Vjerojatno ste barem odokalno popratili priču o parovima iz Hrvatske koji su željeli usvojiti djecu iz Afrike i završili u višemjesečnom zatvoru i uvjetnoj slobodi u Zambiji zbog dojave o navodnom krijumčarenju djece, a nakon prvotnog oslobađanja po ponovljenoj dojavi i medijskom cirkusu s gostujućim cirkusantom.

Nemam namjeru raspravljati ni raspredati o razočaranim glasovima koji su se pojavili nakon druge i finalne oslobađajuće presude, a koji optužuju zambijsko zakonodavstvo za korupciju i popuštanje političkim pritiscima EU. Ovdje, na ovom mjestu, želim samo identificirati zlo koje se svojim činom posve ogolilo.

Uočite kako su hrvatski građani dva puta zaredom prokazani, ispostavilo se, lažnim dojavama i lažnim svjedočenjem. Namjera tih dojava nije bila dobrobit posvojene djece, pa ni zaštita afričkog pravosuđa; namjera je bila nauditi tim državljanima na osobito svirep način kakav su koristili zli ljudi na teritorijima koje su okupirale sile osovine, s potencijalno jednako katastrofalnim učinkom. Mala crna dječica? Budimo realni, boli njih briga za malu crnu dječicu. Ili za malu bijelu dječicu. Ili za tuđu djecu uopće.

Pogon ove hajke na ljude kakve se ne sjećamo još od Domovinskog rata i “popisa neprijatelja” koje je objavljivao notorni Slobodni tjednik, a koja je hajka uspješno vođena na društvenim mrežama, jest čini se i opet u nekim dubinama novinarskog/PR podzemlja, među ljudima koji su osmislili kampanju i huškali naivne ljude radi ostvarenja svojih političkih ciljeva ili ciljeva svojih naručitelja. Ta propagandna mašinerija izgubila je paru povratkom hrvatskih građana i njihove djece u Hrvatsku, no i dalje je u hladnom pogonu čekajući sljedeću izvrsnu priliku da profitira na tuđoj patnji.

Tri su čimbenika te mašinerije koji čine jednostavnu piramidu mržnje i odgovornosti.

Na vrhu te piramide nalaze se osobe koje su organizirale i izvršile dojave, i osobe koje su događaj iskoristile da u medijima i na društvenim mrežama svojim autorstvom stvaraju tekstove mržnje i netrpeljivosti. U ovu kategoriju spadaju apsolutno zli ljudi, bez obzira jesu li to učinili zbog mržnje koju osjećaju u svojim ispraznim srcima ili zbog neke koristi koju su iz tog čina željeli izvući. Način na koji su djelovali, poruke koje su stvarali i širili, atmosferu linča koju su stvorili – u ničemu od toga nema niti zrnca dobroga; riječ je o pravom destiliranom zlu, tek korak od toga da i sami uzmu pištolj i pucaju u svoje žrtve. To su sablasti bez duše koje ne samo što hodaju među nama, već se pritom i šepure smatrajući se toliko boljim, naprednijim, hrabrijim, razumnijim od plebsa što ih okružuje… ili naprosto – Übermenschima. Zlo je njihov modus operandi, zlo je alat kojim postižu svoje ciljeve.

U sredini piramide nalazi se šira grupa, nazovimo ih tako, “kultista” – ljudi koji promatraju signale vrha piramide, iščekuju upute koga i kako trebaju mrziti i potom se daju na posao, šireći mržnju po društvenim mrežama. I oni su zli, ali na jedan impotentan način; nesposobni probiti se na vrh piramide zla, zadovoljavaju se subordinacijom, svojim malim mjestom u velikoj shemi zla, tamo gdje im je toplo i udobno u muškom zagrljaju istomišljenika. Oni će rado prihvatiti optužbe i difamacije, i svaku laž koju projicira vrh piramide kao dogmu, i poput papagaja će besramno ponavljati zle laži, ne nužno iz zle namjere: njihov je cilj biti u pravu. Biti pametniji od drugih. Biti bolje informiran, više “in the know” o svemu, od najnovije teorije zavjere do ikakvog događanja koje im može poslužiti da drugima pokažu kako oni znaju i u pravu su, a svi drugi su budale. U jednu ruku to je točno, riječ je o zlim budalama, ali svejedno – zlim.

Na dnu piramide nalazimo masu, pravi cilj djelovanja zla s vrha piramide: mnoštvo ljudi koji sami po sebi nisu zli, ali su zbog neke svoje slabosti izloženi djelovanju piramide zla: bilo zato što ne žele (ili nisu u stanju) koristiti vlastite mentalne kapacitete kako bi se informirali i kritički promislili o nečemu, bilo zato što su lijeni stvoriti vlastito mišljenje, pa rado prihvaćaju tuđa mišljenja, pogotovo ako im piramida zla, vješta u emocionalnoj manipulaciji, ponudi odgovor na koji će emotivno reagirati.

I zaista, priča s posvajanjem djece samo je odjek šire priče “Save the children” iz američkih fundamentalističkih krugova koja je zamijenila “Satanic panic” jer ta strategija više nije uspjevala pobuditi dovoljno straha. Ljudi na dnu piramide, ponoviti ću, nisu zli. Oni su zapravo također žrtve piramide zla koja je njihove slabosti iskoristila za svoju dobit. Ljude na dnu piramide ne treba mrziti, već ih treba educirati. Ljudi na dnu piramide mogu se promijeniti ako se pravilno pojasne njihove nedoumice i strahovi – jer ljudi na dnu piramide samo žele ovaj nesiguran svijet učiniti malo manje nesigurnim, malo više razumljivim. U vakuumu koji je stvorila nezainteresirana država što već desetljećima ne radi na razvijanju kritičke misli građanstva, sile zla rado će iskoristiti priliku – to je meso kojim se hrane i od kojeg žive.

Želimo li srušiti tu piramidu zla, ne možemo početi od vrha, već trebamo raditi od dna. Dno je jedino mjesto gdje možemo učiniti ikakvu štetu etabliranom stroju za izradu dezinformacija: vrh piramide živi od zla, kao i velika većina kultista; neisplativo je ulagati velike napore za uklanjanje ili spašavanje onih koji se nalaze tamo. Dno piramide mjesto je gdje se nalaze ljudi koje se isplati spasiti, ljudi zaslijepljeni mržnjom ne zato što su oni sami zli, već zato što su dozvolili da ih zli ljudi zaslijepe. Društvo tolerancije i empatije nije pogodno mjesto za piramidu zla.

Najbolji način da spriječimo zle ljude u širenju mržnje je da osvjestimo druge o njihovom zlu i manipulacijama koje čine: zla osoba ne može se hraniti parazitirajući na dobroj osobi, jer će dobra osoba naprosto odbaciti zlo kada ga vidi. A obrazovana osoba neizbježno će biti i hrabrija i spremnija na otpor zlim namjerama.

Views: 602