Year: 2021

Nastavno na emisiju HKR u kojoj sam sudjelovao, ovdje možete preuzeti prvo izdanje priručnika za provjeru informacija iz medija. Na drugom izdanju, ljepšem, bržem, boljem… još uvijek radim (i radim… i radim… i radim…). Ako ne vidite PDF čitač, kliknite na post (“Read more”) kako bi se otvorio i čitač ispod kojeg se nalazi poveznica za preuzimanje priručnika.

Visits: 419

^{Napomena: autor nije medicinar, niti epidemiolog. Ovaj tekst je osobno mišljenje i ne predstavlja stav struke, niti zdravstvene preporuke. Za upite o epidemiološkim mjerama obratite se svom liječniku ili stručnjaku epidemiologu. Ovaj tekst (kao, uostalom, i gotovo sve što možete pronaći on-line) ne treba vam predstavljati pouzdan savjet, vodič ili uputu za ponašanje, jer nije napisan od strane stručne osobe i može sadržavati značajne pogreške. Kad je u pitanju zdravlje, učinite pametnu stvar i savjetujte se samo s istinskim stručnjacima.}

Nova školska godina započela je u neobičnim okolnostima: s jedne strane, populacijom kruži Delta soj SARS-CoV-2 virusa koja se čini opasnija po djecu od starijih sojeva i lakše se širi i u školama, dok sa druge strane vlast, edukacijski sustav i većina roditelja o tome ne mare previše.

Kako je do toga došlo? Unatoč ozbiljnim upozoravanjima liječnika da novi soj lakše prodire među mlađu populaciju, službeni narativ vlasti i školskog sustava je da – problema nema. Ministar je uvjeren kako će se nastava odvijati uživo, bez većih problema, a kako će eventualne slučajeve zaraze škole rješavati brzo i lako, s minimalnim odsustvom učenika i nastavnog osoblja. U tome ministar ima, čini se, prešutnu podršku sindikata. Nitko ne želi on-line nastavu, svi žele “staro normalno”, pa i ako je to sustav koji je desetljećima kritiziran i nikad zapravo reformiran. Ali je uživo, koristi napredne tehnologije samo tamo gdje mora, srami se usvajanja naprednih oblika edukacije i nastoji sačuvati status quo.

Zanimljivo je primjetiti kako i jedan dio roditelja daje podršku toj inicijativi da se bolest naprosto ignorira, da ju se pusti da protutnji kroz mlađu populaciju kojoj, kažu, neće biti ništa – kao neka gripica. Nažalost, svježe brojke pokazuju kako se Covid ne bi smio uzimati zdravo za gotovo čak ni kad je u pitanju mlada populacija, manje osjetljiva na bolest: i njih ta bolest može pospremiti u bolnicu, pa i na kisik. I da, djeca od toga mogu umrijeti [preprint] (srećom, iznimno rijetko).

Roditelji djece koja pripadaju ugroženim skupinama – imunokompromitirana(*), boležljiva, djeca s posebnim potrebama – prepušteni su bešćutnosti sustava (točnije: bešćutnosti zajednice, jer nije tu bešćutan samo sustav, već i građani koji to prešutno odobravaju jer je njima tako lakše) čija se strategija borbe protiv pandemije polako svodi na to da treba cijepiti ugrožene skupine, a zatim ih izolirati… pardon, zaštititi od kontakta s vanjskim svijetom – praktično, pogurati u podrume (što je, gle čuda, omiljena kategorizacija “slobodaraca” koji se ne bi cijepili niti bi nosili maske “brnjičara” koji bi cijepili populaciju i uvodili epidemiološke mjere). Potom treba ukinuti sve mjere i naprosto se početi ponašati kao da bolest ne postoji, jer ako tko i navuče tu prehladicu, naš robusni zdravstveni sustav odraditi će to bez ikakvih problema.

U takvom okruženju, u kojem se zaštita dječjeg zdravlja smatra psihičkim maltretiranjem djeteta, roditeljima koji žele zaštititi dijete ne ostaje previše opcija. Jasno je da se na državu ne mogu osloniti jer on-line edukacija neće biti omogućena svima. Pa niti u školskom sustavu neće to biti jednostavna zadaća, što zbog nastavnika protivnika epidemioloških mjera, što zbog djetetovog prirodnog okruženja, djetetovih vršnjaka koji bi opreznost mogli protumačiti kao kukavičluk i bezrazložan strah.

Da stvar bude gora, čini se kako protiv Delte u takvim naguranim okruženjima krpena, pa i klasična kirurška maska ne pružaju dovoljno zaštite – djeca koja se žele dobro zaštititi praktički bi trebala cijelo vrijeme nositi N95/FFP2 (ili bolje) maske (bez ventila) koje dobro naliježu na lice kako bi maska pružila dovoljnu zaštitu od udisanja virusnih čestica. I ne skidati ih sve do izlaska iz škole. Trpeći pritom izrugivanje svojih manje opreznih vršnjaka.

Takva zaštita nije nemoguća, dapače ona je zapravo poprilično jednostavna; kad bi svi učenici i nastavnici nosili N95/FFP2 maske cijelo vrijeme (ne skidajući ih s lica čak i dok predaju/odgovaraju, na odmoru, praktički nikad sve dok su u školi), prijenos virusa vjerojatno bi značajno usporio. Ne zaustavio, ali usporio. Možda i dovoljno da se nastava uspije dovršiti uživo, bez potrebe za paničnim i naglim prebacivanjem na on-line nastavu. Osiguralo bi to i puno manji broj zaražene djece u bolnicama, time i manju statistiku težih slučajeva ili čak smrtnih slučajeva. Eto, jedna ne baš ugodna, ali posve izvediva i ne pretjerano skupa epidemiološka mjera možda bi mogla pomoći da školska godina prođe relativno mirno. O onim skupljim mjerama, poput UV/HEPA pročistača zraka u svakoj učionici – možda bolje da niti ne razmišljam.

No, to se neće dogoditi. Neće se dogoditi zbog kolektivnog stanja svijesti koje viktimizira ljude i djecu koji problem shvaćaju ozbiljno i proaktivno, napora sustava da glumi “staro normalno”, glasne retorike prozarazita i lobista najmljenih da “spase ekonomiju“, ekipe koja je spremna žrtvovati tuđe zdravlje i tuđe živote zarad’ zarade.

Sreća u nesreći je što, rekao bih, adekvatnim epidemiološkim mjerama zbilja možemo utjecati na smanjenje prijenosa u školama i među mlađom populacijom koja je relativno otporna na oboljevanje dodatno smanjiti tu opasnost. Nesreća u nesreći je što nismo izabrali to, već smo se odlučili ignorirati problem dok ne nestane sam od sebe.

Pa će se tako vjerojatno dogoditi da će škole nekoliko tjedana glumiti kako je sve u redu, dok više ništa ne bude u redu. Potom će nastupiti zbrka i strka, i još jedna školska godina bit će izgubljena za još jednu generaciju učenika.

Kažu da nošenje maski jako šteti dječjoj psihi. Jer ono sve drugo što se može dogoditi je valjda mačji kašalj, samo je projekcija gluposti odraslih na svijet djece prevažna.

P.S. I još jedno jednostavno rješenje, a ipak tako daleko: smanjivanju mjera u školama pomogla bi i visoka procijepljenost odrasle populacije. No, eto – ni time se ne možemo pohvaliti. A spomenem li cijepljenje mlađe ekipe (što bi vjerojatno najviše pomoglo), vidim samo drvlje i kamenje, uvrijeđene poklike i konsternaciju nad “oduzimanjem slobode”.

(*) Za nekakvu utjehu, čini se kako Covid ne predstavlja značajnu opasnost imunokompromitiranoj djeci.

Visits: 1198

Finale utrke za gradonačelnika u 2021. godini obilježili su u velikoj mjeri događaji u dva grada: Zagrebu i Splitu. U oba slučaja riječ je o favoritima koji ne dolaze iz prokušanog, starog političkog miljea naviklog biti na vlasti ili uz vlast, i u oba slučaja protiv njih se pokrenula velika kampanja pred drugi krug, kampanja koju jednoznačno i vrlo dobro možemo opisati izrazom “prljava igra”. Ono što je meni zanimljivo je što se čini kako su to dva naizgled posve različita pristupa, no koji se uistinu baziraju na identičnoj strategiji. Jedan uključuje lažne vijesti, a drugi manipulaciju istinom, a oba konvergiraju u ad hominem napad.

U slučaju Zagreba i kandidata Tomislava Tomaševića, imamo upravo izvrstan primjer fake newsa: video uradak koji se pojavljuje nekoliko dana prije drugog kruga izbora u kojima je protukandidat Miroslav Škoro, a koji pokazuje kako Tomašević demonstrativno izlazi iz gradske skupštine kad je na dnevnom redu bilo izglasavanje titule počasnog građanina Blagi Zadri.

Čak i relativno površnim pregledom videa lako je uočiti kako je riječ o montaži, vješto umontiranoj, ali ipak prepoznatljivoj montaži; ako vam je ostalo nepoznato da su novinari provjerili stvarni video zapis te sjednice na kojem ništa takvo nije zabilježeno, lagano ispikselizirani i pomalo mutan Tomašević (zbog prilagođavanja ubačenog zapisa u veličinu zapisa sa skupštinske sjednice) nepogrešiv je i čak i neutreniranom oku vidljiv dokaz kako je riječ o najobičnijoj manipulaciji.

Čemu tako jeftina i prozirna montaža koja ne može zavarati imalo pažljivijeg promatrača? Njen cilj vjerojatno nije odgovaranje birača od davanja glasa Tomaševiću, već agregiranje glasova protiv koji su u drugom krugu vjerojatno poprilično demotivirani zbog velike razlike koju je Tomašević ostvario u prvom krugu.

Ovaj video cilja primarno na dvije grupe ljudi: one nepažljive i sklone ishitrenim zaključcima, te one koji su ionako već u potpunosti ili velikim dijelom opredjeljeni za alternativnu, desnu opciju. Nepažljivi naprosto neće s dovoljno pozornosti gledati video i neće se zamarati kritičkim promišljanjem viđenog (i pročitanog), već će naprosto upiti mišljenje koje im nameću autori uratka i usvojiti fake news kao istinu, integrirati tu informaciju u svoj mozaik stvarnosti i “nastaviti sa životom”. Takvi su ljudi u opasnosti da im vješto slaganje lažnih komadića mozaika koje oni prihvaćaju bez kritičkog osvrta ili propitkivanja (a kamoli tek provjere podataka) na kraju stvori iskrivljenu ili čak lažnu sliku stvarnosti.

Druga grupa su ljudi koji su, zapravo, već dali svoj glas protiv davanjem glasa bilo kojoj drugoj opciji. Dobrom dijelu njih, onima koji su dali glas snažno desnim kandidatima, nikakvo uvjeravanje zapravo nije ni potrebno, ali je potrebna mobilizacija dijela glasova koji pripadaju umjerenijim konzervativnim ili centrističkim strujama: njih valja plašiti baukom komunizma, revolucionarima, mrziteljima svega hrvatskog, ljudima koji ne dijele naš svjetonazor, stranim plaćenicima… montaža Tomaševića kako izlazi sa sjednice o kojoj se raspravlja o poginulom heroju čiji dignitet nije upitan kroz cijeli politički spektar nastoji tog kandidata antagonizirati kod neodlučnijih, manje ekstremnih birača kojima bi promjena vlasti i raščišćavanje taloga mogli možda biti privlačan razlog da tom kandidatu daju glas. Njih se ne može tako lako privući praznim domoljubnim talambasanjem, a kako suparnik Škoro ne daje odgovarajuće signale o svojoj viziji obnove i unapređenja grada, sotoniziranje protivnika pomoću totema društva lukav je način da se barem dio birača pokoleba.

U Splitu je drugi krug u znaku jednako prljave kampanje, ali bazirane na faktima: plakat koji prikazuje falusni simbol na mjestu zvonika sv. Duje nije izmišljotina političkih protivnika, riječ je stvarnoj ilustraciji. Pimpek-toranj, dakle, nije fake news. Ono što je fake je pokušaj iskorištavanja stvarne informacije u političke svrhe (ponovo) demoniziranja protivnika. Na plakatu, kao i na drugim “dokazima” koji se letcima dijele po Splitu nalaze se uradci FB stranice “Dnevna doza splitskog nereda”, čiji administratori su i potvrdili vlasništvo nad tim djelima. Kandidat za dogradonačelnika Bojan Ivošević kojem je prišiveno autorstvo nad tim materijalom izjavio je kako on nije autor ilustracije.

Za razliku od zagrebačke priče u kojoj je iz orbite vidljivo kako je riječ o najobičnijem podmetanju, u slučaju Splita diverzija je organizirana stručnije i pažljivije. Određenu povezanost kandidata za dogradonačelnika i aktivističke akcije nije moguće izbjeći, jer Ivošević ne može u potpunosti otkloniti povezanost samom činjenicom da je sudjelovao u dodjeli nagrade “Zlatni kurac”, što ga ipak čini upletenim u taj aktivizam. U kojoj mjeri, to kampanji objede nije bitno, dovoljna je i najsitnija povezanost za napad na integritet osobe.

U toj dodirnoj točci možemo raspravljati o tome koliko je plakat istinit (vjerojatno vrlo malo, obzirom da autorstvo ilustracije pripada nekome drugom), te koliko je istinit letak koji se po Splitu dijeli – a koji jest puno zanimljiviji slučaj.

Letak sadrži niz citata koje su politički kandidati uistinu i provjerljivo izgovorili ili napisali, ne samo prostačke ilustracije. Površno gledano, kao i u zagrebačkom slučaju, letak navodi na pomisao kako kandidati za odgovorne pozicije u upravljanju gradom za grad previše ne mare, ili ga čak možda niti ne vole; u svakom slučaju, imaju loše mišljenje o građanima jer ih javno nazivaju pogrdnim nazivima.

Pažljivijim promatranjem uočit ćemo dva momenta na letku: vađenje citata iz konteksta i poigravanje s vjerskim osjećajima građana. Vađenje citata iz konteksta stara je metoda manipulacije tuđim izjavama, a ovaj letak dobar je primjer kako se to radi: puko nabrajanje citata koji zvuče kao da su protiv neke aktualne ideje moglo bi, kao i u prethodnom slučaju, ljude nesklone razmišljanju poljuljkati ili homogenizirati protiv političkog suparnika. U tom je svjetlu posebice spretno iskorištena izjava Ivice Puljka:

“Čovjek je stvorio Boga, a ne obrnuto…”

Prominentno mjesto na letku uzimaju ova i još jedna izjava koje je lako okarakterizirati kao “antiteističke”, a koje su se tako lijepo uklopile u prostačku sličicu pimpek-tornja i druge prostačke pošalice. Te dvije stvari osnažuju jedna drugu, prikazujući Puljka i Ivoševića (te, analogijom subordinacije, cijelu koaliciju i sve upletene) kao osobe koje u najmanju ruku nemaju neko lijepo mišljenje o kršćanstvu, pa se čak i bahato i prostački sprdaju sa svetinjama(*). Ovo je, zapravo, odlično odrađen mamac za konzervativne građane koji jako drže do vjere i vjerskih obreda; uočite da se on pritom, kao i u zagrebačkom slučaju, ne suprotstavlja nikakvim konkretnim, politički relevantnim argumentima tipa “mi ćemo to učiniti bolje, i to ovako i ovako” niti navodi, recimo, afirmativne planove HDZ-ova protukandidata Vice Mihanovića, što bi bio prikladan, pozitivan i civilizacijski primjeren način političke borbe. Naprosto, letak želi u čitatelju izazvati negativne emocije, što u slučaju religije i religioznih ljudi uvijek izaziva veći ili manji efekt (vidi: Charlie Hebdo).

Činjenicu da je pimpek-toranj satiričkog karaktera kao i nagrada “Zlatni kurac”, u ovakvim trenucima možemo objesiti mačku o rep. U nekoj normalnoj situaciji koja nam daje dovoljno vremena mogli bismo razmišljati i razgovarati o tome što čini demokraciju, kakve sve slobode misli, djela i riječi čine same temelje tog sustava, te kakva je satira primjerena, tko se na nju ljuti (jer na satiru se uvijek netko ljuti), gdje su granice izražavanja i treba li ih uopće biti, je li sličica pimpek-tornja prostačka (vjernicima neizostavno jest), svakako i kako se postaviti prema tabuima.

Do novog kruga izbora vremena je malo, i to je adut ovog poteza: naprosto nema dovoljno vremena da se oko fenomena ovog letka razvije zdrava i argumentirana rasprava. Građani moraju brzo odlučiti što će učiniti sa svojim glasom, i ovako podmetnuta propaganda u tako kratkom roku može dati rezultate.

Čemu nas mogu naučiti ova dva primjera? Jedan je čisti fake news, drugi je od one sorte gdje se uzme neka točna informacija i onda se njen smisao izvrne. Naizgled su različiti, no mehanizmi koje žele iskoristiti su identični:

• ne računaju na preotimanje glasova ljudi koji su već donijeli čvrstu odluku kome će dati glas
• nastoje homogenizirati i ohrabriti publiku izrazito desnih svjetonazora da izađu na izbore (što je novost i fenomen samo po sebi)
• žele pokolebati i privući pripadnike centra koji vuku prema konzervativizmu i tradicionalizmu
• ne suprotstavljaju se argumentima, već ad hominem napadima i sotoniziranjem

Različiti su utoliko što je u zagrebačkom slučaju riječ o histeričnoj hiperprodukciji lako provjerljivih neistina i insinuacija (što je rizična taktika, jer može i kod “svojih” izazvati otpor), dok je u splitskom slučaju riječ o sofisticiranijoj, profesionalnije (ili barem mudrije) odrađenoj kampanji koja nikako nije gospodska, ali barem nije posve prostačka, nastoji zadržati neki privid ozbiljnosti i argumentiranosti. Splitska bi kampanja, zbog puno manje razlike u broju glasova, mogla imati i značajniji učinak u konačnom rezultatu.

Obje bi glasači skloni racionalnom promišljanju trebali odbaciti kao lažne, maliciozne, manipulativne i štetne po demokraciju.

(*) A što se religije i nas vjernika tiče, to pitanje što u stvari cijenimo i što nam je bitno duboko je koliko je površno naše shvaćanje vlastite vjere; zato se, uostalom, građevine i kolokvijalne svetinje tako rado i koriste kao lažan, iako emocionalno snažan argument koji će neizostavno dotaknuti svakog vjernika koji, ponovo to naglašavam, nije sklon razmišljanju.

Visits: 269