Kratka povijest imunizacije i njenih protivnika

Kad pričamo o imunizaciji, prevladavajuće je mišljenje kako je riječ o ne tako davno osmišljenom postupku, praktički izumu moderne znanosti – na što se često i lako nadovežu protivnici cijepljenja sa argumentom kako je riječ o modernoj proceduri koja je smišljena zato da bi nas učinila bolesnim i donijela zaradu farmaceutskoj industriji. No, tome nije tako: imunizacija je zapravo vrlo star medicinski postupak koji je otkriven i masovno korišten puno prije nastanka moderne farmaceutske industrije. Dapače, imunizacija je toliko stara da bi je bez problema trebali prihvatiti isti oni ljudi koji ne vjeruju modernoj medicini, ali vjeruju starim, tradicionalnim vještinama i mudrostima starih naroda.

Imunizacija je, ponovit ću, vrlo star postupak.

Ne, ne šalim se: cijepljenje, onaj odlazak u ordinaciju kako bismo jednostavnom procedurom stekli imunitet na opasne bolesti, u svojoj je srži prastari postupak. Ovo čemu danas svjedočimo tek je usavršena, mnogih rizika lišena kopija postupka čije otkriće seže duboko u povijest. Toliko duboko da, zapravo, ne možemo sa sigurnošću reći prije koliko tisuća godina je čovječanstvo započelo sa praksom imunizacije.

Povjesničari se ne slažu u potpunosti kad možemo sa sigurnošću ustvrditi kako je opisan proces imunizacije jer se isti spominje još u Vedama, pa to nategnuto tumačenje (oko čije se nategnutosti provjesničari uglavnom slažu) imunizaciju predstavlja kao proces poznat tri tisuće godina. Istina je vjerojatno ipak bliža našem vremenu, pa su vjerojatno točniji datumi oni indijskog iscjelitelja Madhava-kara koji je živio u sedmom stoljeću, ili pak dobro dokumentirani opisi variolizacije u Kini petnaestog stoljeća (ali i raniji radovi upućuju na starije datume u Kini, čak do desetog stoljeća), kad se postupak imunizacije brzo širi svijetom.

Upravo činjenica da u to vrijeme imamo raširene dokumente koji govore o variolizaciji možda je najbolji argument u korist kineskog izvora, jer jednom otkriven način za izbjegavanje opasnih bolesti vjerojatno se brzo i rado proširio; početkom osamnaestog stoljeća tehniku je zapazio Giacomo Pylarini, venecijanski liječnik koji se sa postupkom i njegovim efektima upoznao u Istanbulu gdje je proces u to vrijeme već bio udomaćen i uobičajen, ali za pravu prihvaćenost postupka ipak je trebalo sačekati da o njemu počne pričati kakav onovremeni celebrity: supruga britanskog veleposlanika u Istanbulu, Mary Wortley Montagu (u svoje vrijeme poznata kao pjesnikinja, ne kao promotor narodnog zdravlja) snažno je promovirala variolaciju u britanskom kraljevstvu; na njen nagovor i uz dobre primjere aristokracija je prihvatila tu čudnu zdravstvenu pomodnost sa istoka, a njih je potom pratio i plebs. Tako je krenula imunizacija i na Zapadu.

Uočite kako ne spominjem riječ „cijepljenje”, već „variolizacija”: prije cijepljenja kakvog poznajemo danas, kontroliranog i vrlo sigurnog, ljudi su se cijepili na mnogo opasniji način.

Najstariji zapisi koji opisuju variolizaciju spominju se u Kini, gdje su liječnici imali i posebne instrumente za obavljanje imunizacije: to nisu bile šprice već – puhalice.

Prve imunizacije obavljane su tako što je liječnik osobi koju želi imunizirati u nos upuhivao – smrvljeno i sasušeno ljudsko tkivo: kraste i gnoj uzete sa osobe oboljele od boginja. Kasnije se tehnika proširila na inficiranje male rane na ruci koju bi liječnik načinio nožem, a zatim u nju ubacio malu količnu gore navedene infektivne tvari uzete iz gnojne rane bolesne osobe.

 

Gadljivo, zar ne? No, primitivna medicina tog doba jednostavno nije znala za bolje. Dapače, nemajući pojma o tome kako i zašto nastaju i šire se zarazne bolesti, variolizacija je bila fantastično otkriće. Otkriće za kojeg nitko nije znao kako radi, ali bilo je očito da radi. Pa, ako treba samljeti par krasti sa živućeg ili donedavno živućeg bolesnika od boginja kako bi se spasile desetine ili stotine drugih ljudi…

Nepoznavanje suštine procesa imunizacije sa sobom je nosilo vrlo konkretne rizike: variolizacija počiva na ideji da se u organizam osobe unese dovoljna količina zaraženog materijala u kojem su patogeni dovoljno malobrojni ili dovoljno oslabljeni da ne mogu razbuktati bolest, ali ih ima dovoljno da organizam primatelja prepozna i savlada patogene, pritom stvarajući “prirodni” imunitet na bolest.

No, unesite u organizam previše čak i oslabljenog patogena, i primatelj će razviti bolest. Za razliku od modernog cijepljenja, variolizacija je uvelike ovisila o iskustvu i spretnosti liječnika, općem stanju organizma primatelja i – nezanemarivoj količini sreće: podsjećam, u to vrijeme nitko nije znao zašto je ta procedura efikasna; iskustvo liječnika u odmjeravanju doze bilo je vrlo važno. Procjenjuje se da je u procesu variolizacije 0.5-2% osoba koje su imunizirane razvilo bolest i od nje umrlo. Nepoznato je koliko je ljudi razvilo bolest u potpunosti ali ipak preživjelo.

U odnosu na moderna cjepiva gdje je smrtnost takva da je veća šansa da ćete osvojiti Eurojackpot, ovakva statistika izaziva strah; no, s druge strane te priče je opasnost oboljevanja od boginja koje je sa sobom nosilo smrt jedne od tri oboljele osobe, a ovo dvoje preživjelih moglo je završiti sa vrlo ružnim ožiljcima.

Jasno je, dakle, zašto su naši preci ipak prihvatili variolizaciju, unatoč nezanemarivom riziku: opasnost oboljevanja od bolesti čija je smrtnost (20-30%) ne tako puno manja onoj kuge (30-60%), pa… dva posto i nije tako strašan rizik.

Naravno, kako se radilo o „palac puta oko” postupku, moglo se dogoditi i da količina patogena ne bude dovoljna da izazove imunitet, pa bi osoba (koja nije mogla nikako znati je li stvorila imunitet ili nije) kasnije možda na svoje veliko iznenađenje – oboljela od boginja.

Najzad, kako je riječ o imunizaciji živim patogenom, osobe koje su prošle postupak bile su opasne po okolinu, zarazne. Zbog toga su se variolizirane osobe često samoizolirale od okoline na par tjedana, kako ne bi nekoga slučajno zarazili: nakon variolizacije na mjestu rane pojavili bi se plikovi slični onima koje su po cijelom tijelu imale oboljele osobe, no bolest se ne bi širila dalje od te jedne rane. Protekom jednog do dva tjedna plikovi bi se sasušili i otpali, a osoba bi znala da je imunizirana i da više nije zarazna i opasna po okolinu.

 

Valjda je pravilo da nešto što jedan celebrity može promovirati, drugi celebrity može uništiti: nakon smrti malenog Octaviusa, sina engleskog kralja Georgea III čija je smrt bila posljedica variolizacije, postupak je dobio snažnu negativnu propagandu, no to nije zaustavilo ovaj medicinski postupak: iako rizičan, bio je jedina stvar kojom su se u to vrijeme mogli suprotstaviti boginjama; sve ostalo, narodni lijekovi, trave, molitve, bacanje graha i spaljivanje vještica, pokazali su se neuspješnim.

Tek je medicinski napredak, a i on ovaj put gotovo slučajan, zamjenio opasnu variolizaciju živim patogenom identičnim postupkom, ali sa daleko manje opasnim patogenom: kravljim boginjama.

U ovom trenutku dolazimo do priče koju ste vjerojatno imali prilike čuti još u osnovnoj školi: kako je Edward Jenner uveo praksu inokulacije virusom kravljih boginja, virusom iz iste obitelji ali koji u ljudi ne izaziva tako ozbiljne posljedice; rezultat je značajno smanjenje rizika uz jednaku zaštićenost. No, to je samo jedan detalj, onaj službeni, ove priče.

 

Posjetite li pitoreskni Dorset, preciznije groblje Worth Matraversa, pronaći ćete neobičan nadgrobni spomenik jednom ne tako poznatom Benjaminu Jestyu, a na njemu natpis:

“… prva (poznata) osoba koja je koristila kravlje boginje za cijepljenje…”

Pa kako, pa zašto? Što je onda sa Jennerom, zašto slavimo njega a ne ovog, zaboga, posve nepoznatog lika?!?!

Tehnikalije i loša komunikacija, čini se. No, postavimo prvo stvari u perspektivu: u vrijeme kad je Jenner objavio svoja djela zbog kojih ga danas smatramo ocem imunizacije zapadni svijet je imunizaciju u svom već opisanom i ne tako bezazlenom obliku poznavao već tričetvrt stoljeća, istok još par stoljeća duže. Dapače, i sam Jenner je kao dijete inokuliran na stari način, pa mu ideja imunizacije nikako nije mogla biti strana. No, zanimljivo je i što se u međuvremenu događalo: otprilike pedesetak godina nakon uvođenja variolizacije, nekoliko ljudi na različitim stranama svijeta – Jesty u Engleskoj, Rabaut-Pommier u Francuskoj, Plett u Njemačkoj… uočavaju kako mljekarice koje su u dodiru sa kravama zaraženim kravljim boginjama same ne oboljevaju od (ljudskih) boginja. Zbrojivši dva i dva, zaključuju kako izloženost kravljim boginjama na neki način štiti ljude od soja opasnog po ljudsko zdravlje. Ohrabreni tim zaključkom, inokuliraju ljude sa dobrim rezultatom.

Ako su, dakle, mljekarice širom Europe pokazale kako izloženost kravljim boginjama štiti od ljudskih, zašto je onda samo Jenner službeno zaslužan za sve?

Dva su razloga: jedan je trivijalan, no drugi je značajan.

Prvi je razlog to što je Jenner napisao rad i poslao ga Kraljevskom društvu, u to doba najprominentnijem društvu koje se bavilo znanošću. Ostali nisu bili takve sreće da jasno i glasno komuniciraju sa neksusom znanstvene misli.

Drugi je razlog taj što je Društvo isprva odbilo Jennerovo pismo. Umjesto da frustrirano odustane, Jenner je radio na rješavanju primjedbi i boljem dokumentiranju svojih argumenata, pa je njegov rad na kraju sadržavao ne samo više opisanih slučajeva, već je imao glavu i rep: promatranje (mljekarice koje su bile zaražene kravljim boginjama ne oboljevaju od boginja), hipotezu (zaraza kravljim boginjama štiti od „pravih” boginja), test (u svom najpoznatijem testu Jenner je dječaka zarazio kravljim boginjama i nakon toga višekratno i posve bezuspješno pokušavao ga zaraziti variolom) i zaključak (imunizacija kravljim boginjama štiti od „pravih” boginja).

I tako, bivajući blizak odgovarajućim inistitucijama i napisavši znanstveni rad koji kvalitetom značajno nadmašuje slične pokušaje (Jesty je, primjerice, bio primarno zainteresiran zaštititi svoju obitelj od bolesti, a usput i ako je još netko htio…), Edward Jenner svoje je kolege pobjedio u utrci koja je trajala dobrih dvadesetak godina.

Zahvaljujući ovom otkriću postepeno je napušten stariji i opasniji način imunizacije korištenjem živog patogena variole; postepeno, jer trebalo je čak četrdeset godina (i skoro dvadeset od Jennerove smrti) da stari način imunizacije bude zabranjen. Jennerov način nazvan je vakcinacija prema nazivu patogena kojeg je koristio (Vaccinia), dok je – logično – stari način nazvan po patogenu Varioli. I ponovo napominjem, da ste to veselo društvo tad pitali što misle o razlici između Vaccinie i Variole – gledali bi vas u čudu, pitajući se o čemu vi to pričate? Sjetimo se, tad još zapravo nitko nije znao kako točno oba ta postupka štite od oboljevanja; znalo se samo da su djelotvorni, i da je vakcinacija manje logična (krave? kakve veze imaju krave sa ljudima?!?!) ali puno sigurnija.

I cijelo to vrijeme, vidimo, imunizacija je napredovala unatoč fundamentalnom neznanju o tome što uzrokuje bolesti (to će vrijeme morati sačekati Roberta Kocha i njegove postulate iz 1890. godine), ali zahvaljujući manje znanstvenom rigoru (koji je usrećio Jennera) a više pažljivom promatranju i logičkom zaključivanju (koji je njegove kolege iz te utrke doveo do praktično identičnih zaključaka) i rad „na slijepo” pokazao se ispravnim i iznimno korisnim.

Tu negdje sa Kochom bismo i završili ovu kratku povijest: sve nakon toga posve je druga priča, a cjepiva prestaju biti misteriozne procedure i postaju sofisticirane, pročišćene i ciljano optimizirane tvari čija korisnost daleko nadmašuje rizike upotrebe. Niti moderna cjepiva, naime, nisu magični lijekovi koji ne mogu imati nuspojave; naprotiv, cjepiva imaju poznate nuspojave i, zahvaljujući strogoj kontroli, današnje nuspojave nisu niti približno tako opasne poput nuspojava variolizacije, dok je učestalost nuspojava tisućama puta manja.

No, to je moderna medicina kojom se nećemo baviti jer je toliko razgranata i toliko tehnološki napredna da bi njena kratka povijest zaslužila ne jedan članak, već barem manju knjigu.

Osvrnemo li se na pred-modernu imunizaciju, ne možemo ne zaključiti kako je, suprotno prikazu imunizacije kao industrijskog procesa, ona nastala zapravo organski: koristimo je već barem nekoliko stotina, ako ne i nekoliko tisuća godina, a njeni počeci, iako grubi, nečisti i obavijeni neznanjem, dokazuju snagu ljudskog uma čak i u borbi protiv za njega (tada) tajanstvenih, nevidljivih sila koje je ipak moguće na neki način ukrotiti. Kontrast je tim jači kad znamo da imunizacija nije djelo modernog, zapadnog materijalističko-industrijskog čovjeka, već je kao gotova mudrost uvežena sa Istoka, gdje se (kao i u Africi, u vrijeme kad su bijeli kolonizatori s visoka gledali na lokalne primitivce) s uspjehom primjenjivala stoljećima.

Bilo bi šteta završiti ovu priču ne prikazavši njeno naličje: anti-imunizacijski pokret. Moderni antivax pokret praunuk je vrlo sličnih pokreta koji su pratili imunizaciju od njenog uvođenja u zapadnu civilizaciju i, kao što ćemo vidjeti, sa svojim precima dijeli mnogo sličnosti.

Kad je nastao prvi antivax pokret teško je reći. Moguće je, dapače izgledno je da je već u staroj Kini bilo pojedinaca ili grupa koje su se protivile variolizaciji sa svojim skupom razloga i dokaza, ali o tome nemamo nikakvih pisanih tragova, zbog čega ne možemo sa sigurnošću reći bilo što o tom vremenskom razdoblju. Prve moderne antivax organizacije (preciznije, u to vrijeme društva kako je već bio običaj za aktivističke i druge građanske organizacije) bile su Anti-Vaccination Society of America (osnovano 1879. – pogledajte jednu njihovu vrlo zanimljivu publikaciju i mogli biste se iznenaditi koliko moderno zvuče ti stari tekstovi) i Anti-Compulsory Vaccination League (osnovano 1882.)

Bliža nam prošlost daje neke zanimljive uvide u način na koji je dio populacije doživio imunizaciju i kako joj se protivio, jer imamo članke, radove, novinske zapise i, možda najdojmljivije (svakako najzabavnije), karikature!

Satiričke karikature bile su popularan oblik izražavanja kritike neke političke ili socijalne teme, a njihova duhovita narav ublažavala je često vrlo nabrušenu oštricu kojom bi karikaturist ubo neku temu.

Imunizacija, naravno, nije bila pošteđena svojih kritičara i svojih karikaturista (kliknite za cijelu sliku):

 

Mimo karikatura, ismijavanje je bilo usmjereno i na pionire i sve one druge ondašnje „čudake”, pa su tako, primjerice, Jestya ismijavali kako će, zbog njegovih nepromišljenih postupaka, svim članovima njegove obitelji – izrasti rogovi. Jenner je u više navrata javno verbalno napadan i ismijavan kao šarlatan. Zanimljivo, nisu ga napadali samo protivnici cijepljenja, već i konkurencija: zagovornici variolizacije osjetili su se (s pravom) ugroženima i radi zaštite osobnog ponosa i poslovnog modela kritizirali su Jennerovu metodu kao inferiornu njihovom – jer ljudske boginje su ljudske boginje, nećete se valjda inokulirati drugorazrednim kravljim boginjama?

Dok bismo za karikature mogli i reći kako je riječ o satiri, o britkom ali ipak prije svega humoru, neke od kritika bile su posve ozbiljne i neobično slične modernim antivax strategijama:

Ova pozivnica za pristup antivax pokretu s početka XX. stoljeća bez problema bi se mogla preslikati na današnjicu: ljudi koji se bore za pravo da njihova tijela ne budu bodena i u njih uštrcana raznorazna sredstva, već da ona budu upravo onakva kakva im je dala majka priroda. Strategijom inverzije u kojoj pridjeve kakve javnost daje antivaxerima pretvara u vrline (u očima onih koji razumiju, koji nisu ovce i kojima država nije isprala mozak), društvo želi okupiti sebi slične ljude radi borbe za pravo vlasništva nad vlastitim tijelom.

Posljedice cijepljenja? Osim posve očitih i ponekad smrtonosnih posljedica variolizacije, već značajno poboljšanim cjepivima pronalazile su se različite nuspojave: oticanje, glavobolje, temperatura, poboljevanje od drugih bolesti, odnosno – što god bi se cijepljenoj osobi dogodilo par dana nakon cijepljenja, bila bi to posljedica cjepiva i ništa drugo.

Obratimo li pozornost na ovaj pamfletić, uočit ćemo nekoliko pitanja koja se i danas postavljaju:

• liječnici su priznali da nešto u prošlosti (variolizacija u ovom slučaju) nije bila dobar postupak; zašto misle da je ovo dobar postupak?
• neka nam viša instanca (u ovom slučaju Parlament, u modernom slučaju liječnik pedijatar) potpiše da neće biti nikakvih posljedica.

Čak i u to vrijeme, ovi argumenti bili su nategnuti iz vrlo jednostavnog razloga: još i tada je bilo poznato kako imunizacija nije proces koji uz sebe veže određene rizike; dapače, tada je to bilo daleko očitije nego danas: variolizacija je bila upravo opasan postupak, a u odnosu na nju vakcinacija je bila mnogostruko sigurnija, zbog čega je vremenom prevladala stariji i opasniji postupak. Pa ipak, protivnici cijepljenja tog doba traže od Parlamenta da im garantira da neće imati nuspojave od cijepljenja. Mogli su jednako tako tražiti od Parlamenta da im garantira da, ako ih unovače i pošalju u rat, neće baš oni poginuti.

Danas je moderno tražiti to od liječnika – a liječnici to neće garantirati, između ostalog jer znaju (i jer je to opće znanje) da cijepljenje može imati nuspojave. Vrlo rijetke, ali se one statistički lijepo daju iskazati na velikoj populaciji. Protivnici cijepljenja to navode kao krunski argument da liječnici “znaju, i lažu” jer da je cijepljenje sigurno, oni bi garantirali bez problema. Doduše, isti se argument iz nekog razloga ne primjenjuje u slučaju kirurškog zahvata jer ozbiljni kirurški zahvati, ovisno o težini zahvata i stanju pacijenta,  sa sobom nose veću ili manju opasnost od smrtnog ishoda. To je jednostavno tako; naravno, pacijent uvijek može pitati kirurga hoće li mu svojim potpisom garantirati da će operaciju preživjeti i/ili neće imati posljedice.

Suština antivakcinacijskog pokreta nije argumentirano dokazivanje podacima i činjenicama, već korištenje propagande za širenje svog pogleda na stvari. Riječ je o “asimetričnom ratu” [riječ “rat” uzmimo vrlo simbolički, zapravo je tu – a to je samo moje osobno mišljenje – riječ o nadmetanju za novce pacijenata: oboljela osoba u nekom će se trenutku obratiti nekome za pomoć, a to u praksi mogu biti samo službena medicina ili alternativci; jedna od dvije strane dobit će pacijentove novce, pomogla mu ili ne] u kojem na jednoj strani stoje znanstveni rigor i provjerljive metode, dok na drugoj strani stoji – široko polje po kojem svatko može trčati i skakati kako god želi.

Napad na argumentirane stavove moguće je obaviti na dva načina: suprotstavljenim argumentima ili zaobilaženjem. Kako protivnici cijepljenja nemaju puno argumenata (ne računamo li povučene znanstvene radove), ispravna taktika je zaobilaženje protivnika: napad na cijepljenje u prošlosti se, kao i danas, odvijao izazivanjem straha u javnosti. Ova ilustracija dobar je primjer ratovanja strahom: danas je svima jasno kako cijepljenje ne izaziva deformitete niti otvorene rane ako je izvedeno na pravilan i sterilan način; jednako tako cijepljenim osobama ne narastu rogovi. No, s druge strane danas cijepljenje izaziva autizam (što prije baš nitko nije spominjao), a HPV cjepivo potiče mlade na blud i razvrat. Niti to, naravno, nije točno, no danas ljude ne možete uplašiti rastom rogova na čelu, ali možete lijepo igrati na roditeljski strah i neokonzervativizam. Primjetite kako u svemu tome nema baš ništa od znanstvenih kontra-argumenata, već se agitiraju ljudski osjećaji.

 

Dapače, stari borci protiv cijepljenja imali su u svom arsenalu i zamjenu za „big pharma” zlikovce: Nijemce.

Kako u to doba nije postojala ideja međunarodnih farmaceutskih tvrtki čija je poslovna strategija učiniti čovječanstvo bolesnim da bi ga se moglo liječiti, valjalo je pronaći drugog krivca za uvođenje obaveze cijepljenja. Kanađani su tako pronašli krivce u Njemačkoj, koja je 1874. uvela (i održala sve do 1961. godine) obavezno cijepljenje. Teorija zavjere u ovom slučaju bila je želja države da svoje stanovništvo drži pod kontrolom i, naravno, „njemačka podvala”.

Ima li logike u ovakvom protestu? Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, morali bismo se postaviti u način razmišljanja čovjeka tog vremena i tog prostora. U modernom globalnom selu posve je svejedno gdje je neka ideja nastala ako je ona dobra i korisna. No, u istom tom modernom globalnom selu postoje i ideje koje ne moraju nužno biti korisne (ili ih određeno društvo percipira kao beskorisne ili štetne), pa kad se takve rašire i ovo naše globalno selo gdjegdje pruži otpor. Kanađani tog doba vjerojatno su imali neki otpor prema Njemačkoj i njihovoj politici, što je moglo poslužiti kao dobar propagandni materijal za širenje agende. Zapravo, pogledamo li ovu fotografiju, ona nije nimalo drugačija od mnogih modernih u načinu na koji iskorištava aktualne neuralgične točke društva čak i kad one objektivno nemaju veze sa temom. Danas bi parola o “njemačkoj podvali” bila – smiješna. Tko zna što će biti smješno našim unucima.

Interesantan obrt doživio je običaj koji se zove „pox party”: u osamnaestom stoljeću bio bi to društveni događaj na kojem bi se okupljeni variolizirali radi zaštite od bolesti, dok je u ovom našem novom i naprednom mileniju to pojam okupljanja na kojima se djecu namjerno zaražava (izlaganjem osobi koja je već oboljela) tipičnim dječjim bolestima kako bi razvili „prirodni imunitet” i zaštitili se od oboljevanja u zreloj dobi, kad tipično dječje bolesti znaju biti puno opasnije. Što ne bi bilo tako loša ideja – da ne postoje cjepiva za te bolesti, sigurnija i koja ne uvjetuju tjedan ili dva nepotrebne patnje bolesnika i potencijalne posljedice do kraja života: Herpes zoster kao posljedicu preležanih vodenih kozica.

 

Antivakcinacijski pokret zbilja nije moderna izmišljotina, kao što to nisu niti tvrdnje kako cijepljenje čini više štete nego koristi. Metodologija je ostala ista od samog početka, razlikuju se samo argumenti: danas ne možete tvrditi da će ljudi cijepljenjem postati krave, da će im narasti rogovi ili da će promukati – i očekivati da će vaše argumente itko uzeti za ozbiljno, ali zato i dalje možete tvrditi da bilo što, što se nekome dogodi unutar par dana ili čak tjedana nakon cijepljenja jednostavno mora biti posljedica tog postupka. Ono prvo više ne funkcionira jer je populacija danas ipak toliko obrazovana da je svima odmah jasno kako je riječ o bedastom argumentu, ali ono drugo još uvijek živi jer – nikad se ne zna, strah je vrag.

Također, moderni argumenti danas nam se možda čine kvalitetnijim od prijašnjih, pa priča o tome kako cjepiva izazivaju autizam može imati efekta jer danas autizam prepoznajemo i možemo njime strašiti roditelje. Naši roditelji, roditelji naših roditelja i tako dalje – nisu znali što je autizam i, gle čuda, cijepljenje u prošlosti nije izazivalo autizam, čak i kad je proizvodnja cjepiva bila dosta „prljavija” od modernih tehnologija

Zaključiti možemo, stoga, kako je imunizacija proces koji je nastao na način koji je vrlo kompatibilan sa svjetonazorom upravo protivnika cijepljenja: drevna mudrost „iz naroda” koju je znanost ispitala, dokazala i zatim usavršila, lišila ogromnog dijela rizika i učinila praktičnijom, sigurnijom i univerzalnijom – na zdravstveni boljitak cijelog čovječanstva.

No, malo toga je u povijesti čovječanstva toliko dugo obilježeno snažnim za i protiv stavovima; države dolaze i prolaze, tehnologija se mijenja, društva se mijenjaju, čak se i religije mijenjaju, no cijepljenje će možda zauvijek izazivati podjele. Uostalom, cijepljenje jest upravo o onome što nam je svima najvažnije: zdravlju i prije svega zdravlju. Proći će svjetski ratovi, a rovovske bitke ovdje utihnuti neće.

 

 

 

Visits: 329