Eto, žale nam se tako vrli naši uvaženi muži, zastupnici naroda u Saboru, kako im nedavno kupljeni tableti – nisu dobri. Igračke. Ne može se na njima raditi. Nema Worda.

“Potpuno hrvatski proizvod”, rekao je tada za tablete predsjednik Sabora Božo Petrov, aludirajući valjda na dvadesetak tisuća kuna vrijedan softver instaliran na tablete. Ruku na srce, (kineski) tableti su zbilja nabavljeni povoljno i ispod tržišne cijene (kako bi i trebalo biti kad se kupuje 150 komada nečega čega se inače proda možda nekoliko komada tjedno u cijeloj državi), a i potpuno hrvatski softver za nadzor tableta uistinu nije bio skup ako se negdje nije potkralo i kakvo mjesečno održavanje za koje javnost još nije doznala.

Dodatni softver, inače, služi za kontrolu korištenja uređaja od strane uvaženih hrvatskih muža, zastupnika naroda u Saboru: riječ je o roditeljskoj kontroli kakvu poznaje i koristi svaki brižan roditelj kojem je stalo do toga da mu dijete računalo ili tablet ne koristi za kakve nepoćudne stvari, ali upakiranoj u omot s naljepnicom “enterprise” koja običnu roditeljsku kontrolu pretvara u softver za nadzor sigurnosti poslovnih procesa: poanta ove priče nije u razmjeni ključeva niti u sigurnoj komunikaciji, već u onemogućavanju vrlih muža da za vrijeme radnog vremena vise na Facebooku, ili da nedajbože neki od njih tabletom okine kakvu fotku uspavanog kolege u klupi ispred sebe i onda to stavi na Instagram.

No, eto – vrli muži odlučili su da im tableti ne valjaju. Nisu dobri. Igračke. Na njima se ne može raditi. Nema Worda.

Da, nema Worda.

U svojoj tehnološkoj uspavanosti, vrli su nam muži dospavali do modernih vremena mobilnih aplikacija i prijenosnih uređaja, gdje je Microsoft tek trećerazredni igrač, posve irelevantan velikoj većini korisnika. Zato nema Worda na svakom mobilnom telefonu ili tabletu. Nema ni Windowsa, masovno se vrte Linux (Android) i iOS. Uređaji često dolaze bez i jednog jedinog komada Microsoftovog softvera instaliranog na sam uređaj, već se na njima nalazi bloatware nekih drugih tvrtki.

(update: u međuvremenu se Microsoft ipak uspio probiti na tržištu mobilnih uređaja nuđenjem svog Office paketa besplatno, pred-instaliranog na uređajima nekih proizvođača; MS Office sad se redovito pojavljuje na popisima tipa “Deset najboljih uredskih aplikacija za vaš telefon”)

I, znate što? Korisnicima Microsoft uopće ne nedostaje! Za one jednostavne poslove postoji hrpa aplikacija koje najčešće koriste usluge u oblaku, u dobroj su mjeri međusobno kompatibilne i prava je šala jednu aplikaciju zamijeniti nekom drugom. Ideja korištenja jednog jedinog softvera za obradu teksta u kontekstu šarenila ponude mobilne tehnologije apsurdna je i retrogradna, nešto što mlade generacije koje dominiraju ovom tehnologijom ne da odbijaju, već im jednostavno nije pojmljiva.

Najzad, za one poslove koji su našim vrlim mužima uistinu bitni: podebljani tekst, potcrtani tekst, unos i ispravka teksta, poravnanje… glavna prepreka nije postojanje ili nepostojanje ovog ili onog programa, već činjenica da ljudi nisu zaista naučili koristiti računala, već samo papagajski ponavljaju klikanje mišem po mentalno udresiranim ikonama. A to, dragi moji, nije informatičko znanje: to je informatička polupismenost.

Mladi nemaju problema s prelaskom s jednog na drugi alat; posebno mlađi možda nikad nisu niti koristili MS Word, pa ipak svoje tablete koriste za pisanje, ništa manje uspješno od onih koji koriste Word jer je to one true way.

Najzad, valja nam znati da materijale za sjednice ne pripremaju naši vrli muži, već vojska nevidljivih ljudi iz pozadine: sve one tajnice, referenti i lokalni informatičari na svojim leđima imaju ozbiljan zadatak pripremiti materijale za sjednice, elektronizirati ih i paziti da na sjednici sve štima i nigdje ne zapinje. Vrli muži na svojim tabletima bez problema mogu dopisati kakvu noticu, nešto precrtati (prstom!) ili staviti kakvu oznaku. Ne pišu oni na tim sjednicama kilometre teksta, pa da im treba laptop s profi tipkovnicom; uostalom, s dva prsta moguće je jednako brzo tipkati i na pravoj i na virtualnoj tipkovnici, da i ne spominjemo fenomenalnu mogućnost nekih virtualnih tipkovnica da klizanjem prsta po istoj korisnik vrlo brzo, puno brže nego tipkanjem s dva prsta, ispiše neku riječ; pritom mu čak i virtualna tipkovnica sama pomaže predlažući riječi koje bi kontekstualno mogle sljediti već napisano.

Mladi su vrlo spretni s unosom teksta na taj način. A vjerujte mi (ili roditelju kakvog tinejdžera), mladi se tijekom dana itekako napišu teksta na svojim tabletima i mobilnim telefonima. Obično su to samo njima važne stvari a ozbiljnim ljudima gluparije, no s druge strane… znate što želim reći.

Treba li našim vrlim mužima, zastupnicima u Saboru, išta više od tableta? Mislim da ne, jer ništa kompliciranije od toga ionako ne bi ozbiljno koristili, a samo bi potrošili više novca i više struje. Tim više što sve materijale dobiju unaprijed pripremljene i uglavnom sve za što im tableti služe jest – za čitanje s njih.

Odbijanje korištenja tableta donekle mi je razumljivo s one ljudske strane: ako su im zabranili gubljenje vremena po društvenim mrežama i igranje na tabletima, razumijem frustraciju ljudi koje tehnologija stalno podsjeća da su plaćeni da rade nešto drugo.

Ako se, pak, ne snalaze s tabletima predlažem da posjete par osnovnih škola, klinci će ih rado naučiti kako se koristi ta komplicirana nova tehnologija.

Ako im nedostaje njihov omiljeni program za unos teksta… pa, dobrodošli u stvarnost. I meni je WordStar svojedobno bio najbolji tekst procesor na svijetu.

Je li u redu odustati od tableta samo zato što ih ne znamo koristiti i vratiti se na prijenosna računala? Nije, jer takvo neznanje i nedostatak volje za učenjem košta.

Uostalom, možda je taj pokušaj modernizacije Sabora uistinu bio osuđen na neuspjeh, znajući tko sve tamo sjedi? Možda je moglo ispasti puno jeftinije i puno korisnije nabaviti heklane tablete, da saborska čistačica njima lijepo pokrije naslone praznih sjedala i tako barem malo razbije vizualnu monotoniju Sabora.

Visits: 146