Titar je, kolokvijalno govoreći, mjera količine antitijela za određenu bolest. I to je ono što sam išao izmjeriti, ne zbog dvojice kolega informatičara koji su dobili ospice, nego već i prije, čim su se pojavile glasine da su se u Zagrebu pojavile ospice.
Paničar? Možda. Uistinu, nije to kuga, nije ebola, nije nova Španjolska gripa, riječ je o relativno bezopasnoj (u usporedbi s navedenim protuprimjerima) bolesti koju velika većina oboljelih preboli bez velikih problema. Nisam li, dakle, mogao uštedjeti te novce koje sam dao za testiranje i potrošiti ih na nešto pametnije?
Zapravo, ne – ovo su upravo izvrsno uloženi novci! Svaki novac uložen u zdravlje ne može biti bačen, a novac uložen u preventivu još je i vrijedniji.
Pitao me frend baš nedavno, diskutirajući o cjepivima – ja kao sklon, on kao nesklon – gdje mi je cijepna knjižica. Moja cijepna knjižica nešto je što ja valjda nikad u životu nisam vidio. Siguran sam da negdje postoji, jer cijepljen jesam; lijepo se sjećam školskih liječnika kako su išli po razredima i cijepili djecu. Živo se sjećam i cjepiva za polio, kako su nam ga drugarice bolničarke sipale u grlo, pa zatim dale kocku šećera da cuclamo: lukav način da dijete nagovorite da drži zatvorena usta i proizvede dovoljno sline da cjepivo sigurno otputuje u probavni trakt. A ta moja nesretna cijepna knjižica negdje je ostala… u školskom dispanzeru, tko će ga znati. Vjerujem da ju je netko već poodavno arhivirao u smeće.
Ne znajući, dakle, vlastiti cijepni status, a u želji da izbjegnem ospice ako na njih nisam imun, otišao sam i privatno platio kontrolu titra na ospice i tetanus. Ospice iz očitog razloga, a tetanus također za svaki slučaj: riječ je o opakoj bolesti koju ne bih poželio nikome. Pa tako, kad već idem kontrolirati masnoće u krvi, enzime i markere, za jedan ubod iglom priuštio sam si i testiranje titra.
Na vrijeme, čini se: rezultate treba čekati i do deset dana, a u međuvremenu se glasina razvila u dovoljno potvrđenih slučajeva zaraze ospicama da bismo vrlo uskoro mogli vidjeti i službeno proglašenje epidemije ospica u Zagrebu. Nadam se da ću prije tog događaja dobiti svoje rezultate.
Update: nalazi stigli i dobri su: na ospice sam prilično imun, no protiv tetanusa ću se morati docijepiti za par godina:
Budu li pozitivni, mogu mirno spavati. Budu li negativni, morat ću se docijepiti. Izigravati narodnog heroja nije pametno: zanemarimo li činjenicu da ospice ipak ubiju određeni broj ljudi, čak i onih zdravih, samo preboljeti tu bolest ni u dječjoj dobi nije šala, a u odrasloj je dobi gore.
Ne samo to: štiteći sebe, štitim i ljude oko sebe – svoju obitelj, prijatelje, u slučaju ospica faktički bilo koju osobu s kojom dođem u kontakt. Ospice su vrlo zarazne i dovoljno je boraviti u prostoriji u kojoj je do nedavno boravila zarazna osoba da biste i vi sami pokupili bolest. Manja neugodnost vađenja krvi, nešto novca dobro uloženog i potencijalna potreba za docjepljivanjem sitnice su u odnosu na alternativu visoke temperature, bolovanja, iscrpljenosti i – što mnogi ne znaju ili zaboravljaju – opasnosti da ospice “izbrišu” pamćenje mog imunološkog sustava i tako me učine podložnim drugim bolestima protiv kojih sam već razvio imunitet, bilo cijepljenjem bilo preboljevanjem. Nije mi draga ni pomisao da bih mogao biti osoba koja će zaraziti par desetaka drugih osoba, uzrokujući im iste patnje kroz koje bih prolazio i sam.
Provjeriti titre nije loša ideja, posebice ako poput mene ne znate što piše u vašoj cijepnoj knjižici. Ne treba paničariti, ako niste baš ratna generacija kad je bilo problema sa cijepljenjem populacije zbog rata i izbjeglištva, vjerojatno ste imuni ili imunizirani. No, ako niste sigurni, isplati se dati tih otprilike 150kn (za provjeru IgG protutjela koja se odnose na stečeni imunitet, nije potrebno provjeravati i IgM protutjela koja upućuju na aktivnu infekciju) i biti siguran.
Visits: 456