Da vas je netko prije samo par godina upitao kome vjerujete više: znanstvenicima ili političarima? – vaš bi odgovor vjerojatno bio sličan kao i danas: znanstvenicima. Postoji za to dobar razlog: da bi netko bio znanstvenik, mora za to imati afinitet, proći godine i godine obrazovanja, treninga, proučavanja i zatim često do kraja radnog vijeka sve to nastaviti – istinski znanstvenici nikad ne prestaju učiti.

Za razliku od znanstvenika, jedine dvije predispozicije potrebne za posao političara su sposobnost plivanja u bari punoj krokodila, te sretno izabrana partijska knjižica.

Problem nastane kad se dogode zla vremena, pa se svakodnevno taljiganje pretvori u izazov kojem se može oduprijeti samo snagom intelekta. Ponekad se, eto, dogodi da se pojavi nešto što partijska struktura, kumovi i prijatelji, poslušnici i mladež nisu u stanju riješiti. Virusi su gadna mala bića: živo im se fućka tko je član partije a tko nije, tko je bogat, a tko siromašan. Tko je važan, tko nevažan. Sićušni, na granici živog i neživog, u stanju su na koljena baciti i najjače ljudske zajednice. Čak i danas, u zlatno vrijeme napretka kad nesvjesno uživamo u mnogim blagostanjima do kojih su naši preci dolazili trudom i mukom, tako banalne stvari pokosit će i popa i političara. Ne poštuju ni Vatikanske ugovore, a ni zastupnički imunitet nije im neka prepreka.

U takvoj bi situaciji mudar političar – ne nužno i posebno obrazovan, ali razuman i mudar – u pomoć pozvao najbolje znanstvene umove, poslušao što imaju za reći, posavjetovao se što treba učiniti – i donio odluku. Nesumnjivo tešku, jer se u teška vremena ne mogu niti smiju donositi (o)lake odluke; političari su birani da upravljaju državotvornim brodom, i kormilo je čvrsto u njihovim rukama. Takva bi pozicija trebala biti časna, tražiti veliku mudrost, osobni integritet i nemilosrdno davanje od sebe – ali i veliku odgovornost.

Nažalost, mi opet naopako. U vrijeme najveće krize još od rata, politika nije u stanju odgovoriti na izazove. Ne zato što nemamo stručnih ljudi, baš naprotiv: zato što politika stručne ljude i njihovo mišljenje smatra drugorazrednom robom. Neslavni statistički pokazatelji u kojima jašemo ka samom vrhu top liste zemalja koje je pandemija naprosto pregazila nisu rezultat savjeta stručnjaka, već promišljanja nestručnjaka.

Teško je reći s kim se vlast ovako netransparentno savjetovala i čije je želje i potrebe ispunjavala da bi uspjela ovako spektakularno državu pretvoriti iz pozitivnog u negativni primjer, no to očito nisu znanstvenici.

Dapače, vlast ne trpi drugačije mišljenje, pa ni kad dolazi od stručnjaka. Stručnjaci jednostavno nisu dovoljno stručni da vode državu, škripavi jedrenjak poderanog jedra, što ga oluja baca tamo-amo, a mrki kapetan okružen svojim najvjernijim ljudima kormilom vrti u nekom svom smjeru. Ta, što ta odrpana posada zna kako se upravlja brodom?

Svjedočili smo nedavnom apelu znanstvenika u kojem se političare poziva da dođu razumu i okrenu brod u drugom smjeru. Tužno i pomalo sramotno jer politikanti to predstavljaju kao kokošarenje posvađanih znanstvenika kojima se omililo pet minuta slave, iako ne i neviđeno: pogrešno je mišljenje da je u znanosti sve definirano, sve se zna i znanstvenici uvijek nastupaju jednoglasno. Znanost napreduje prvenstveno preispitivanjem same sebe, testiranjem i obaranjem vlastitih dostignuća kroz proces koji nužno suprotstavlja mišljenje jednog znanstvenika mišljenju drugog znanstvenika.

No, znanost ima i još jedan alat: štap. Štap, gnomon, najjednostavniji mogući mjerni instrument – s kojim je sve počelo. Gnomon omogućuje mjerenje, skupljanje točnih podataka o nečemu. Fantastična moderna znanost u svojoj srži je skromni gnomon: precizno mjeri nešto.

Nisu se znanstvenici “posvađali zbog svog velikog ega” (kako je politika to vješto podmetnula pučanstvu), već su upozorili da podaci, izmjereni podaci, govore kako smjer u kojem se krećemo nije dobar (preciznije: katastrofalan je). Napisan uljudnim znanstvenim žargonom, to je zapravo vrišteći apel za pomoć, upozorenje da je nešto pošlo po krivu, alarm navigatoru da se na kursu broda, u magli, naziru stijene. Dok neki drugi kažu kako se kroz maglu nazire mirno more, već se valovi smiruju, ključna su sljedeća dva tjedna nakon čega će granuti sunce.

Mudar bi kapetan, vidjevši da se ovi što inače dobro vide ne slažu u tome što vide, razmislio – pa bi barem usporio, izveo kakav manevar da brod punom brzinom ne uleti u neizvjesno.

Naš kapetan pobaca posadu u more.

Doduše, službeno je demantirano kako je dio članova znanstvenog vijeća izbačen iz istog, ali neizravno je dano do znanja da se na tom brodu – nema što talasati. Ostat će samo oni koji dijele kapetanovu viziju sretnog isplovljavanja iz nevremena. Iz potpalublja radosno kliču trgovci i ugostitelji.

Pouka ove morske priče je da na brodu nema demokracije: bit će kako kapetan kaže.

A ovi što jesu, iako zapravo nisu izbačeni iz vijeća, u stvari su dobro prošli jer više nisu sudionici ekipe zaslužne za poraznu statistiku. Famozno vijeće postalo je toksično, biti u njemu više nije znak prestiža i kakve posebne časti. Etične osobe morale bi osjetiti nelagodu bivanjem dijelom ekipe čije je (ne)činjenje dovelo do loma zdravstvenog sustava i velikog viška posve nepotrebnih smrti.

Hrvatska nije brod, i ovo nije morska priča. Ovo je stvarnost u kojoj nestaju vrlo konkretni životi.

Visits: 321