This and that. That there is.

Category: Croatian Page 1 of 3

Tri vektora mržnje

Vjerojatno ste barem odokalno popratili priču o parovima iz Hrvatske koji su željeli usvojiti djecu iz Afrike i završili u višemjesečnom zatvoru i uvjetnoj slobodi u Zambiji zbog dojave o navodnom krijumčarenju djece, a nakon prvotnog oslobađanja po ponovljenoj dojavi i medijskom cirkusu s gostujućim cirkusantom.

Nemam namjeru raspravljati ni raspredati o razočaranim glasovima koji su se pojavili nakon druge i finalne oslobađajuće presude, a koji optužuju zambijsko zakonodavstvo za korupciju i popuštanje političkim pritiscima EU. Ovdje, na ovom mjestu, želim samo identificirati zlo koje se svojim činom posve ogolilo.

Uočite kako su hrvatski građani dva puta zaredom prokazani, ispostavilo se, lažnim dojavama i lažnim svjedočenjem. Namjera tih dojava nije bila dobrobit posvojene djece, pa ni zaštita afričkog pravosuđa; namjera je bila nauditi tim državljanima na osobito svirep način kakav su koristili zli ljudi na teritorijima koje su okupirale sile osovine, s potencijalno jednako katastrofalnim učinkom. Mala crna dječica? Budimo realni, boli njih briga za malu crnu dječicu. Ili za malu bijelu dječicu. Ili za tuđu djecu uopće.

Pogon ove hajke na ljude kakve se ne sjećamo još od Domovinskog rata i “popisa neprijatelja” koje je objavljivao notorni Slobodni tjednik, a koja je hajka uspješno vođena na društvenim mrežama, jest čini se i opet u nekim dubinama novinarskog/PR podzemlja, među ljudima koji su osmislili kampanju i huškali naivne ljude radi ostvarenja svojih političkih ciljeva ili ciljeva svojih naručitelja. Ta propagandna mašinerija izgubila je paru povratkom hrvatskih građana i njihove djece u Hrvatsku, no i dalje je u hladnom pogonu čekajući sljedeću izvrsnu priliku da profitira na tuđoj patnji.

Tri su čimbenika te mašinerije koji čine jednostavnu piramidu mržnje i odgovornosti.

Na vrhu te piramide nalaze se osobe koje su organizirale i izvršile dojave, i osobe koje su događaj iskoristile da u medijima i na društvenim mrežama svojim autorstvom stvaraju tekstove mržnje i netrpeljivosti. U ovu kategoriju spadaju apsolutno zli ljudi, bez obzira jesu li to učinili zbog mržnje koju osjećaju u svojim ispraznim srcima ili zbog neke koristi koju su iz tog čina željeli izvući. Način na koji su djelovali, poruke koje su stvarali i širili, atmosferu linča koju su stvorili – u ničemu od toga nema niti zrnca dobroga; riječ je o pravom destiliranom zlu, tek korak od toga da i sami uzmu pištolj i pucaju u svoje žrtve. To su sablasti bez duše koje ne samo što hodaju među nama, već se pritom i šepure smatrajući se toliko boljim, naprednijim, hrabrijim, razumnijim od plebsa što ih okružuje… ili naprosto – Übermenschima. Zlo je njihov modus operandi, zlo je alat kojim postižu svoje ciljeve.

U sredini piramide nalazi se šira grupa, nazovimo ih tako, “kultista” – ljudi koji promatraju signale vrha piramide, iščekuju upute koga i kako trebaju mrziti i potom se daju na posao, šireći mržnju po društvenim mrežama. I oni su zli, ali na jedan impotentan način; nesposobni probiti se na vrh piramide zla, zadovoljavaju se subordinacijom, svojim malim mjestom u velikoj shemi zla, tamo gdje im je toplo i udobno u muškom zagrljaju istomišljenika. Oni će rado prihvatiti optužbe i difamacije, i svaku laž koju projicira vrh piramide kao dogmu, i poput papagaja će besramno ponavljati zle laži, ne nužno iz zle namjere: njihov je cilj biti u pravu. Biti pametniji od drugih. Biti bolje informiran, više “in the know” o svemu, od najnovije teorije zavjere do ikakvog događanja koje im može poslužiti da drugima pokažu kako oni znaju i u pravu su, a svi drugi su budale. U jednu ruku to je točno, riječ je o zlim budalama, ali svejedno – zlim.

Na dnu piramide nalazimo masu, pravi cilj djelovanja zla s vrha piramide: mnoštvo ljudi koji sami po sebi nisu zli, ali su zbog neke svoje slabosti izloženi djelovanju piramide zla: bilo zato što ne žele (ili nisu u stanju) koristiti vlastite mentalne kapacitete kako bi se informirali i kritički promislili o nečemu, bilo zato što su lijeni stvoriti vlastito mišljenje, pa rado prihvaćaju tuđa mišljenja, pogotovo ako im piramida zla, vješta u emocionalnoj manipulaciji, ponudi odgovor na koji će emotivno reagirati.

I zaista, priča s posvajanjem djece samo je odjek šire priče “Save the children” iz američkih fundamentalističkih krugova koja je zamijenila “Satanic panic” jer ta strategija više nije uspjevala pobuditi dovoljno straha. Ljudi na dnu piramide, ponoviti ću, nisu zli. Oni su zapravo također žrtve piramide zla koja je njihove slabosti iskoristila za svoju dobit. Ljude na dnu piramide ne treba mrziti, već ih treba educirati. Ljudi na dnu piramide mogu se promijeniti ako se pravilno pojasne njihove nedoumice i strahovi – jer ljudi na dnu piramide samo žele ovaj nesiguran svijet učiniti malo manje nesigurnim, malo više razumljivim. U vakuumu koji je stvorila nezainteresirana država što već desetljećima ne radi na razvijanju kritičke misli građanstva, sile zla rado će iskoristiti priliku – to je meso kojim se hrane i od kojeg žive.

Želimo li srušiti tu piramidu zla, ne možemo početi od vrha, već trebamo raditi od dna. Dno je jedino mjesto gdje možemo učiniti ikakvu štetu etabliranom stroju za izradu dezinformacija: vrh piramide živi od zla, kao i velika većina kultista; neisplativo je ulagati velike napore za uklanjanje ili spašavanje onih koji se nalaze tamo. Dno piramide mjesto je gdje se nalaze ljudi koje se isplati spasiti, ljudi zaslijepljeni mržnjom ne zato što su oni sami zli, već zato što su dozvolili da ih zli ljudi zaslijepe. Društvo tolerancije i empatije nije pogodno mjesto za piramidu zla.

Najbolji način da spriječimo zle ljude u širenju mržnje je da osvjestimo druge o njihovom zlu i manipulacijama koje čine: zla osoba ne može se hraniti parazitirajući na dobroj osobi, jer će dobra osoba naprosto odbaciti zlo kada ga vidi. A obrazovana osoba neizbježno će biti i hrabrija i spremnija na otpor zlim namjerama.

Visits: 553

Lucija i Nola u pričama

Priznajem, nisam očekivao da ću izdati knjigu priča za djecu. Nastala je ta ideja posve spontano početkom studenog 2022. godine. Dosadilo mi je čitati djetetu priče pred spavanje, pa odlučih iskušati vještinu i napisati priču ili dvije. Onako, pasivni čin pretvoriti u aktivni. Ubaciti kćer i njenu bestie u priče, formirati ih oko njihovih (bajkovito prenaglašenih) osobnosti. Potom mi je palo na um da bih mogao složiti Božićni poklon kakav rijetko tko može dobiti, jer jedna se priča nadovezala na drugu. Skupilo ih se dvanaest komada.

Nisam uspio ispoštovati samonametnuti rok da sve bude i spremno i otisnuto i zaprimljeno do Božića. No, knjiga je tu. Dvanaest priča, različitih: neke su bajkovite, neke su moderne, neke su (na osobnu žalost djeteta u meni) još uvijek u domeni znanstvene fantastike.

Osim pisanja, koje mi uvijek predstavlja zadovoljstvo, poseban gušt bio je i kreirati ilustracije. Nevjerojatan napredak, pravi kvantni skok na području izrade slika pomoću “umjetne inteligencije”, omogućio mi je da uz dosta truda i vremena složim i simpatičan broj pripadajućih ilustracija. Na ilustracije sam potrošio puno više vremena nego na samo pisanje, no to je tako: pisanje mi ide od ruke, ali “prompting” (istraživanje koji i kako napisani tekstualni opisi daju zadovoljavajući rezultat u obliku slike koja odražava ono što sam imao na umu) je prilično nova i još uvijek dobrim dijelom neistražena stvar. Upravo zato je fora. Pomalo frustrirajuća, ali na svoj način fantastično kreativna fora.

Oblikovanje knjige nije spektakularno, jednostavno je. Ovo možda nije najljepša knjiga dječjih priča, ali prihvaćena je vrlo dobro (n=2 -> kćer i njena bestie). A ja sam otkrio kako, osim pisanja, i ilustriranje može biti uzbudljivo i kreativno – čak i kada crtate lijevom nogom kao ja.

Knjigu je moguće naručiti na ovom linku, a ovo dolje su isječci.

Visits: 350

Istinom do neistine

Statistika je nelaka stvar. Brojevi, brojevi, hrpa brojeva, brojevi u svezi s drugim brojevima, brojevi koji utječu na neke druge brojeve, brojevi koji nemaju veze s drugim brojevima, korelacije, odnosi, omjeri… Nije čudno što prosječna osoba obično nema volju baviti se statistikom. Nemam ni ja, a ponekad je nemaju ni statističari, no to je struka koju su si sami izabrali.

Statistika je alat koji nam omogućuje uvid u stvarnost, alat koji nam pokaže kakvo je stanje na terenu, a što ne mora biti u skladu sa stanjem u našim glavama. Statistika je tu neumoljiva i ne laže. Može li statistika ipak lagati, kao u onoj proverbijalnoj poslovici o “laži, prokletoj laži i statistici”?

Tehnički, ne: statistika je kutija s alatima, doduše matematičkim i poprilično kompliciranim, no alat sam po sebi nije kriv. Izaberete li pogrešan čekić ili okrenete pogrešnu stranu ispravnog čekića, umjesto zakucavanja čavla počiniti ćete fizičku, možda i duševnu bol samima sebi ili nekoj drugoj osobi koja pridržava čavao. Obično to nije namjerno. Ponekad jest.

Osoba koja se bavi statistikom može pogriješiti slučajno, ako pogrešno izabere parametre unutar kojih će primijeniti statističke alate, ali može “pogriješiti” i namjerno, svjesno birajući pogrešne parametre pomoću kojih će statistički alat prikazati rezultat koji odgovara počinitelju manipulacije.

Nedavno sam naišao na jedan izvrstan primjer koji vrlo jasno demonstrira jedan od najjednostavnijih načina manipulacije podacima tako da rezultat odgovara željenom, a ne istinitom: autor (koji vjerojatno želi ostati anoniman) je ustvrdio kako su epidemijske mjere uzrokovale ozbiljne psihičke probleme u populaciji:

Autor tako navodi, citiram:

  • porast od 82% u broju slučajeva prisilnih hospitalizacija kod shizofrenih poremećaja;
  • 68% porast hospitalizacija kod poremećaja prehrane/opsesivno-kompulzivnih slučajeva;
  • 35% porasta prisilnih hospitalizacija paranoje i akutnih psihotičnih poremećaja;
  • 9% porast slučajeva mentalnih poremećaja naših malih ‘vreća virusa’ sa krhkim ‘osjećajčićima’.

Autor grafa kritičar je epidemijskih mjera i njegov je argument kako se ovo sve dogodilo zbog lockdowna.

I, znate što? Kad ovo ovako pogledamo – ispada u pravu! Podaci su točni. Podaci nisu lažni, brojevi su ispravni, nema tu nikakve prevare.

U kojem se detalju onda krije proverbijalni vrag? Ako su brojevi dobro izračunati, onda moraju biti istiniti, a zaključak ispravan, zar ne?

Pa, ne.

Pogreška je u vrlo usko izabranom vremenskom opsegu koji ne daje širu sliku. Ovaj bi izračun bio ispravan samo ako u prijašnjim godinama ne bismo imali niti jedan slučaj od gore navedenih, pa ne bismo mogli uspoređivati dulje u prošlost. Trendove je iznimno teško predviđati u malim odsječcima; demonstrirajmo to jednostavnom igrom: vaš je zadatak pogoditi koji broj dolazi nakon ovih:

104, 23, 105, -16, 106, ?

Teško je procijeniti koji broj slijedi jer imamo tek tri broja koj bi mogli imati očiti slijed (104 -106), ali nije jednostavno uočiti zašto baš 23 i -16, i koji broj bi trebalo staviti umjesto upitnika. Pogledajmo niz u cijelosti:

100, 99, 101, 92, 102, 77, 103, 54, 104, 23, 105, -16, 106, ?

Kada imamo potpuniji set podataka, možda možemo pogoditi princip. Uočavamo kako niz započinje brojem 100, i kako je na svim neparnim pozicijama broj koji je za jedan veći od onog s prethodne neparne pozicije. Parne pozicije kreću gotovo iz iste vrijedosti, ali naglo padaju. No, zahvaljujući većem broju podataka u nekom trenutku možemo otkriti da nastaju tako što od brojeva na neparnim pozicijama oduzmemo kvadrat vrijednosti pozicije: broj 101 je na trećem mjestu, dakle 101-3^2=92. Potom 102-5^2=77. I tako dalje, pravilo odjednom postaje vrlo jasno i možemo ga ispravno nastaviti koliko god to želimo, ali ovo pravilo nikada ne bismo zaključili iz onog prvog, nepotpunog niza.

Iz tog primjera vidimo kako je vrlo teško pogoditi stvarni trend ako je broj uzoraka mali, ali što je veći broj uzoraka trend postaje sve jasniji. Tako i s ovim podacima, naprosto pogledajmo kako ti brojevi izgledaju kad ih stavimo u višegodišnju, puno širu perspektivu:

(link)

Uzevši u obzir duže vremensko razdoblje, a koristeći iste podatke kao i anonimni autor (samo u kompletnijem obimu), možemo steći širu sliku stvarnosti i provjeriti drže li gore navedeni argumenti vodu?

“porast od 82% u broju slučajeva prisilnih hospitalizacija kod shizofrenih poremećaja”

Iako je točno kako je usporedbom 2019. i 2021. godine uočen rast od 81% (krivulja na našem grafu blago ide prema gore), kad ovako jednostavno vidimo širu sliku možemo i tu naoko ogromnu promjenu staviti u perspektivu: pogledamo li graf, taj strašni rast odjednom ne izgleda više tako strašan, zar ne? Dapače, u odnosu na godine do 2016. čini se kako smo postali mentalno zbilja zdrava nacija!

Molim da uočite kako je autor, izabravši vrlo usko vremensko razdoblje, naštimao rezultat da vuče vodu na njegov mlin; širim pogledom uočavamo kako lockdown nije toliko utjecao na porast prisilnog liječenja; čak dapače, uzmemo li neke druge vrijednosti i njih statistički masakriramo, možemo primjerice reći kako je lockdown smanjio broj slučajeva prisilnog liječenja za gotovo 90% u odnosu na 2014. godinu.

U oba slučaja ne bavimo se dobrom (a ni poštenom) statistikom. No, ovaj moj argument da je lockdown pogodovao zdravlju jednako je (ne)valjan kao i onaj da je naštetio.

Ovaj graf problematičan je iz drugog razloga: nakon perioda rasta broja prisilnih hospitalizacija, vidimo da se u 2016. godini nešto promjenilo. Kako je malo vjerojatno da smo kao nacija postali psihički stabilniji i mentalno zdraviji u tako kratkom roku, ovakve rezultate proizvelo je nešto drugo. Što je to bilo, to tek treba otkriti. Možda su 2015. godine uvedena nova pravila hospitalizacije, ili je bolnicama nestalo novčanih sredstava, ili je možda neka druga politička intervencija u pitanju – ne znam. Ono što s priličnom sigurnošću mogu pretpostaviti je da se to nije dogodilo iz medicinskih razloga.

A rekao bih i kako se pad broja hospitalizacija primjeti na društvenim mrežama i u komentarima ispod novinskih članaka.

“68% porast hospitalizacija kod poremećaja prehrane/opsesivno-kompulzivnih slučajeva”

Ako je namjera autora bila reći kako su ljudi u nervozi lockdowna više jeli ili se osjećali nervozno, ja bih se s tim složio. Dugoročni trendovi, pak, ukazuju na to da jest bilo povećanja 2019.-2021. ali da je u prosjeku broj slučajeva tu negdje kao i prije, i ne odskače značajno. Dapače, i ovdje vidimo da je vrhunac bio 2015. godine, nakon čega slijedi pad, ali općeniti trend ne pokazuje tako veliki rast kako autor pokušava prikazati.

“35% porasta prisilnih hospitalizacija paranoje i akutnih psihotičnih poremećaja”

Ovaj grafikon očekivano je sličan grafikonu prisilnog liječenja shizofrenih poremećaja. I ponovo imamo isti primjer loše statistike, gdje zbog uskog vremenskog opsega ne vidimo širu sliku. Sve navedeno u primjeru shizofrenije važi i za ovaj argument. Inače, broj U62B slučajeva koji nisu zahtjevali hospitalizaciju u periodu 2019.-2021. pao je za 14.5% – kako to objasniti, ako je lockdown tako strašno psihički poguban?

“9% porast slučajeva mentalnih poremećaja naših malih ‘vreća virusa’ sa krhkim ‘osjećajčićima’”

Izuzmemo li autorov pokušaj sotoniziranja znanstvenika i medicinara koji se zalažu za lockdown ili cijepljenje djece, ovaj graf otkriva nam ne samo emocionalnu manipulaciju autora, već i tužnu činjenicu da ovdje možemo jasno uočiti rastući trend mentalnih poremećaja u dječjoj dobi koji raste od 2012. godine, da bi u pandemijskoj 2020. godini zabilježio pad i potom se 2021. godine zapravo “vratio na staro”, u svom lošem smjeru. Ovdje bih ja mogao protivnički-slavodobitno vikati “gle kako je lockdown u 2020. smanjio broj mentalnih poremećaja djece, aha! aha!” – no, to bi bilo pogrešno jer bih počinio istu manipulatorsku pogrešku; što je točno uzrokovalo taj pad mogu samo nagađati – je li to bila posljedica smanjene mentalne skrbi i posljedično manje dokumentiranih slučajeva, ili je ostanak kod kuće u obitelji blagotvorno djelovao na djecu, ili je možda čak i online nastava blagotvorno djelovala na dječju psihu… sve su to samo nagađanja. Jednostavno ne znam što se dogodilo, niti sam stručan procjenjivati što bi mogao biti uzrok, a tema je isuviše ozbiljna da bih se usudio njome špekulirati i koristiti kao neki svoj privatni argument. Ono što jasno vidim, nažalost, jest taj nesretni trend koji se povećava i zbilja bismo nešto trebali učiniti po tom pitanju: epidemijske mjere ne smiju nam biti izlika za nečinjenje.

Gdje je istina?

Ja – ne znam. Nisam stručan procjeniti što se događa s mentalnim zdravljem nacije. Jednako kao i statistika anonimnog autora, i ova moja (čitaj: koju je izvukao Petar Palašek iz podataka CEZIH-a, a ja samo nalijepio ovdje) je nepotpuna – ide tek do 2011. godine – i kao takva ne seže dublje u prošlost, gdje bismo možda mogli pronaći dodatne važne djeliće ove slagalice.

Ono što mogu reći je da je statistika koju sam ja prikazao bliža istini od statistike anonimnog autora. Iako je i njegova matematički ispravna, činjenica da je izabrao tako mali uzorak ukazuje na to da je, matematičkoj ispravnosti unatoč, ovaj izračun napravljen ne da bi tragao za istinom, već da bi nametnuo autorovu viziju istine. Iz ovih je primjera vrlo razvidno kako jednostavnom operacijom, povećanjem uzorka (tj. prikazivanjem više godina) možemo vrlo lako otkriti da stvarnost nije onakva kakvu nam je žele prikazati. Zbog toga uvijek treba biti oprezan kad nam netko pokuša statističke podatke prikazati kao neumitnu istinu: možda ta statistika nije dobro odrađena, možda se autor lupio statističkim čekićem po prstu, a možda je autoru i bila namjera tim čekićem lupiti vaš prst.

P.S. zaista, što se to u sustavu dogodilo 2015. godine?!?!

Visits: 321

Genocidno domoljublje

Pažnja: ovo je politikantski tekst. Osobe lako uvredljive, one tanjih živaca i svi oni pametni ljudi kojima domaća politika ide na živce, neka ne čitaju ovaj tekst.

Hrvoje Zekanović, donedavni predsjednik Kluba zastupnika Hrvatskih suverenista, nedavno je pozvao ljude na cijepljenje. Pozvao ih je vrlo nedvosmislenom porukom, bez uvijanja i dvosmislenih fraza.

Hrvoje Zekanović, donedavni predsjednik Kluba zastupnika Hrvatskih suverenista, zbog tog je svog istupa kažnjen je razrješenjem s te pozicije; izvedeno je to fantastičnom brzinom, što svjedoči o količini mulja kojeg je uzmutio tom svojom izjavom.

Zekanović i ja imamo malo dodirnih točaka: njegovi politički stavovi i moji jako se razlikuju. No, ovo je jedan od onih rijetkih trenutaka u kojima se slažemo: cijepljenje spašava živote.

Cijepljenje spašava živote Hrvata i Srba, bjelaca i crnaca, manjina, homoseksualnih i biseksualnih, pa i heteroseksualnih osoba. Cijepljenje, naprosto, spašava živote, i to indiskriminatorno, ne gledajući tko je koje vjere, boje kože ili kvalitete krvnih zrnaca. Spašava glasače HDZ-a jednako kao i glasače SDP-a, pa i glasače Suverenista. Tim svojim istupom Hrvoje Zekanović približio se onom istinskom humanizmu koji radi u korist svih, a ne samo nečijih partikularnih interesa.

Nagrađen je, od strane desne političke opcije, statusom heretika: njegove su ideje deklarativno odbačene jer nisu u skladu s kanonom desne političke misli i, što je posebno apsurdno u trenutku dok desna opcija jadikuje o režimskom zatiranju slobode govora, jer se usudio izreći vlastito mišljenje, iskoristiti svoje pravo na slobodu govora.

Ovo nije komentar o Zekanoviću. Ovo je komentar o hrvatskoj snažno desnoj političkoj opciji. A ta ekipa, bjelodano je sad pokazano, ima (posve očekivano, prim.a.) dvostruka mjerila. Ona koja vrijede za njih, i ona koja vrijede za sve ostale. S jedne strane pokušavaju se prikazati borcima za slobodu, boreći se protiv Covid potvrda, busajući se u prsa dok grme o ustavnim slobodama dok s druge strane ranjivim dijelovima društva (žene, trudnice, manjine, izbjeglice, LGBT osobe, you name it) nastoje nametnuti zabrane i ograničenja. To nije ništa novo, niti je dosad bilo posebno skrivano, ta težnja da se silom čelične državne ruke (upravljane njima, ako je ikako moguće) nameću pravila onima koji ne pripadaju istom plemenu.

Ono što jest novo, i što ovaj razvoj događaja pokazuje i dokazuje, jest to da političarima s desnog ruba političkog spektra zapravo nije stalo ni do građanstva, čak ni do onih “pravih, arijevskih” Hrvata koji bi ipak trebali biti dijelom neke desničarske utopije o benevolentnom diktatoru koji svoj narod čiste rase vodi u tisućugodišnji Re… hm, Republiku.

Svojim stavom protiv cijepljenja, desne snage jasno su se deklarirale kao nazadna snaga kojoj interesi građanstva nisu primarni cilj, i koja građanstvo vidi u bandićevskom stilu: kao glasove, vrijedne tek jedan dan svake četiri godine; resurs koji daje legitimitet njihovoj dinastiji. Dapače, svojim manipuliranjem u vrijeme svjetske zdravstvene krize, pokušajem hvatanja štogod glasova jadnih i zavedenih ljudi što padaju na populističke fore, hrvatska desnica pokazala se ozbiljno opasnom po sam hrvatski narod, u razini alternativnih lešinara koji smrtno bolesnim ljudima prodaju svoje alternativne pripravke uz lijepu priču punu nade u stopostotno ozdravljenje.

Nema se tu više što posebno dodati, kako bi rekli mnogi komentatori na društvenim mrežama: “pametnom dosta”. Zanimljivo je kako ljudi kojima su usta prepuna domoljublja, brige za domovinu, brige za narod, koji pate i krvare u državotvornim prigodama i svoju dušu iscjeđuju za političkim govornicama, jesu spremni tako olako prepustiti vlastiti narod eugeničkom principu preživljavanja najjačih, i kako bez zrna duševne grižnje promatraju broj od preko deset tisuća sugrađana preminulih od opake bolesti. Jer to je ipak samo statistika, tek jedan broj – i ne tako velik, žrtva koja je morala pasti za veću slavu nacije i boljitak preživjelih. Slabi su morali umrijeti da bi nacija bila zdravija – ili tako nekako, već tako neko opravdanje. Naprosto, prepuštanje ljudi njihovoj sudbini. Kako im Bog da.

Patetični “borci za slobodu”, koji nemaju nikakvo rješenje za ovo stanje osim navedenog eugeničkog pristupa, sutra će vas ponovo pitati da im date glas na izborima. Pričati će stare priče, zazivati duhove prošlosti, prijetiti se neprijateljima ovim i onim, i ponovo će oni biti najveći domoljubi, najjači, zapravo jedini sposobni izvesti državu iz krize i uvesti je u novo zlatno doba. Mamiti će vas lijepim obećanjem o “novoj Švicarskoj”, suverenoj i snažnoj zemlji sretnih ljudi. Kad dođe to vrijeme, sjetite se njihove strategije borbe protiv pandemije.

Visits: 566

Priručnik za provjeru informacija iz medija

Nastavno na emisiju HKR u kojoj sam sudjelovao, ovdje možete preuzeti prvo izdanje priručnika za provjeru informacija iz medija. Na drugom izdanju, ljepšem, bržem, boljem… još uvijek radim (i radim… i radim… i radim…). Ako ne vidite PDF čitač, kliknite na post (“Read more”) kako bi se otvorio i čitač ispod kojeg se nalazi poveznica za preuzimanje priručnika.

Visits: 415

Školarci Covidarci

Napomena: autor nije medicinar, niti epidemiolog. Ovaj tekst je osobno mišljenje i ne predstavlja stav struke, niti zdravstvene preporuke. Za upite o epidemiološkim mjerama obratite se svom liječniku ili stručnjaku epidemiologu. Ovaj tekst (kao, uostalom, i gotovo sve što možete pronaći on-line) ne treba vam predstavljati pouzdan savjet, vodič ili uputu za ponašanje, jer nije napisan od strane stručne osobe i može sadržavati značajne pogreške. Kad je u pitanju zdravlje, učinite pametnu stvar i savjetujte se samo s istinskim stručnjacima.

Nova školska godina započela je u neobičnim okolnostima: s jedne strane, populacijom kruži Delta soj SARS-CoV-2 virusa koja se čini opasnija po djecu od starijih sojeva i lakše se širi i u školama, dok sa druge strane vlast, edukacijski sustav i većina roditelja o tome ne mare previše.

Kako je do toga došlo? Unatoč ozbiljnim upozoravanjima liječnika da novi soj lakše prodire među mlađu populaciju, službeni narativ vlasti i školskog sustava je da – problema nema. Ministar je uvjeren kako će se nastava odvijati uživo, bez većih problema, a kako će eventualne slučajeve zaraze škole rješavati brzo i lako, s minimalnim odsustvom učenika i nastavnog osoblja. U tome ministar ima, čini se, prešutnu podršku sindikata. Nitko ne želi on-line nastavu, svi žele “staro normalno”, pa i ako je to sustav koji je desetljećima kritiziran i nikad zapravo reformiran. Ali je uživo, koristi napredne tehnologije samo tamo gdje mora, srami se usvajanja naprednih oblika edukacije i nastoji sačuvati status quo.

Zanimljivo je primjetiti kako i jedan dio roditelja daje podršku toj inicijativi da se bolest naprosto ignorira, da ju se pusti da protutnji kroz mlađu populaciju kojoj, kažu, neće biti ništa – kao neka gripica. Nažalost, svježe brojke pokazuju kako se Covid ne bi smio uzimati zdravo za gotovo čak ni kad je u pitanju mlada populacija, manje osjetljiva na bolest: i njih ta bolest može pospremiti u bolnicu, pa i na kisik. I da, djeca od toga mogu umrijeti [preprint] (srećom, iznimno rijetko).

Roditelji djece koja pripadaju ugroženim skupinama – imunokompromitirana(*), boležljiva, djeca s posebnim potrebama – prepušteni su bešćutnosti sustava (točnije: bešćutnosti zajednice, jer nije tu bešćutan samo sustav, već i građani koji to prešutno odobravaju jer je njima tako lakše) čija se strategija borbe protiv pandemije polako svodi na to da treba cijepiti ugrožene skupine, a zatim ih izolirati… pardon, zaštititi od kontakta s vanjskim svijetom – praktično, pogurati u podrume (što je, gle čuda, omiljena kategorizacija “slobodaraca” koji se ne bi cijepili niti bi nosili maske “brnjičara” koji bi cijepili populaciju i uvodili epidemiološke mjere). Potom treba ukinuti sve mjere i naprosto se početi ponašati kao da bolest ne postoji, jer ako tko i navuče tu prehladicu, naš robusni zdravstveni sustav odraditi će to bez ikakvih problema.

U takvom okruženju, u kojem se zaštita dječjeg zdravlja smatra psihičkim maltretiranjem djeteta, roditeljima koji žele zaštititi dijete ne ostaje previše opcija. Jasno je da se na državu ne mogu osloniti jer on-line edukacija neće biti omogućena svima. Pa niti u školskom sustavu neće to biti jednostavna zadaća, što zbog nastavnika protivnika epidemioloških mjera, što zbog djetetovog prirodnog okruženja, djetetovih vršnjaka koji bi opreznost mogli protumačiti kao kukavičluk i bezrazložan strah.

Da stvar bude gora, čini se kako protiv Delte u takvim naguranim okruženjima krpena, pa i klasična kirurška maska ne pružaju dovoljno zaštite – djeca koja se žele dobro zaštititi praktički bi trebala cijelo vrijeme nositi N95/FFP2 (ili bolje) maske (bez ventila) koje dobro naliježu na lice kako bi maska pružila dovoljnu zaštitu od udisanja virusnih čestica. I ne skidati ih sve do izlaska iz škole. Trpeći pritom izrugivanje svojih manje opreznih vršnjaka.

Takva zaštita nije nemoguća, dapače ona je zapravo poprilično jednostavna; kad bi svi učenici i nastavnici nosili N95/FFP2 maske cijelo vrijeme (ne skidajući ih s lica čak i dok predaju/odgovaraju, na odmoru, praktički nikad sve dok su u školi), prijenos virusa vjerojatno bi značajno usporio. Ne zaustavio, ali usporio. Možda i dovoljno da se nastava uspije dovršiti uživo, bez potrebe za paničnim i naglim prebacivanjem na on-line nastavu. Osiguralo bi to i puno manji broj zaražene djece u bolnicama, time i manju statistiku težih slučajeva ili čak smrtnih slučajeva. Eto, jedna ne baš ugodna, ali posve izvediva i ne pretjerano skupa epidemiološka mjera možda bi mogla pomoći da školska godina prođe relativno mirno. O onim skupljim mjerama, poput UV/HEPA pročistača zraka u svakoj učionici – možda bolje da niti ne razmišljam.

No, to se neće dogoditi. Neće se dogoditi zbog kolektivnog stanja svijesti koje viktimizira ljude i djecu koji problem shvaćaju ozbiljno i proaktivno, napora sustava da glumi “staro normalno”, glasne retorike prozarazita i lobista najmljenih da “spase ekonomiju“, ekipe koja je spremna žrtvovati tuđe zdravlje i tuđe živote zarad’ zarade.

Sreća u nesreći je što, rekao bih, adekvatnim epidemiološkim mjerama zbilja možemo utjecati na smanjenje prijenosa u školama i među mlađom populacijom koja je relativno otporna na oboljevanje dodatno smanjiti tu opasnost. Nesreća u nesreći je što nismo izabrali to, već smo se odlučili ignorirati problem dok ne nestane sam od sebe.

Pa će se tako vjerojatno dogoditi da će škole nekoliko tjedana glumiti kako je sve u redu, dok više ništa ne bude u redu. Potom će nastupiti zbrka i strka, i još jedna školska godina bit će izgubljena za još jednu generaciju učenika.

Kažu da nošenje maski jako šteti dječjoj psihi. Jer ono sve drugo što se može dogoditi je valjda mačji kašalj, samo je projekcija gluposti odraslih na svijet djece prevažna.

P.S. I još jedno jednostavno rješenje, a ipak tako daleko: smanjivanju mjera u školama pomogla bi i visoka procijepljenost odrasle populacije. No, eto – ni time se ne možemo pohvaliti. A spomenem li cijepljenje mlađe ekipe (što bi vjerojatno najviše pomoglo), vidim samo drvlje i kamenje, uvrijeđene poklike i konsternaciju nad “oduzimanjem slobode”.

(Ne)procijepljenost odraslih za sobom vuče i hospitalizaciju djece.

(*) Za nekakvu utjehu, čini se kako Covid ne predstavlja značajnu opasnost imunokompromitiranoj djeci.

Visits: 1198

Objedom do gradonačelnika

 

Finale utrke za gradonačelnika u 2021. godini obilježili su u velikoj mjeri događaji u dva grada: Zagrebu i Splitu. U oba slučaja riječ je o favoritima koji ne dolaze iz prokušanog, starog političkog miljea naviklog biti na vlasti ili uz vlast, i u oba slučaja protiv njih se pokrenula velika kampanja pred drugi krug, kampanja koju jednoznačno i vrlo dobro možemo opisati izrazom “prljava igra”. Ono što je meni zanimljivo je što se čini kako su to dva naizgled posve različita pristupa, no koji se uistinu baziraju na identičnoj strategiji. Jedan uključuje lažne vijesti, a drugi manipulaciju istinom, a oba konvergiraju u ad hominem napad.

 

U slučaju Zagreba i kandidata Tomislava Tomaševića, imamo upravo izvrstan primjer fake newsa: video uradak koji se pojavljuje nekoliko dana prije drugog kruga izbora u kojima je protukandidat Miroslav Škoro, a koji pokazuje kako Tomašević demonstrativno izlazi iz gradske skupštine kad je na dnevnom redu bilo izglasavanje titule počasnog građanina Blagi Zadri.

 

Čak i relativno površnim pregledom videa lako je uočiti kako je riječ o montaži, vješto umontiranoj, ali ipak prepoznatljivoj montaži; ako vam je ostalo nepoznato da su novinari provjerili stvarni video zapis te sjednice na kojem ništa takvo nije zabilježeno, lagano ispikselizirani i pomalo mutan Tomašević (zbog prilagođavanja ubačenog zapisa u veličinu zapisa sa skupštinske sjednice) nepogrešiv je i čak i neutreniranom oku vidljiv dokaz kako je riječ o najobičnijoj manipulaciji.

Čemu tako jeftina i prozirna montaža koja ne može zavarati imalo pažljivijeg promatrača? Njen cilj vjerojatno nije odgovaranje birača od davanja glasa Tomaševiću, već agregiranje glasova protiv koji su u drugom krugu vjerojatno poprilično demotivirani zbog velike razlike koju je Tomašević ostvario u prvom krugu.

Ovaj video cilja primarno na dvije grupe ljudi: one nepažljive i sklone ishitrenim zaključcima, te one koji su ionako već u potpunosti ili velikim dijelom opredjeljeni za alternativnu, desnu opciju. Nepažljivi naprosto neće s dovoljno pozornosti gledati video i neće se zamarati kritičkim promišljanjem viđenog (i pročitanog), već će naprosto upiti mišljenje koje im nameću autori uratka i usvojiti fake news kao istinu, integrirati tu informaciju u svoj mozaik stvarnosti i “nastaviti sa životom”. Takvi su ljudi u opasnosti da im vješto slaganje lažnih komadića mozaika koje oni prihvaćaju bez kritičkog osvrta ili propitkivanja (a kamoli tek provjere podataka) na kraju stvori iskrivljenu ili čak lažnu sliku stvarnosti.

Druga grupa su ljudi koji su, zapravo, već dali svoj glas protiv davanjem glasa bilo kojoj drugoj opciji. Dobrom dijelu njih, onima koji su dali glas snažno desnim kandidatima, nikakvo uvjeravanje zapravo nije ni potrebno, ali je potrebna mobilizacija dijela glasova koji pripadaju umjerenijim konzervativnim ili centrističkim strujama: njih valja plašiti baukom komunizma, revolucionarima, mrziteljima svega hrvatskog, ljudima koji ne dijele naš svjetonazor, stranim plaćenicima… montaža Tomaševića kako izlazi sa sjednice o kojoj se raspravlja o poginulom heroju čiji dignitet nije upitan kroz cijeli politički spektar nastoji tog kandidata antagonizirati kod neodlučnijih, manje ekstremnih birača kojima bi promjena vlasti i raščišćavanje taloga mogli možda biti privlačan razlog da tom kandidatu daju glas. Njih se ne može tako lako privući praznim domoljubnim talambasanjem, a kako suparnik Škoro ne daje odgovarajuće signale o svojoj viziji obnove i unapređenja grada, sotoniziranje protivnika pomoću totema društva lukav je način da se barem dio birača pokoleba.

 

U Splitu je drugi krug u znaku jednako prljave kampanje, ali bazirane na faktima: plakat koji prikazuje falusni simbol na mjestu zvonika sv. Duje nije izmišljotina političkih protivnika, riječ je stvarnoj ilustraciji. Pimpek-toranj, dakle, nije fake news. Ono što je fake je pokušaj iskorištavanja stvarne informacije u političke svrhe (ponovo) demoniziranja protivnika. Na plakatu, kao i na drugim “dokazima” koji se letcima dijele po Splitu nalaze se uradci FB stranice “Dnevna doza splitskog nereda”, čiji administratori su i potvrdili vlasništvo nad tim djelima. Kandidat za dogradonačelnika Bojan Ivošević kojem je prišiveno autorstvo nad tim materijalom izjavio je kako on nije autor ilustracije.

Za razliku od zagrebačke priče u kojoj je iz orbite vidljivo kako je riječ o najobičnijem podmetanju, u slučaju Splita diverzija je organizirana stručnije i pažljivije. Određenu povezanost kandidata za dogradonačelnika i aktivističke akcije nije moguće izbjeći, jer Ivošević ne može u potpunosti otkloniti povezanost samom činjenicom da je sudjelovao u dodjeli nagrade “Zlatni kurac”, što ga ipak čini upletenim u taj aktivizam. U kojoj mjeri, to kampanji objede nije bitno, dovoljna je i najsitnija povezanost za napad na integritet osobe.

U toj dodirnoj točci možemo raspravljati o tome koliko je plakat istinit (vjerojatno vrlo malo, obzirom da autorstvo ilustracije pripada nekome drugom), te koliko je istinit letak koji se po Splitu dijeli – a koji jest puno zanimljiviji slučaj.

Letak sadrži niz citata koje su politički kandidati uistinu i provjerljivo izgovorili ili napisali, ne samo prostačke ilustracije. Površno gledano, kao i u zagrebačkom slučaju, letak navodi na pomisao kako kandidati za odgovorne pozicije u upravljanju gradom za grad previše ne mare, ili ga čak možda niti ne vole; u svakom slučaju, imaju loše mišljenje o građanima jer ih javno nazivaju pogrdnim nazivima.

Pažljivijim promatranjem uočit ćemo dva momenta na letku: vađenje citata iz konteksta i poigravanje s vjerskim osjećajima građana. Vađenje citata iz konteksta stara je metoda manipulacije tuđim izjavama, a ovaj letak dobar je primjer kako se to radi: puko nabrajanje citata koji zvuče kao da su protiv neke aktualne ideje moglo bi, kao i u prethodnom slučaju, ljude nesklone razmišljanju poljuljkati ili homogenizirati protiv političkog suparnika. U tom je svjetlu posebice spretno iskorištena izjava Ivice Puljka:

“Čovjek je stvorio Boga, a ne obrnuto…”

Prominentno mjesto na letku uzimaju ova i još jedna izjava koje je lako okarakterizirati kao “antiteističke”, a koje su se tako lijepo uklopile u prostačku sličicu pimpek-tornja i druge prostačke pošalice. Te dvije stvari osnažuju jedna drugu, prikazujući Puljka i Ivoševića (te, analogijom subordinacije, cijelu koaliciju i sve upletene) kao osobe koje u najmanju ruku nemaju neko lijepo mišljenje o kršćanstvu, pa se čak i bahato i prostački sprdaju sa svetinjama(*). Ovo je, zapravo, odlično odrađen mamac za konzervativne građane koji jako drže do vjere i vjerskih obreda; uočite da se on pritom, kao i u zagrebačkom slučaju, ne suprotstavlja nikakvim konkretnim, politički relevantnim argumentima tipa “mi ćemo to učiniti bolje, i to ovako i ovako” niti navodi, recimo, afirmativne planove HDZ-ova protukandidata Vice Mihanovića, što bi bio prikladan, pozitivan i civilizacijski primjeren način političke borbe. Naprosto, letak želi u čitatelju izazvati negativne emocije, što u slučaju religije i religioznih ljudi uvijek izaziva veći ili manji efekt (vidi: Charlie Hebdo).

Činjenicu da je pimpek-toranj satiričkog karaktera kao i nagrada “Zlatni kurac”, u ovakvim trenucima možemo objesiti mačku o rep. U nekoj normalnoj situaciji koja nam daje dovoljno vremena mogli bismo razmišljati i razgovarati o tome što čini demokraciju, kakve sve slobode misli, djela i riječi čine same temelje tog sustava, te kakva je satira primjerena, tko se na nju ljuti (jer na satiru se uvijek netko ljuti), gdje su granice izražavanja i treba li ih uopće biti, je li sličica pimpek-tornja prostačka (vjernicima neizostavno jest), svakako i kako se postaviti prema tabuima.

Do novog kruga izbora vremena je malo, i to je adut ovog poteza: naprosto nema dovoljno vremena da se oko fenomena ovog letka razvije zdrava i argumentirana rasprava. Građani moraju brzo odlučiti što će učiniti sa svojim glasom, i ovako podmetnuta propaganda u tako kratkom roku može dati rezultate.

Čemu nas mogu naučiti ova dva primjera? Jedan je čisti fake news, drugi je od one sorte gdje se uzme neka točna informacija i onda se njen smisao izvrne. Naizgled su različiti, no mehanizmi koje žele iskoristiti su identični:

  • ne računaju na preotimanje glasova ljudi koji su već donijeli čvrstu odluku kome će dati glas
  • nastoje homogenizirati i ohrabriti publiku izrazito desnih svjetonazora da izađu na izbore (što je novost i fenomen samo po sebi)
  • žele pokolebati i privući pripadnike centra koji vuku prema konzervativizmu i tradicionalizmu
  • ne suprotstavljaju se argumentima, već ad hominem napadima i sotoniziranjem

Različiti su utoliko što je u zagrebačkom slučaju riječ o histeričnoj hiperprodukciji lako provjerljivih neistina i insinuacija (što je rizična taktika, jer može i kod “svojih” izazvati otpor), dok je u splitskom slučaju riječ o sofisticiranijoj, profesionalnije (ili barem mudrije) odrađenoj kampanji koja nikako nije gospodska, ali barem nije posve prostačka, nastoji zadržati neki privid ozbiljnosti i argumentiranosti. Splitska bi kampanja, zbog puno manje razlike u broju glasova, mogla imati i značajniji učinak u konačnom rezultatu.

Obje bi glasači skloni racionalnom promišljanju trebali odbaciti kao lažne, maliciozne, manipulativne i štetne po demokraciju.

 

(*) A što se religije i nas vjernika tiče, to pitanje što u stvari cijenimo i što nam je bitno duboko je koliko je površno naše shvaćanje vlastite vjere; zato se, uostalom, građevine i kolokvijalne svetinje tako rado i koriste kao lažan, iako emocionalno snažan argument koji će neizostavno dotaknuti svakog vjernika koji, ponovo to naglašavam, nije sklon razmišljanju.

Visits: 269

Medijski bias prema Astra Zeneca cjepivu

Svjedočili smo velikom interesu javnosti i (posebice) medija za nuspojave cijepljenja cjepivom protiv Covid-19 proizvođača Astra Zeneca. Popraćeni brojnim medijskim napisima o štetnim, dapače smrtonosnim posljedicama cijepljenja tim cjepivom, javnost se s pravom upitala koliko je sigurno cijepiti se tim cjepivom, ili uopće? Čak je i EMA reagirala, objaviviši preporuku da se u moguće rijetke nuspojave cjepiva uvrsti i trombocitopenija, poremećaj zgrušnjavanja krvi koji može ozbiljno ugroziti zdravlje.

Je li na kraju priče sve ispalo tek veliki lov na samo jednu vješticu? Naime, medijska pozornost bila je iznimno fokusirana na AZ cjepivo, dok se o nuspojavama kod drugih proizvođača nije baš ništa spominjalo, iako situacija ni kod njih nije tako ružičasta: Pfizerovo cjepivo također ima prijavljenu trombocitopeniju kao nuspojavu (čak i fatalnu), jednako tako i Modernino.

Trombocitopenija je poremećaj zgrušnjavanja krvi u kojoj dolazi do abnormalno niskog broja krvnih pločica, što izaziva poremećaje u zgrušnjavanju i može izazvati unutrašnja krvarenja, ozljede koje teško zarastaju, pa i ishemijski udar. Trombocitopeniju može izazvati široki raspon uzroka, može biti životno ugrožavajuća, ali utješno je što je to poremećaj koji je vrlo dobro istražen i kojeg znamo liječiti.

Kako to da se onda spominje samo AZ kao potencijalno po život opasno cjepivo, dok se drugi proizvođači ne spominju? Jesu li njihova cjepiva sigurnija, pouzdanija?

Odgovor na to pokušat ćemo dokučiti pomoću proračunskih tablica i grafikona, alata iznimno popularnih u amaterskoj epidemiologiji.

Za početak, pogledajmo kako se ponašaju čisti podaci (izvor: HZJZ) u jednostavnoj tablici; podaci se odnose na Republiku Hrvatsku, na razdoblje do početka travnja, u kojem je vremenu distribuirano ukupno (nekima u jednom cijepljenju, nekima u dva cijepljenja) blizu pola milijuna doza svih cjepiva.

(uočite visoku preciznost jednostavnog postotnog računa koja želi naglasiti dubinu promišljanja problema)

Ono što možemo uočiti i prostim okom je činjenica da je, velikim očima (i prihvatljivoj cijeni) unatoč, AZ cjepivo distribuirano u relativno maloj količini: 32% ukupnog broja doza. Primat drži Comirnaty s 55%, famozno Pfizerovo “cjepivo za društvenu elitu i tko-zna-koga-na-pravom-mjestu”. To je, sad vidimo, malo u neskladu s narodnim dojmom kako je AZ cjepivo masovno korišteno za cijepljenje stoke sitnog zuba, dok je za krupnozubatu rezervirano “kvalitetno” cjepivo koje nema nuspojave.

A što ćemo s nuspojavama? I njih ćemo, naravno, prikazati. Prikazat ćemo ih grafički, kako bi rast pada i pad rasta odmah bili uočljivi i najvećim laicima, te kako ne bi bilo zabune u proporcijama. Model prikaza baziran je na postotnom računu, metodologiju nećete dobiti jer se to ne priliči u miljeu epidemiologa amatera.

Razbijmo najprije ideju da je jedno cjepivo bolje od drugog:

(spljošteni graf vizualno smanjuje razliku)

Kako je iz gornjeg grafa golim okom vidljivo, razlike su male. One bi ostale male i kad bismo ovaj namjerno spljošteni graf raširili na punu visinu: “najzdravije” cjepivo (Moderna) ima 0.27% nuspojava (jedna od četiristo osoba), dok su Comirnaty i AZ zapravo blizu jedan drugome: 0.42% (jedna od dvjesto i nešto sitno osoba) i 0.55% (jedna od, hm, malo manje od dvjesto osoba).

Prije nego li brzopleto i slavodobitno zaključimo kako je rješenje jednostavno: trebamo se svi cijepiti Moderninim cjepivom, moramo ipak imati na umu jedan ograničavajući faktor koji nas spriječava da proglasimo proljetni kolaps ovih drugih cjepiva: riječ je o malom broju uzoraka, što je i jedna od češćih statističkih pogreški. Što je veći broj uzoraka koje obrađujemo, vjerodostojniji su rezultati koje dobivamo. Ako je broj uzoraka mali, ekstremne vrijednosti imaju veću težinu, i obrnuto: što je veći broj uzoraka, ekstremne vrijednosti se lakše definiraju kao to što jesu: ekstremne vrijednosti, iznimka od pravila, ne ono što nas zbilja zanima.

Vrlo je vjerojatno da sva cjepiva imaju sličnu količinu nuspojava. Iz ovog malog skupa podataka možemo vidjeti kako su Pfizer i AZ zapravo tu negdje, no Moderna zbunjuje svojom naizgled boljom sigurnošću; no, uvidom u podatke otkrivamo kako je broj cijepljenja Modernom značajno manji (jedna trećina broja AZ, odnosno jedna petina broja Pfizer doza), zbog čega nam se vjerojatno potkrao tako dobar statistički rezultat.

Koje je, onda, cjepivo po Hrvate najopasnije? Prikažimo to brojem ukupno prijavljenih nuspojava:

Po prikazanom grafu, najviše nuspojava ima Pfizerovo cjepivo, a slijedi ga Astra Zeneca, te megasigurna Moderna.

No, je li tome zbilja tako? Ako bismo u obzir uzeli samo ovakvu informaciju, ne znajući druge ključne detalje, mogli bismo zaključiti kako cijelo vrijeme (medijski) ganjamo pogrešnu lisicu. Tek kad u ovaj graf uvrstimo i broj danih doza cjepiva dobivamo realističniji prikaz:

Ako vam se čini da graf nije dobar, jer ne vidite gdje su nuspojave – one su tu, prikazane su na vrhu stupca, zelenom bojom, za sva tri cjepiva. Ne možete ih vidjeti jer je njihov broj u odnosu na ukupni broj cijepljenja vrlo, vrlo malen.

Možemo se još malo poigrati s grafikonom, i to tako što ćemo smanjiti opseg po osi Y, odnosno broju danih doza:

I evo ga, zeleni podatak pojavio se na vrhu dva stupca. Uočite kako je jedan stupac, onaj Moderne, u potpunosti nestao jer je izvan opsega po osi Y. Ovakvom manipulacijom podacima uspjeli smo postići dvije stvari: zeleni komad AZ cjepiva naizgled zauzima veću ukupnu površinu nego onaj Pfizerovog (koji je u stvarnosti površinom 50% veći od svog prethodnika, tj. Pfizerovih nuspojava ima koliko AZ-ovih, i još upola toliko), a graf sugerira i da kod Moderne nema spomena vrijednih nuspojava, ili da Modernina cjepiva uopće nismo ni koristili. Eto što može učiniti jedno spretno uvećanje grafikona!

Ako vas je sve ovo zbunilo, nemojte se zabrinuti. Gornji tekst je namjerno napisan da manipuliranjem esencijalno točnih podataka kod čitatelja izazove zbunjenost, kako bi mu poljuljao stav o nečemu, ili čak formirao drugačije mišljenje. Imajte to na umu kad sljedeći put budete gledali naizgled jednostavne i samorazumljive grafikone.

Ako vas cijela priča sad plaši još i više, ne plašite se, jer slijedi pojašnjenje sukusa stvari:

  • Nema velike razlike u količini nuspojava između Pfizerovog i AZ cjepiva; Modernino cjepivo se čini sigurnije, ali ono je i najmanje korišteno – veći broj danih doza mogao bi ovu zasad vidljivu razliku na kraju možda i izjednačiti;
  • nuspojave navedene u ovom tekstu su sve zabilježene nuspojave: od vrlo benignog oteknuća ili boli na mjestu uboda, do ozbiljnih problema sa zgrušnjavanjem krvi;
  • ovih ozbiljnih puno je manje od onih benignih, iako sve nuspojave ulaze u statistiku;
  • prilikom cijepljenja postoji mogućnost nuspojava, pa i onih ozbiljnih, ali one su toliko rijetke da opasnost od posljedica oboljevanja daleko nadmašuje opasnost od ozbiljnih nuspojava cijepljenja;
  • najzad, možda za ovu priču najbitnije: sad kad otprilike znamo kakve su opasnosti od ozbiljnih nuspojava (konkretno, koagulopatija), možemo ih efikasno držati pod kontrolom jer je riječ o problemima na koje imamo kvalitetan odgovor;
  • nije pogrešno imati strah od cjepiva ili posljedične tromboze i biti oprezan; ne valja pritom nekritički prihvaćati popularna mišljenja i informacije koje se rado šire društvenim mrežama.

Za zaključak, vratimo se na ono pitanje iz clickbait naslova, koje je ostalo neodgovoreno: zašto postoji medijski bias prema AZ cjepivu? Kako vidimo, i druga cjepiva imaju slične nuspojave u otprilike istom broju, no samo se AZ cjepivo tjednima razvlačilo po medijima kao problematično. Na to pitanje teško je dati nedvosmislen odgovor. To može biti hladni rat između EU i Astra Zenece zbog uvjeta i isporuke, ali može biti i PR napor konkurencije. A može biti i “njušenje krvi” medija koji su osjetili kako AZ stvara situaciju koja se može iskoristiti za mnoštvo klikova i zarade – pa ima smisla tu priču potencirati.

Što god bio uzrok, pa čak i ako pravog uzroka nema, ako je sve bio tek medijski zakuhan lov na vješticu, puno šira šteta nastala je gubitkom povjerenja prema cijepljenju. Ako je netko zbilja i mislio kako će od ovog profitirati na neki način, ispao je u krivu. Nepotrebno izazvan negativni efekt koji zahvaća sve, i vlade, i narode, i proizvođače cjepiva – trebati će dugo vremena ispravljati.

Izjava o sukobu interesa: autor teksta je farmakoprofiterski dioničar tvrtke Astra Zeneca, s udjelom u vrijednosti od 13.77USD.

Visits: 988

Superbus via inscientiae

Da vas je netko prije samo par godina upitao kome vjerujete više: znanstvenicima ili političarima? – vaš bi odgovor vjerojatno bio sličan kao i danas: znanstvenicima. Postoji za to dobar razlog: da bi netko bio znanstvenik, mora za to imati afinitet, proći godine i godine obrazovanja, treninga, proučavanja i zatim često do kraja radnog vijeka sve to nastaviti – istinski znanstvenici nikad ne prestaju učiti.

Za razliku od znanstvenika, jedine dvije predispozicije potrebne za posao političara su sposobnost plivanja u bari punoj krokodila, te sretno izabrana partijska knjižica.

Problem nastane kad se dogode zla vremena, pa se svakodnevno taljiganje pretvori u izazov kojem se može oduprijeti samo snagom intelekta. Ponekad se, eto, dogodi da se pojavi nešto što partijska struktura, kumovi i prijatelji, poslušnici i mladež nisu u stanju riješiti. Virusi su gadna mala bića: živo im se fućka tko je član partije a tko nije, tko je bogat, a tko siromašan. Tko je važan, tko nevažan. Sićušni, na granici živog i neživog, u stanju su na koljena baciti i najjače ljudske zajednice. Čak i danas, u zlatno vrijeme napretka kad nesvjesno uživamo u mnogim blagostanjima do kojih su naši preci dolazili trudom i mukom, tako banalne stvari pokosit će i popa i političara. Ne poštuju ni Vatikanske ugovore, a ni zastupnički imunitet nije im neka prepreka.

U takvoj bi situaciji mudar političar – ne nužno i posebno obrazovan, ali razuman i mudar – u pomoć pozvao najbolje znanstvene umove, poslušao što imaju za reći, posavjetovao se što treba učiniti – i donio odluku. Nesumnjivo tešku, jer se u teška vremena ne mogu niti smiju donositi (o)lake odluke; političari su birani da upravljaju državotvornim brodom, i kormilo je čvrsto u njihovim rukama. Takva bi pozicija trebala biti časna, tražiti veliku mudrost, osobni integritet i nemilosrdno davanje od sebe – ali i veliku odgovornost.

Nažalost, mi opet naopako. U vrijeme najveće krize još od rata, politika nije u stanju odgovoriti na izazove. Ne zato što nemamo stručnih ljudi, baš naprotiv: zato što politika stručne ljude i njihovo mišljenje smatra drugorazrednom robom. Neslavni statistički pokazatelji u kojima jašemo ka samom vrhu top liste zemalja koje je pandemija naprosto pregazila nisu rezultat savjeta stručnjaka, već promišljanja nestručnjaka.

Teško je reći s kim se vlast ovako netransparentno savjetovala i čije je želje i potrebe ispunjavala da bi uspjela ovako spektakularno državu pretvoriti iz pozitivnog u negativni primjer, no to očito nisu znanstvenici.

Dapače, vlast ne trpi drugačije mišljenje, pa ni kad dolazi od stručnjaka. Stručnjaci jednostavno nisu dovoljno stručni da vode državu, škripavi jedrenjak poderanog jedra, što ga oluja baca tamo-amo, a mrki kapetan okružen svojim najvjernijim ljudima kormilom vrti u nekom svom smjeru. Ta, što ta odrpana posada zna kako se upravlja brodom?

Svjedočili smo nedavnom apelu znanstvenika u kojem se političare poziva da dođu razumu i okrenu brod u drugom smjeru. Tužno i pomalo sramotno jer politikanti to predstavljaju kao kokošarenje posvađanih znanstvenika kojima se omililo pet minuta slave, iako ne i neviđeno: pogrešno je mišljenje da je u znanosti sve definirano, sve se zna i znanstvenici uvijek nastupaju jednoglasno. Znanost napreduje prvenstveno preispitivanjem same sebe, testiranjem i obaranjem vlastitih dostignuća kroz proces koji nužno suprotstavlja mišljenje jednog znanstvenika mišljenju drugog znanstvenika.

No, znanost ima i još jedan alat: štap. Štap, gnomon, najjednostavniji mogući mjerni instrument – s kojim je sve počelo. Gnomon omogućuje mjerenje, skupljanje točnih podataka o nečemu. Fantastična moderna znanost u svojoj srži je skromni gnomon: precizno mjeri nešto.

Nisu se znanstvenici “posvađali zbog svog velikog ega” (kako je politika to vješto podmetnula pučanstvu), već su upozorili da podaci, izmjereni podaci, govore kako smjer u kojem se krećemo nije dobar (preciznije: katastrofalan je). Napisan uljudnim znanstvenim žargonom, to je zapravo vrišteći apel za pomoć, upozorenje da je nešto pošlo po krivu, alarm navigatoru da se na kursu broda, u magli, naziru stijene. Dok neki drugi kažu kako se kroz maglu nazire mirno more, već se valovi smiruju, ključna su sljedeća dva tjedna nakon čega će granuti sunce.

Mudar bi kapetan, vidjevši da se ovi što inače dobro vide ne slažu u tome što vide, razmislio – pa bi barem usporio, izveo kakav manevar da brod punom brzinom ne uleti u neizvjesno.

Naš kapetan pobaca posadu u more.

Doduše, službeno je demantirano kako je dio članova znanstvenog vijeća izbačen iz istog, ali neizravno je dano do znanja da se na tom brodu – nema što talasati. Ostat će samo oni koji dijele kapetanovu viziju sretnog isplovljavanja iz nevremena. Iz potpalublja radosno kliču trgovci i ugostitelji.

Pouka ove morske priče je da na brodu nema demokracije: bit će kako kapetan kaže.

A ovi što jesu, iako zapravo nisu izbačeni iz vijeća, u stvari su dobro prošli jer više nisu sudionici ekipe zaslužne za poraznu statistiku. Famozno vijeće postalo je toksično, biti u njemu više nije znak prestiža i kakve posebne časti. Etične osobe morale bi osjetiti nelagodu bivanjem dijelom ekipe čije je (ne)činjenje dovelo do loma zdravstvenog sustava i velikog viška posve nepotrebnih smrti.

Hrvatska nije brod, i ovo nije morska priča. Ovo je stvarnost u kojoj nestaju vrlo konkretni životi.

Visits: 321

Ispad ugroza

Građani su danas bili neugodno iznenađeni ispadom operatera (HT), kojom prilikom nije bilo moguće obaviti telefonske pozive.

Takve se stvari događaju, posebice u modernim sustavima koji su bitno kompleksniji od starijih – telefonija kakvu danas poznajemo uistinu je svemirska tehnologija u odnosu na telefoniju koje se neki od nas sjećaju iz djetinjstva: telefoni s okruglim brojčanikom na potezanje, elektromehaničke telefonske centrale i mehanički prekidači, krčanje u slušalici prilikom pozivanja dalekih rođaka, neizbježno biranje nule “da se popravi veza”… da, telefonija mog djetinjstva sličila je više kamenom kotaču nego pametnom telefonu.

A sjećam se tih dana, bilo je i drugih nevolja u ta vremena o kojima se danas samo ružno smije govoriti – nestanci struje, primjerice. Ponekad kvarovi, češće redukcije struje koje bi bez energije ostavile cijele grupe kvartova, pa ništa nije radilo, čak ni semafori. Penjanje stepenicama na vrh nebodera nije mi bila ugodna aktivnost, no gore bi bilo kad zbog redukcije ne bi radilo grijanje: onima dolje bilo bi pakleno vruće, nama gore uvjeti bi postali polarni.

Pa ipak, jedna sprava cijelo to vrijeme radila je besprijekorno: telefon.

Telefon je bio spojen na zasebnu, izdvojenu infrastrukturu, sve one silne parice od stanova su dolazile svojim putem do telefonskih centrala. Telefoneske su centrale imale – akumulatore. Velike, teške, ogromne akumulatore koji su trebali osigurati određeno vrijeme samostalnog rada u slučaju nestanka struje. Zato smo u mraku sobe uz malenu svijeću mogli telefonom razgovarati s krčavom rodbinom i razgovjetnijim prijateljima. Neki, spretniji i odvažniji, znali su čak i malenu žarulju spojiti na telefonsku paricu (48V, ako se dobro sjećam) i tako na nezakonit i kažnjiv način osigurati malo svjetla u stanu.

No, ne želim pričati o svom djetinjstvu koje je mladima danas egzotično poput Dickensovih priča kad sam ja bio dijete; želim reći ovo: telefon je bio resurs koji je bio zagarantiran. Još je država što nije valjala zaključila kako je komunikacija između službi vrlo važna, pa je telefonski sustav bio rađen tako da osigura dostupnost u slučaju kakve havarije. Naravno, nije to bio specifikum domaćeg strateškog genija, sve telefonske centrale na svijetu bile su tako napravljene, i građani su mogli očekivati vrlo visoku raspoloživost sustava u svim uvjetima osim teških katastrofa.

A u tom slučaju bitne službe imale su osiguranu radio vezu, pa nije bilo govora da neka važna služba bude paralizirana zbog toga što sustav telefonije ne radi.

Ispad koji se dogodio danas sramotni je dokaz kako novije nije nužno i bolje, jer građani nisu bili u mogućnosti dobiti hitne službe: hitna pomoć, policija, vatrogasci – građanima nisu bili dostupni, osim ako bi se netko pješice zaputio do njih.

U vrijeme mraka, ako bi vam pozlilo, ukućani su barem mogli pozvati hitnu pomoć koja bi došla na vrata, uspuhana od trčanja uz silne stepenice.

Danas? Danas imate minijaturno superračunalo u džepu, uvijek nadohvat ruke, ali njime niste mogli pozvati hitnu službu u slučaju potrebe, niti vatrogasce u slučaju požara, niti policiju ako vas pijani muž upravo piči. Danas ste doživjeli distopiju, priču o naizgled lijepoj budućnosti koja u sebi nosi kardinalne, mučne i po život opasne propuste – i za to ne mari.

Krivac za ovo samo je i isključivo država, ne više ona stara, paranoična koja je svuda oko sebe vidjela neprijatelje, već nova, moderna, otvorena i slobodna, ona koju smo željeli. Zapravo, jednu stvar nismo željeli: nismo željeli neodgovornu državu koja nije u stanju osigurati svoje osnovne usluge, poput dostupnosti policije, vatrogasaca ili hitne pomoći.

A sve se to dogodilo samo zato što nitko nije razmišljao o tome da gradi telekomunikacijski sustav koji može pući, u kojem nešto može poći po zlu.

Ljudima koji se bave telekomunikacijama vjerojatno je jasno da je do ovako nečega moralo doći, jer se nije ulagalo u redundantnu infrastrukturu, drugi komunikacijski kanal koji bi preuzeo funkciju u slučaju da prvi otkaže.

A to i nije neka mudrost, pogotovo u današnje doba jeftinih i lako dostupnih komunikacijskih kanala: i “obične” tvrtke koje ovise o dostupnosti on-line servisa imaju uređena dva, tri, možda i više paralelnih komunikacijskih kanala (jedna parica od jednog providera, druga od drugog, 4G veza pomoću običnog USB sticka za svaki slučaj…), upravo zato da u slučaju problema – ne ostanu bez mogućnosti komunikacije.

Žalosno je da naše hitne službe to nemaju. Dakako, paralelna infrastruktura košta neke novce, no puno više košta raspad komunikacijskog sustava, u ljudskim životima i materijalnoj šteti.

Bi li se to moglo urediti? Bi, svakako, ali bi to tražilo angažiranje sposobnih, a ne podobnih.

Ovako, ujeo vuk magare: ispad se dogodio, bio i prošao, odgovarati neće nitko, paralelni sustav vjerojatno nećemo uvoditi jer to košta a država “nema novca”, građani su ionako tek sekundarna sirovina u projektu koji se zove “imamo Hrvatsku”. Priznajem, strahujem od ozbiljnog cyber-napada: naši ključni sustavi, čini se, jedna su velika ugroza.

P.S. ne mogu izdržati a da ne primjetim kako nisam puno kritike čuo od ekipe koja voli epidemiološke mjere kritizirati kao izvor svih zala, potonuća ekonomije, rasta nezaposlenosti i, posebno cinično, uzrok tisućama mrtvih koji nisu mogli na vrijeme dobiti medicinsku pomoć; zanimljivo je kako u ovom konkretnom slučaju, kad zbilja nije bilo moguće dobiti hitnu pomoć, tisuće (ili stotine, ili tek njih nekoliko) mrtvih više nisu “u igri”.

Visits: 321

Page 1 of 3

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén