešno, pa i opasno ovakvo nestručno šamaranje podacima (iako izračun nije sam po sebi neistinit jer možemo dijeliti kruške i jabuke ili bilo kakve kategorije kako god želimo, zaključak na koji navodi jest, jer nema ispravan logički slijed). Dodajmo na to i još nekoliko činjenica:

  • dok epidemija traje mijenjaju se i parametri epidemije: tek nakon bitke moći ćemo biti generali i znati konačni broj žrtava i konačni postotak smrtnosti;
  • valja se podsjetiti da još uvijek znamo premalo o potencijalnim dugoročnim posljedicama po zdravlje preživjelih, uključujući i one vrlo blage slučajeve;
  • izbacivanje besmislenih statističkih podataka radi dokazivanja vlastitog stava može druge osobe ponukati na radnje kojima mogu ugroziti vlastito zdravlje – želite li se junačiti, junačite se sa svojim zdravljem, ne sa zdravljem drugih;
  • primjetite kako se smrtnost od 2.49% odnosi na sve osobe koje su pozitivno testirane, ne samo na osobe koje su završile u bolnici – završite li u bolnici, za vas taj postotak raste još i više;
  • i najzad – matematika i statistika nisu intuitivne; podatke treba analizirati, ne samo preletjeti okom preko njih.

P.S. Sugerirano mi je da pokušam malo pojasniti dva ključna pojma koje često brkamo: letalitet i mortalitet. Letalitet je ono što je opisano u ovom članku, broj umrlih na broj oboljelih: “n” umrlih od “m” oboljelih. Mortalitet je broj umrlih u određenoj populaciji i u određenom vremenu, a dijeli se na općeniti (bez obzira od čega su umrli) i specifični (računa se samo određeni uzročnik smrti); označava se kao “n” na “m” stanovnika (u tisućama, stotinama tisuća ili milijunima), i u ovom tekstu predstavlja argument autora tablice. Letalitet je vrlo specifičan broj vezan uz točno određeni uzrok i populaciju koja je zahvaćena njime, dok je mortalitet općenit i izvodi se na nivou opće populacije. Riječ “smrtnost” (koja po definiciji znači mortalitet) u praksi se nespretno koristi za sve ove slučajeve, tako da je prilikom čitanja/slušanja/gledanja važno provjeriti što je autor točno mislio reći.    

Autor teksta nije medicinar, niti epidemiolog: sve informacije iznesene u tekstu osobni su stav autora i ne mogu biti iskorištene kao medicinski, epidemiološki ili kakav drugi savjet.

Visits: 1059

Krizno umrežavanje – Monitor.hr

info: ovaj tekst objavljen je 2011. godine, kratko nakon famoznog Ćaćinog strateškog napuštanja države, te uhićenja, ali prije izručenja. Napisan je za jedan crni scenarij, malo vjerojatan ali zar posve nemoguć? Iako je situacija devet godina kasnije drugačija i traži drugačije mjere (vidi dodatak na kraju teksta), ovo je možda ipak prigoda da se sjetimo ovog teksta.


Što učiniti u kakvoj izvanrednoj situaciji? Zamislimo posve nemoguć scenarij, političare na vlasti koji su se preko noći ukrcali na zrakoplov i zbrisali iz zemlje, odnoseći zlato sa sobom, a narod su pritom usmjerili prema Europi, ne bi li tako zavarali trag… ili nešto drugačiju sliku općeg ekonomskog sloma, kakvog razornog potresa, devalvacije kune, još jednog mandata HDZ-a, sloma svjetskih burzi, goriva za petnaest kuna po litri… zamislite da ste se zatekli u društvu u rasulu, u kojem jedva da i osnovna infrastruktura funkcionira.

Facebook niste vidjeli već danima, a kako je Internet na razini države ukinut ili nedostupan, ne možete se povezati. TV program ili ne radi, ili je orjentiran na propagandne poruke u slavu onoga tko je trenutno na vlasti. Telefoni, kad rade, toliko ste presretni da vas ne brine što ih prisluškuju. Trgovine, one rijetke koje nisu popljačkane i demolirane, ponekad imaju nešto konzervirane hrane.

A vi geek. U glavi vam kako rekonstruirati komunikacijsku mrežu.

Zaista, koliko ima smisla razmišljati o komunikacijama u trenutku kada racionalizirate konzerve hrane i skupljate pitku vodu jer niste sigurni da će ona iz pipe i sutra teći?

Zapravo, to ima velikog smisla, iako je u usporedbi sa zadovoljavanjem osnovnih životnih potreba (sigurnosti života, hrane i zaklona) svakako drugorazredno pitanje. Čak i ako ste najgeekastiji geek od svih geekova, prva briga je osigurati osnovne životne potrebe. Kad ste relativno sigurni, relativno siti i imate relativno sigurno sklonište, poželjno je početi razmišljati o obnovi komunikacijskih kanala.

Mi smo, htjeli to priznati ili ne, informacijsko društvo; razmjena informacija jedan je od velikih kotača našeg života, i dio je općih procesa što neko društvo čine naprednim. Oduzmite naprednom društvu razmjenu informacija i vrlo brzo ono će degradirati u primitivnije zajednice, s manjom količinom demokracije. Izolirajmo neki jadranski otok od komunikacija na duže vrijeme, ostavimo ljude u informacijskoj blokadi i s manjkom resursa; neće proći dugo vremena prije nego se tamo uspostavi vlast onoga tko pri sebi ima najviše oružja.

Je li zaista nemoguća situacija u kojoj svako selo ima svog lokalnog šerifa, čija riječ je zakon i koga svi moraju slušati, inače…?

Ovo su drastični primjeri, naravno. Ali ako već razmišljamo katastrofično, razmišljajmo o pravoj katastrofi. Prave katastrofe nisu smjene vlasti niti izvanredni izbori – prave katastrofe nastaju kada se rastoči samo tkivo nekog društva, kada se suspendiraju dobri običaji a vlast rascjepka na mnoge interesne grupice. Anarhija, a nije anarhija. Ne može li se balkaniziranima dogoditi i afganistanizacija?

Hm. Je li nešto pogrešno u ovom razmišljanju? Zar je zaista bitno umrežavati se umjesto rješavanja bitnijih problema?


Jest, jer umrežavanjem, odnosno omogućavanjem razmjene informacija otvaramo komunikacijske kanale, omogućujemo razmjenu informacija, koordinaciju. Informacijski kanal logistički je važan jednako koliko i ceste – ceste omogućuju dostavu hrane i lijekova, a komunikacije omogućuju saznavanje gdje su ti resursi najpotrebniji.

Napravimo, dakle, jednu alternativnu mrežu, neovisnu i u vlasti pojedinaca. Zaboravimo na trenutak na pomoć države, možda voljne a možda i ne baš voljne sudjelovati u građanskoj inicijativi.

Za početak, valja organizirati lokalne mreže. Osposobiti alternativnog GSM providera nije jednostavan zadatak, pa valja razmišljati o nečemu puno jednostavnijem, puno pristupačnijem. Rješenje se tu zapravo nameće samo: wireless mreže, kojih u urbanim sredinama već ima nezanemariv broj. Tehnologija je jeftina, dostupna, provjerena, a što je najvažnije – više ili manje svi ljudi razumiju o čemu se radi.

Graditi, dakle, treba WiFi mreže. Poput klubova radioamatera koji su se u nizu kriznih situacija pokazali vrlo važnim igračem u omogućavanju komunikacije kriznih područja s ostatkom svijeta (sjetimo se Vukovara ili Sarajeva), građanske WiFi udruge odličan su zametak alternativne građanske komunikacijske mreže. Osim u slučaju kad je sama vlast ta koja želi onemogućiti razmjenu informacija koje nisu pod njenom kontrolom.

U takvom slučaju komunikacije se mogu uspostaviti korištenjem mesh tehnologije, uz malo neizbježne građanske hrabrosti. Za razliku od klasičnih WiFi mreža koje su relativno strukturirane, relativno rigidne strukture gdje se točno zna tko je vlasnik čvora i gdje se čvor nalazi, mesh tehnologija je amorfnija, fleksibilnija. Dok je WiFi mreže moguće onesposobiti napadom na ključne čvorove, mesh mreža je osjetljiva samo onda kada nema dovoljno članova.

Za uspostavu mesh mreže ne treba nikakva posebna pamet, niti posebna tehnologija: sam hardver je iznenađujuće jeftin – kvalitetne uređaje moguće je pronaći za oko tisuću kuna i faktički automatiziran: da biste postali članom neke mesh mreže, morate se samo priključiti na nju, sve ostalo izvodi se samo.

Fenomenalan trik mesh mreže je njena već spomeuta amorfnost, pa jedan čvor može vidjeti više drugih čvorova i sa svima njima razgovarati; ovo je posebno bitno u slučaju da se zgrada na kojoj je mesh točka sruši, ili policajci pronađu uređaj za umrežavanje: nestankom jednog čvora u mreži, mreža se automatski rekonfigurira kako bi neutralizirala gubitak, pa susjedni čvorovi preuzimaju funkciju nestalog čvora. Uvjet za to je dovoljna gustoća čvorova mesh mreže, nešto što se u urbanim sredinama može relativno lako ostvariti.

Dosta teoretiziranja, prijeđimo na praksu: u zamišljenom gradu neke banana države u nemirima, koji je pod kontrolom provladinih snaga, složit ćemo underground mesh mrežu anarhista, nepodobnika, vragova svih boja i druge divljači sitna zuba.

U slaganje ovakve mreže može se uključiti svaki zainteresirani građanin u posjedu računala i bežične kartice.

Računalo može biti neko starije računalo ili laptop, to ne mora nužno biti računalo koje svakodnevno koristite. Dapače, starije računalo koje ne koristite svakodnevno bolje je rješenje, jer ga je moguće posvetiti svetoj zadaći širenja informacija, a isto tako ga je lakše sakriti od sumnjičava pogleda represivnog aparata.

Da biste računalo pretvorili u komunikacijski čvor, dovoljno je instalirati na njega kakvu Linux distribuciju i pratiti (za tehnički potkovanu osobu) ne pretjerano zahtjevne upute. Naravno, uvijek ostaje alternativa kupnje već gotovog mesh čvora ili zamjene firmware-a nekom klasičnom routeru (poput i kod nas lako dobavljivog i jeftinog LinkSys WRT54G routera), no ostanimo sad na standardnom PC računalu kakvo srećemo u svakom domu.

Naravno, računalo koje opskrbite Linux distribucijom i pretvorite ga u čvor mreže ne mora nužno biti posvećeno samo i isključivo toj zadaći: dok se mesh “vrti” u pozadini, računalo ostaje slobodno za drugu upotrebu – samo ga nemojte ugasiti kad krenete na spavanje. 🙂

Ako to i učinite, ništa se strašno neće dogoditi, jer će mreža zabilježiti pad vašeg noda, i ponovo ga prihvatiti kad ujutro ponovo upalite računalo. Nema posebnih konfiguracija ili strahota jer, kako smo rekli, dovoljno gust mesh može transparentno upravljati čvorovima koji se pojavljuju ili nestaju.

Na isti način se može voditi i gerilska borba protiv strane koja želi onesposobiti mesh – čestim paljenjem, preseljavanjem i gašenjem čvorova otežava se lociranje istih.

Stolna računala, za razliku od svih modernih prijenosnika, obično nemaju Wireless karticu. Za pretvaranje njih u čvorove mreže idealno rješenje je USB Wireless rješenje, i to ono koje omogućuje mijenjanje antene, jer na njega možete staviti ozbiljniju antenu koja će dati veći domet vašem čvoru. Ako takvog nema, nije problem: jedan dovoljno dug produžni USB kabel omogućit će postavljanje USB uređaja na diskretno mjesto na prozoru, time značajno povećavajući domet. Dapače, volite li se malo i zaigrati s hardverom, možete složiti zanimljive modifikacije koje će povećati domet signala uređaja.

I to je to! U dva koraka od lojalnog građanina do hacktivista komunikatora!

Uspostavljanje mesh mreže u urbanim sredinama očito nije preveliki problem – potrebno je malo volje, bežična kartica i nešto, čak ne previše znanja. Umeshani građani mogu koristiti mrežu za međusobnu komunikaciju, razmjenu datoteka, pa čak i servise poput onih na Internetu. I, naravno, izlaziti na Internet.

Kad smo kod izlaza na Internet… tu bi se stvar mogla ispostaviti problematičnom. Zapjenjena vlast, naime, ima mogućnost ukinuti pristup na Internet, čemu smo svjedočili u Egiptu, Libiji i drugdje. Kako mesh mreža omogućuje spajanje na Internet?

Postoji jedan zaista simpatičan trik mesh mreža: svaki čvor može postati gateway prema Internetu, a resursi se automatski preusmjeravaju: kao što mesh može otkriti koji čvorovi su pali, pa ih zaobići, tako može otkriti koji čvorovi imaju dostupnost prema Internetu i automatski ih koristiti. Tako svaki čvor mreže može istodobno biti i izlaz prema Internetu, a u slučaju da Interneta na tom mjestu nestane, cijela mreža će se prilagoditi novoj situaciji i promet preusmjeriti prema čvoru koji je još uvijek vezan na Internet.

Da bi mesh mreža preživjela gašenje Interneta u jednoj državi može koristiti dva trika, ovisno o urbanosti granice.

Tamo gdje je granica države s nekom (još uvijek) sređenom državom urbanizirana, dovoljno je naći nekoliko dobrih ljudi s druge strane granice koji će biti voljni uključiti se u mesh i dati svoj Internet link na raspolaganje. Kako država ne može ugasiti link nekome tko živi u drugoj državi, svi pripadnici mesh mreže koja svojom topologijom zadire preko granice države neće biti onemogućeni u pristupu Internetu, slanja filmova režimske represije na YouTube i općenitog curenja informacija izvan zemlje.

Problem nastaje na mjestima koja nisu dovoljno urbana: dok je gradove relativno lako vezati u mesh mrežu i relativno je teško tu mrežu razbiti, distance između gradova obično nije moguće vezati u takvu mrežu, već se trebaju koristiti usmjerene antene. Takva topologija je problematična jer nije otporna na gašenje pojedinih čvorova (koji se spajaju jedan-na-jedan), čime se vrlo jednostavno može prekinuti komunikacija između mesh mreža. Dovoljno je pronaći usmjerenu antenu, pa malo ispendrečiti vlasnika (ili antenu, ovisno o raspoloženju snage sigurnosti) da bi se prekinula veza.

Ta se situacija može izbjeći korištenjem “zastarjelih” tehnologija poput dial-up veze (kako su je koristili Egipćani za nedavnih prosvjeda), koju također možete uspostaviti pomoću dva Linux računala i dva modema. Naravno, ako represivni aparat ne zaboravi onemogućiti modemske veze. U tom slučaju je satelitski Internet jedno od zadovoljavajućih rješenja – naravno, ako uspijete kamuflirati satelitsku antenu :-). Druga ideja je nabavka SIM kartice susjedne države i vezanje mobilnog telefona na mesh – ovaj pristup dobro funkcionira do desetak kilometara unutar vlastite granice i otkrivanje pristupnog čvora čini puno težim, a osim toga eliminira i potrebu za aktivnim sudionikom s druge strane granice.

U manjim mjestima i u zgradama moguće je signal razvesti korištenjem PLC (Power Line Communication) tehnologije koja omogućuje umrežavanje kroz strujne utičnice, kao ekstenziju mesh mreže. Izvan kuće, a u dometu mesh mreže, svaki laptop ili pametni telefon s ugrađenom WiFi tehnologijom može pristupati Internetu (telefoni čak i kad je davatelj GSM usluge ugašen ili ometan).

Zaključimo: uspostavljanje mreže kontrolirane od strane građana nije veliki problem u urbanim sredinama; svaki dom faktički već ima svu potrebnu tehnologiju i potrebno je samo malo hrabrosti i truda; gradovi u blizini granice u prilici su kroz takvu mrežu osigurati građanima pristup Internetu koji represivni aparat ne može lako (ili nikako, ovisno kolike cojones imaju članovi mreže) onemogućiti; najslabija karika u tom linku su veze između urbanih mjesta, gdje su povučeni point-to-point linkovi koje je lako sabotirati. I, naravno, prije nego što se dogodi dobro je pronaći nekoga s druge strane granice, spremnog uskočiti u ključnom trenutku i osigurati protok informacija prema ostatku svijeta.

Ne može se nama dogoditi, kažete? Ne može, ne može…


2020. godine imamo “atraktivnu” krizu: pandemiju, potres i – što se puno manje spominje – svjetsku gospodarsku krizu. “Perfect storm”, rekli bi Ameri. Zbilja, čekaju nas zanimljiva vremena. Ono što je u ovom trenutku iznimno bitno, čak i bitnije nego 2011. godine, jest očuvati komunikacijske kanale. I to je zadaća države, ne pojedinaca i dragovoljaca. Ugasiti pristup Internetu ili ga jednostavno zapustiti bilo bi opasno, jer bi ljude navikle na hiperprodukciju informacija ostavilo u vakuumu koji bi producirao svašta, a najmanje istinite i provjerljive informacije.

Da se to ne bi dogodilo, pristup dvosmjernom kanalu za razmjenu informacija po važnosti je odmah nakon uspostavljanja osnovnih životnih potreba: hrane i vode. Osoba odsječena od svijeta, ali s pristupom socijalnim on-line alatima osjećati će se manje izolirano od osobe do koje vodi nova cesta, no koja više nema mogućnosti zaprimanja i razmjene informacija na kakve je navikla.

Srećom, danas je puno jednostavnije oporaviti komunikacijsku infrastrukturu zahvaljujući sveprisutnosti GSM tehnologije i pametnih telefona. Velika prednost GSM tehnologije jest u tome što je mrežu moguće “razvući” bez potrebe za fizičkim polaganjem kablova: sva komunikacija bazne stanice prema klijentima i prema centrali može se odvijati bežično.

To omogućuje veliku mobilnost baznih stanica i postavljanje u vrlo kratkom vremenu, pa čak i angažiranje pokretnih baznih stanica radi pokrivanja područja od posebnog interesa, tamo gdje je potrebno žurno dovesti signal ili jednostavno pojačati kapacitet. U situaciji kakve katastrofe, naravno, ne trebamo očekivati luksuz posve razvijene i optimizirane mreže, ali možemo dobiti osnovne stvari: kanal za glasovnu komunikaciju, pa čak i (vjerojatno sporu, ali ne neugodno sporu) vezu prema Internetu.

Ako ste se kad čudili izbjeglicama koji svi imaju nekakav smartphone, tekuća pandemija s mjerama izolacije i današnji potres možda su vam i osobno dočarali koliko je taj uređaj postao esencijalan pomagač ljudima u nevolji: pomoću njega moguće je održavati kontakt s obitelji i drugim ljudima, bez obzira gdje se oni nalaze, moguće je snalaziti se u prostoru, dobivati vijesti i obavjesti, a može poslužiti i kao priručni riječnik ili čak prevoditelj. Uostalom, samo se upitajte koliko puta vam je ovih dana pametni telefon poslužio za važnu komunikaciju s najbližima i saznavanje što se oko vas događa – i koliko vas je to umirilo.

E, to je to s izbjeglicama. I to je razlog zašto bi održavanje GSM linka na životu trebao biti jedan od većih strateških prioriteta u svakoj krizi.

Visits: 294

M5GO: IoT igračka za neodrasle i one druge

Neka dobra duša koja me dobro poznaje i zna što volim kupila mi je za Božić M5GO igračkicu. Izvrstan izbor, bravo nepoznati dobročinitelju! [tapša se po ramenu]

Osobama koje nisu geekovi ili hardversko-računalno nastrojeni vjerojatno nije lako pojmiti taj osjećaj kad kup… dobijete neku sitnicu, a čini sevelika poput kuće. To su baš ti lijepo pogođeni pokloni, kao kad ljubitelju književnosti kupite knjigu poezije, a njemu se knjiga posebno svidi, ili kad frendu koji brije na Novi val poklonite longplejku s potpisima članova benda, iako on već ima istu takvu, samo bez potpisa. Za nekog nezainteresiranog tko gleda sa strane – pretjerivanje; za one “in the know” – wow. 

M5GO je proizvod relativno mlade tvrtke: M5Stack je osnovao izvjesni Jingming Lai 2015. godine, a tvrtka je fokusirana na izradu lijepo upakiranih IoT rješenja baziranih na ESP32 SoC-u. 

Što je ESP32, a što je SoC, vjerojatno se pitate? 

System on a Chip (SoC) je, jednostavnim riječima objašnjeno, ono kad proizvođač na samo jedan čip utrpa gotovo kompletno malo računalo. Za razliku od tradicionalnih računala, SoC integrira mnoge (ali ne sve!) dijelove klasičnog računala u jedan jedini čip, što omogućuje izradu fizički vrlo malih računala koja su zbog visoke integracije logike često i vrlo simpatično jeftina: cijene SoC rješenja počinju već od par dolara, a dižu se do i dalje ne preskupih nekoliko desetaka dolara. Industrijska rješenja, naravno, imaju i veće cijene, no zadržimo se ipak u domeni hobista i obrazovanja. 

Valja znati da SoC rješenja nisu minijaturizirane kopije “pravih” stolnih računala, jer su značajno ograničenih resursa: ovdje navedeni ESP32, primjerice, radi na 240MHz (moderna računala vrte se oko 3000MHz), posjeduje naizgled beznačajnih 520KB RAM memorije (moderna računala kreću od 4.194.304KB memorije u najslabijim modelima). Nemaju video izlaz, niti ulaz za tipkovnicu i miša: te stvari moraju se riješiti dodatnom elektronikom. Kako je njihova najčešća primjena u IoT i embedded uređajima skrivenim daleko od očiju korisnika, zapravo i ne trebaju te mogućnosti, već su opskrbljeni velikim brojem ulazno-izlaznih linija i širokoj javnosti manje poznatim komunikacijskim standardima poput I2C, SPI i sličnim. SoC rješenja imaju široki raspon mogućnosti i potrošnje energije: od vrlo jednostavnih uređaja koji troše vrlo malo energije i koji su pogodni za neke jednostavne i dugotrajne poslove, do relativno kompleksnih poput ESP32 koji su “na korak” od “punokrvnog” računala. SoC čipovi nalaze se u mnogim STEM uređajima, a da je riječ o ozbiljnim igračima svjedoči Raspberry Pi 4, kojeg pogoni Broadcom BCM2711, procesor s četiri jezgre koji trči na 1.5GHz, a omogućuje rad na Raspberry Pi uređaju identičan onome na “pravom” računalu (zapravo, nešto sporiji, ali i dalje relativno ugodan rad) uz korištenje do 4GB RAM memorije. 

ESP32 nije toliko moćan SoC kao onaj kojeg vrti RPi, ali je i dalje svojim karakteristikama impresivan, pogotovo usporedimo li ga s njegovim starijim bratom, ESP8266, omiljenom igračkom DIY elektroničara: posjeduje dvije jezgre (postoji i jeftinija varijacija sa samo jednom jezgrom), internu FLASH memoriju za spremanje programa kojeg treba izvršavati, malu ali u praksi uglavnom dovoljnu količinu RAM memorije, te možda i najzanimljivije: WiFi i Bluetooth povezivanje za razmjenu podataka. Obje jezgre su 32-bitne, a sam SoC može raditi na (za IoT uređaje) pristojnim brzinama od 160 ili 240MHz. Svaki ESP32 ima ugrađenu podršku za WiFi i Bluetooth povezivanje. 

Možda vam se sve ovo učini ne naročito spektakularnim, no ipak ne možemo ovakve male i jeftine uređaje uspoređivati s računalima, pa ni s tabletima: ipak je riječ o poluspecijaliziranim uređajima koji su prvenstveno zamišljeni za obavljanje jednog relativno jednostavnog posla, nikako kao zamjena za pravo računalo. No, tehnološki napredak posljednjih godina doveo je do toga da su postali itekako upotrebljivi u svijetu obrazovanja: njihova ograničenost (u odnosu na “prava” računala) i napredak alata i jezika za programiranje istih čini ih idealnim pomagačima u STEM edukaciji. Iako na prvi pogled zvuči paradoksalno, ograničenost ovih uređaja forsira savladavanje temeljnih IT znanja i vještina (poput pisanja štedljivog koda zbog ograničenosti resursa). 

M5Stack uređaji isprva su zamišljeni za brzu izradu prototipova koji bi se kasnije pretvarali u konkretne industrijske aplikacije. Izvrsna ideja, no čini se da su autori ubrzo postali svjesni velikog potencijala u edukaciji, pa su dodatno pojednostavili svoje rješenje i zapravo ga prilagodili školama. Otvorimo M5GO kutiju. 

Sadržaj kutije pun je veselja za male elektroničare i njihove roditelje: osim samog uređaja, tu je i mala zbirka senzora, potrebno kablovlje, kratke i jednostavne upute, te set LEGO kompatibilnih konektora kojima je moguće pričvrstiti uređaj ili senzore na LEGO kreaciju, pa čak i njome upravljati uz pomoć odgovarajućih dodataka. 

ESP32 mozak ugrađen je u kutijicu koja komotno stane na dlan – uređaj je zbilja malen – a unutra se osim samog SoC-a kriju još i ove stvari: 

  • zaslon u boji, razlučivosti 320×240 (ILI 9341);
  • ispod zaslona tri gumba koji su, naravno, programski dostupni;
  • čitač TF kartica (do 16GB), kako bismo mogli na karticu spremati podatke sa senzora ili što nam već padne na pamet; 
  • konektore za povezivanje senzora i drugih stvari standardnim protokolima: I2C, SPI, UART, ali isto tako i direktan pristup ESP32 pinovima u drugim konfiguracijama (M5GO kit ima skrivene pinove); 
  • Zvučnik (1W-0928) i mikrofon (BSE3729);  
  • dvije RGB LED trakice (2×5 SK6812 3535) ;
  • ugrađeni senzor pokreta (MPU-9250A); 
  • bateriju od 550mAh koja omogućuje relativno skromnu autonomiju od skoro sat vremena. 

Od senzora, u paketu dobijemo: 

PIR senzor koji reagira na pokret živih bića (točnije, svega što emitira infracrveno zračenje)
Angle senzor (potenciometar)
senzor vremenskih uvjeta (temperatura, vlažnost, tlak zraka);

 

IR primopredajnik (infracrveni daljinski upravljač)

 

Grove hub
RGB LED (3x SK 6812)

 

 

Sve to moguće je kupiti online za oko 50€: odličan omjer cijene i mogućnosti.  

S hardverske strane, cijeli je kit lijepo zamišljen i dobro izrađen: mozak sustava nalazi se u kutiji koja ima mali i čitljiv ekrančić, zvučnik i mikrofon, deset šarenih LE dioda sa strane i magnetiće kojim ga možete lako pričvrstiti na metalnu površinu. 

Senzori i druge komponente spajaju se priloženi kratkim kablovima, a svaki senzor kodiran je bojom i sve na što treba pripaziti je da konektor na senzoru spojite s konektorom iste takve boje na uređaju. To spajanje senzora pretvara u pravu dječju igru. Naravno, ozbiljniji korisnici nisu ograničeni samo na senzore koje prodaje tvrtka: ESP32 je Arduino friendly, pa je moguće spojiti bilo koji senzor za Arduino platformu (odnosno, 3.3V). Pri tome treba biti mrvicu oprezan: iako je moguće spojiti praktično sve, najlakše će biti raditi s I2C i Grove senzorima; za ostale je ipak potrebno znati malo elektronike i imati iskustva s lemilicom. Također, programiranje je nešto kompliciranije za uređaje koje spajate na GPIO, no to su već stvari kojima pomalo izlazimo iz STEM područja i ulazimo u ozbiljne vode. 

Osim ovdje prikazanih komponenti koje dobijete u M5GO kitu, na stranicama proizvođača pronaći ćete lijep izbor raznoraznih zanimljivih igrački poput GPS modula, čitača otiska prsta, mjerača pulsa, termalne kamere… ali i ništa manje zanimljiv M5StickC, minijaturiziranu verziju uređaja, kao i Faces kit koji ovu igračku pretvara u malo prijenosno računalo:

Ako vam ni to nije dosta, moguće je pronaći i druge projekte tvrke i raznorazne ideje koje su entuzijasti proveli u djelo (svakako ih pogledajte sve, a pogledajte i što može i maleni M5StickC).

Lakoća programiranja bitan je činitelj uspješnosti STEM igrački: i klinci i entuzijasti vole rješenja koja nisu komplicirana i koja im ne stoje na putu. Rješenje koje nudi M5 zbilja je jednostavno: iako je, naravno, moguće koristiti Arduino IDE sa svim njegovim velikim prednostima za one koji znaju što rade, vjerojatno će većina korisnika ove sprave ipak biti sretnija s UIFlow rješenjem, koje je pojednostavljeni online IDE za razvoj aplikacija. 

Kad kažemo on-line, to znači da je M5 potrebno spojiti na Internet da bismo ga programirali, ili, ako nam to nije poželjna mogućnost, USB kablom na računalo. Prva opcija praktičnija je iz razloga što uređaj možemo ostaviti negdje (važno je samo da je u dosegu WiFi signala), a iz udobnosti kauča na tabletu polako razvijati program. Vrlo zgodno ako vaš uređaj, primjerice, mjeri vanjske klimatske uvjete. 

Ovdje valja podsjetiti na neka ograničenja SoC platforme: ovo nije “pravo” računalo, pa su neka ograničenja ipak prisutna: moguće je imati aktivnu samo jednu WiFi točku, i moguće je izvršavati samo jedan program. 

Pridruživanje na bežičnu mrežu nije posebno komplicirano: potrebno je spojiti se mobilnim telefonom ili tabletom na pristupnu točku koju kreira sam M5 uređaj. Nakon toga valja skenirati QR kod kojeg uređaj ponudi ili otvoriti web adresu (http://192.168.1.4) i tamo jednostavno upisati podatke kućne WiFi mreže, ili koju već planirate koristiti. Nakon toga, uređaj će se ponovo pokrenuti i automatski spojiti na kućnu mrežu, i tako postati dostupan svim uređajima na kućnoj mreži. Jednostavno skenirajte QR kod ili otvorite browser i spojite se na adresu navedenu na zaslonu uređaja, unesite API ključ (što je jedina, ne pretjerano sigurna zaštita od neovlaštenog pristupa uređaju – stoga budite oprezni) i povezat ćete računalo/tablet/telefon s vašim malim IoT uređajem.

Pridruživanje na bežičnu mrežu moguće je obaviti i pomoću CardKB mini tipkovnice koja se priključuje na uređaj, no povezivanje pomoću mobilnog uređaja toliko je trivijalno i brzo da se kupnjom tipkovnice ne trebate zamarati, osim ako je planirate u svojim kreacijama koristiti za unos podataka. 

Jednom spojen na mrežu, uređaj će se prijaviti na poslužitelj u oblaku i bit će dostupan bilo gdje s Interneta. 

Ako vas to plaši (a IoT nudi mnogobrojne razloge zašto bi vas tako nešto trebalo plašiti), identičnu funkcionalnost možete imati i offline, u kojem slučaju ćete morati na vaše računalo skinuti arhivu s alatima za programiranje uređaja, a M5 spojiti s računalom pomoću priloženog prekratkog USB C kabla, kojim možete i puniti bateriju uređaja. 

Mana ove opcije je što ne možete, primjerice, otići na godišnji odmor i od tamo raditi izmjene u softveru sustava za nadzor staklenika ili hranilice za zlatne ribice, već uređaj morate donijeti do računala i fizički ih spojiti; s druge strane, arhiva na računalu sadrži sve što vam treba za rad s uređajem (IDE za programiranje i aplikaciju za mijenjanje ili instaliranje firmware nadogradnji za sam M5), osim dokumentacije, za prikaz koje je potrebno imati pristup Internetu s vašeg računala (ne i uređaja). Isto tako, trebat ćete povremeno provjeriti je li dostupna novija verzija softvera, s novim mogućnostima i podrškom za nove stvari, što u slučaju rješenja u oblaku nije potrebno.  

Kad pričamo o instalaciji softvera, trebamo se prisjetiti još jednog ograničenja ESP32: mogućnost pokretanja samo jednog programa. Tradicionlani pristup ovakvim uređajima odvijao se ovako: programer bi programirao program, kompajler bi kompajlirao program, računalo bi zatim taj program kopiralo na uređaj, pa bi uređaj izvršavao taj jedan program jer za drugo ne bi znao. 

Korištenjem zgodnih trikova s boot loaderom (tj. programom koji se pokreće prilikom pokretanja uređaja) moguće je izabrati jedan od više programa spremljenih na uređaj (ali je i dalje moguće izvršavati samo jedan program). Na taj način možete na samom uređaju pospremiti više programa različite namjene, i prilikom pokretanja izabrati kojeg od njih želite koristiti. Uz M5GO dolazi već instalirani demo program koji demonstrira mogućnosti uređaja i senzora koje dobijete u paketu (ne zaboravite priključiti senzor kad dođete do prikaza njegovih mogućnosti). Ako prilikom pokretanja uređaja ne izaberete neki drugi program, izvršit će se zadnji pogonjeni: vrlo zgodno za slučajeve nestanka struje. 

Kako ćete sami složiti neki program? Iskusnim starim liscima na raspolaganju je Arduino IDE, no što je s manje iskusnim entuzijastima i dječicom željnom STEM znanja? 

Za njih je UIFlow – jednostavno i za svoje namjene dostatno rješenje koje objedinjuje dva popularna načina programiranja STEM igračkica: slaganje logičkih blokova (Blockly) i MicroPython. 

Svatko tko se do sad igrao sa STEM igračkicama vjerojatno je upoznat s logičkim blokovima: to je skup blokića koji imaju svaki svoju namjenu, i koji se jednostavno mišem pomiču na radnu površinu i uklapaju jedan u drugi poput slagalice, čineći tako skup naredbi programskog koda. 

Postoje logički blokovi koji usmjeravaju izvršavanje koda i kontroliraju ga, blokovi za unos i prikaz podataka, blokovi za rad sa senzorima… ovo je klincima možda najintuitivniji način ulaska u svijet programiranja: blokovi apstrahiraju programski jezik, pa se djeca (i odrasli) mogu posvetiti bitnim stvarima: podacima i logici ponašanja programa. Programi izrađeni pomoću Blockly blokova mogu biti i začuđujuće kompleksni (uključujući i podršku za MQTT), no u nekom trenutku vjerojatno ćete odlučiti krenuti dalje, u smjeru “pravog” programiranja.

UIFlow sučelje osim slaganja kockica nudi i jednostavno, ali funkcionalno sučelje za programiranje u MicroPython programskom jeziku. Python je jedan od najpopularnijih programskih jezika današnjice, a MicroPython je verzija prepravljena tako da se izvršava na ipak značajno ograničenom hardveru malih IoT uređaja: od “pravog” Pythona razlikuje se po manjem broju biblioteka i gdjegdje pojednostavljenim funkcijama, a to je otprilike sve što će početnik i entuzijast primjetiti. Razlika ima još, no o njima ne trebate brinuti sve dok se ozbiljno ne uhvatite programiranja. 

Simpatična mogućnost UIFlow sučelja je što se u njemu možete glatko prebacivati iz prikaza koda u blokovima u prikaz koda u MicroPythonu. U obrnutom smjeru, nažalost, zasad ne ide. Na gornjim slikama je identičan program za upravljanje PIR senzorom prikazan u blokovima i u MicroPythonu.

MicroPython IDE posjeduje onu osnovnu funkcionalnost: bojanje koda, automatsko uvlačenje i automatsko dopunjavanje koda. Otprilike sve osnovno što je potrebno za jednostavan i ugodan rad. 

U slučaju nedoumice i problema, na raspolaganju su online dokumentacija i gumb u samom sučelju koji otvara M5Stack forum, mjesto gdje možete puno naučiti, ali i postavljati pitanja. 

Pokretanje programa uistinu je jednostavno: vašoj kreaciji trebate dati ime i klikom na jedan gumb prenijeti istu na uređaj, koji će se zatim resetirati i automatski pokrenuti preuzeti program. 

Dosta velika mana ovog (podsjetimo se, ograničenog) sustava je nepostojanje debuggera, što iskorjenjivanje pogrešaka čini relativno mukotrpnim poslom jer svaku ispravku treba isponova poslati na uređaj i zatim provjeriti funkcionalnost.  

Za kraj, usporedimo ovu igračku s popularnim Micro:BIT-om. Riječ je o uređajima identične namjene i slične cijene, ali dosta različitih specifikacija: 

Uređaj M5GO Micro:BIT
CPU ESP32 nRF51822
Radni takt 240MHz 16MHz
RAM 520KB 16KB
prostor za podatke 4MB, TF kartica (do 16MB) 256KB
Zaslon LCD 320×240 LED 5×5
Povezivanje WiFi, Bluetooth, USB WiFi, Bluetooth, USB
I/O I2C, SPI, Grove, GPIO I2C, SPI, GPIO
Portovi http://bit.ly/30LLalW http://bit.ly/2TPsaBo
Cijena M5GO kit: oko 350kn
samo M5: oko 180kn
oko 150kn

 

Omjer cijene i mogućnosti debelo je na strani M5Stack rješenja, no to nije neobično: Micro:BIT je rješenje razvijeno 2015. godine, a razvoj IoT uređaja nevjerojatno je brz, pa cijene brzo padaju, a mogućnosti rastu. S druge strane, Micro:BIT je fleksibilniji za programiranje jer omogućuje programiranje i u drugim programskim jezicima poput Javascripta. 

Ako planirate ući u svijet IoT uređaja ili se samo malo STEM poigrati, toplo preporučujem M5GO, baš zato što je to “ključ u ruke” rješenje; posebno je dobro što kućište ima mali LCD ekrančić na kojem je moguće jasno i detaljno prikazati informacije. Izbor senzora je dobar i omogućuje vrlo brzu praktičnu primjenu ove simpatične igračkice. 

Želite li kupiti kit, najjeftinije ćete proći kupnjom “od poznatog Kineza”: Banggood ili AliExpress imaju povoljne cijene, ali je čekanje na dostavu dugo, i po par mjeseci. Ako ne želite toliko čekati, možete pokušati s nešto skupljim, ali bržim domaćim trgovcima poput Mikrotrona

Visits: 533

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén