This and that. That there is.

Category: 2011

Krizno umrežavanje – Monitor.hr

info: ovaj tekst objavljen je 2011. godine, kratko nakon famoznog Ćaćinog strateškog napuštanja države, te uhićenja, ali prije izručenja. Napisan je za jedan crni scenarij, malo vjerojatan ali zar posve nemoguć? Iako je situacija devet godina kasnije drugačija i traži drugačije mjere (vidi dodatak na kraju teksta), ovo je možda ipak prigoda da se sjetimo ovog teksta.


Što učiniti u kakvoj izvanrednoj situaciji? Zamislimo posve nemoguć scenarij, političare na vlasti koji su se preko noći ukrcali na zrakoplov i zbrisali iz zemlje, odnoseći zlato sa sobom, a narod su pritom usmjerili prema Europi, ne bi li tako zavarali trag… ili nešto drugačiju sliku općeg ekonomskog sloma, kakvog razornog potresa, devalvacije kune, još jednog mandata HDZ-a, sloma svjetskih burzi, goriva za petnaest kuna po litri… zamislite da ste se zatekli u društvu u rasulu, u kojem jedva da i osnovna infrastruktura funkcionira.

Facebook niste vidjeli već danima, a kako je Internet na razini države ukinut ili nedostupan, ne možete se povezati. TV program ili ne radi, ili je orjentiran na propagandne poruke u slavu onoga tko je trenutno na vlasti. Telefoni, kad rade, toliko ste presretni da vas ne brine što ih prisluškuju. Trgovine, one rijetke koje nisu popljačkane i demolirane, ponekad imaju nešto konzervirane hrane.

A vi geek. U glavi vam kako rekonstruirati komunikacijsku mrežu.

Zaista, koliko ima smisla razmišljati o komunikacijama u trenutku kada racionalizirate konzerve hrane i skupljate pitku vodu jer niste sigurni da će ona iz pipe i sutra teći?

Zapravo, to ima velikog smisla, iako je u usporedbi sa zadovoljavanjem osnovnih životnih potreba (sigurnosti života, hrane i zaklona) svakako drugorazredno pitanje. Čak i ako ste najgeekastiji geek od svih geekova, prva briga je osigurati osnovne životne potrebe. Kad ste relativno sigurni, relativno siti i imate relativno sigurno sklonište, poželjno je početi razmišljati o obnovi komunikacijskih kanala.

Mi smo, htjeli to priznati ili ne, informacijsko društvo; razmjena informacija jedan je od velikih kotača našeg života, i dio je općih procesa što neko društvo čine naprednim. Oduzmite naprednom društvu razmjenu informacija i vrlo brzo ono će degradirati u primitivnije zajednice, s manjom količinom demokracije. Izolirajmo neki jadranski otok od komunikacija na duže vrijeme, ostavimo ljude u informacijskoj blokadi i s manjkom resursa; neće proći dugo vremena prije nego se tamo uspostavi vlast onoga tko pri sebi ima najviše oružja.

Je li zaista nemoguća situacija u kojoj svako selo ima svog lokalnog šerifa, čija riječ je zakon i koga svi moraju slušati, inače…?

Ovo su drastični primjeri, naravno. Ali ako već razmišljamo katastrofično, razmišljajmo o pravoj katastrofi. Prave katastrofe nisu smjene vlasti niti izvanredni izbori – prave katastrofe nastaju kada se rastoči samo tkivo nekog društva, kada se suspendiraju dobri običaji a vlast rascjepka na mnoge interesne grupice. Anarhija, a nije anarhija. Ne može li se balkaniziranima dogoditi i afganistanizacija?

Hm. Je li nešto pogrešno u ovom razmišljanju? Zar je zaista bitno umrežavati se umjesto rješavanja bitnijih problema?


Jest, jer umrežavanjem, odnosno omogućavanjem razmjene informacija otvaramo komunikacijske kanale, omogućujemo razmjenu informacija, koordinaciju. Informacijski kanal logistički je važan jednako koliko i ceste – ceste omogućuju dostavu hrane i lijekova, a komunikacije omogućuju saznavanje gdje su ti resursi najpotrebniji.

Napravimo, dakle, jednu alternativnu mrežu, neovisnu i u vlasti pojedinaca. Zaboravimo na trenutak na pomoć države, možda voljne a možda i ne baš voljne sudjelovati u građanskoj inicijativi.

Za početak, valja organizirati lokalne mreže. Osposobiti alternativnog GSM providera nije jednostavan zadatak, pa valja razmišljati o nečemu puno jednostavnijem, puno pristupačnijem. Rješenje se tu zapravo nameće samo: wireless mreže, kojih u urbanim sredinama već ima nezanemariv broj. Tehnologija je jeftina, dostupna, provjerena, a što je najvažnije – više ili manje svi ljudi razumiju o čemu se radi.

Graditi, dakle, treba WiFi mreže. Poput klubova radioamatera koji su se u nizu kriznih situacija pokazali vrlo važnim igračem u omogućavanju komunikacije kriznih područja s ostatkom svijeta (sjetimo se Vukovara ili Sarajeva), građanske WiFi udruge odličan su zametak alternativne građanske komunikacijske mreže. Osim u slučaju kad je sama vlast ta koja želi onemogućiti razmjenu informacija koje nisu pod njenom kontrolom.

U takvom slučaju komunikacije se mogu uspostaviti korištenjem mesh tehnologije, uz malo neizbježne građanske hrabrosti. Za razliku od klasičnih WiFi mreža koje su relativno strukturirane, relativno rigidne strukture gdje se točno zna tko je vlasnik čvora i gdje se čvor nalazi, mesh tehnologija je amorfnija, fleksibilnija. Dok je WiFi mreže moguće onesposobiti napadom na ključne čvorove, mesh mreža je osjetljiva samo onda kada nema dovoljno članova.

Za uspostavu mesh mreže ne treba nikakva posebna pamet, niti posebna tehnologija: sam hardver je iznenađujuće jeftin – kvalitetne uređaje moguće je pronaći za oko tisuću kuna i faktički automatiziran: da biste postali članom neke mesh mreže, morate se samo priključiti na nju, sve ostalo izvodi se samo.

Fenomenalan trik mesh mreže je njena već spomeuta amorfnost, pa jedan čvor može vidjeti više drugih čvorova i sa svima njima razgovarati; ovo je posebno bitno u slučaju da se zgrada na kojoj je mesh točka sruši, ili policajci pronađu uređaj za umrežavanje: nestankom jednog čvora u mreži, mreža se automatski rekonfigurira kako bi neutralizirala gubitak, pa susjedni čvorovi preuzimaju funkciju nestalog čvora. Uvjet za to je dovoljna gustoća čvorova mesh mreže, nešto što se u urbanim sredinama može relativno lako ostvariti.

Dosta teoretiziranja, prijeđimo na praksu: u zamišljenom gradu neke banana države u nemirima, koji je pod kontrolom provladinih snaga, složit ćemo underground mesh mrežu anarhista, nepodobnika, vragova svih boja i druge divljači sitna zuba.

U slaganje ovakve mreže može se uključiti svaki zainteresirani građanin u posjedu računala i bežične kartice.

Računalo može biti neko starije računalo ili laptop, to ne mora nužno biti računalo koje svakodnevno koristite. Dapače, starije računalo koje ne koristite svakodnevno bolje je rješenje, jer ga je moguće posvetiti svetoj zadaći širenja informacija, a isto tako ga je lakše sakriti od sumnjičava pogleda represivnog aparata.

Da biste računalo pretvorili u komunikacijski čvor, dovoljno je instalirati na njega kakvu Linux distribuciju i pratiti (za tehnički potkovanu osobu) ne pretjerano zahtjevne upute. Naravno, uvijek ostaje alternativa kupnje već gotovog mesh čvora ili zamjene firmware-a nekom klasičnom routeru (poput i kod nas lako dobavljivog i jeftinog LinkSys WRT54G routera), no ostanimo sad na standardnom PC računalu kakvo srećemo u svakom domu.

Naravno, računalo koje opskrbite Linux distribucijom i pretvorite ga u čvor mreže ne mora nužno biti posvećeno samo i isključivo toj zadaći: dok se mesh “vrti” u pozadini, računalo ostaje slobodno za drugu upotrebu – samo ga nemojte ugasiti kad krenete na spavanje. 🙂

Ako to i učinite, ništa se strašno neće dogoditi, jer će mreža zabilježiti pad vašeg noda, i ponovo ga prihvatiti kad ujutro ponovo upalite računalo. Nema posebnih konfiguracija ili strahota jer, kako smo rekli, dovoljno gust mesh može transparentno upravljati čvorovima koji se pojavljuju ili nestaju.

Na isti način se može voditi i gerilska borba protiv strane koja želi onesposobiti mesh – čestim paljenjem, preseljavanjem i gašenjem čvorova otežava se lociranje istih.

Stolna računala, za razliku od svih modernih prijenosnika, obično nemaju Wireless karticu. Za pretvaranje njih u čvorove mreže idealno rješenje je USB Wireless rješenje, i to ono koje omogućuje mijenjanje antene, jer na njega možete staviti ozbiljniju antenu koja će dati veći domet vašem čvoru. Ako takvog nema, nije problem: jedan dovoljno dug produžni USB kabel omogućit će postavljanje USB uređaja na diskretno mjesto na prozoru, time značajno povećavajući domet. Dapače, volite li se malo i zaigrati s hardverom, možete složiti zanimljive modifikacije koje će povećati domet signala uređaja.

I to je to! U dva koraka od lojalnog građanina do hacktivista komunikatora!

Uspostavljanje mesh mreže u urbanim sredinama očito nije preveliki problem – potrebno je malo volje, bežična kartica i nešto, čak ne previše znanja. Umeshani građani mogu koristiti mrežu za međusobnu komunikaciju, razmjenu datoteka, pa čak i servise poput onih na Internetu. I, naravno, izlaziti na Internet.

Kad smo kod izlaza na Internet… tu bi se stvar mogla ispostaviti problematičnom. Zapjenjena vlast, naime, ima mogućnost ukinuti pristup na Internet, čemu smo svjedočili u Egiptu, Libiji i drugdje. Kako mesh mreža omogućuje spajanje na Internet?

Postoji jedan zaista simpatičan trik mesh mreža: svaki čvor može postati gateway prema Internetu, a resursi se automatski preusmjeravaju: kao što mesh može otkriti koji čvorovi su pali, pa ih zaobići, tako može otkriti koji čvorovi imaju dostupnost prema Internetu i automatski ih koristiti. Tako svaki čvor mreže može istodobno biti i izlaz prema Internetu, a u slučaju da Interneta na tom mjestu nestane, cijela mreža će se prilagoditi novoj situaciji i promet preusmjeriti prema čvoru koji je još uvijek vezan na Internet.

Da bi mesh mreža preživjela gašenje Interneta u jednoj državi može koristiti dva trika, ovisno o urbanosti granice.

Tamo gdje je granica države s nekom (još uvijek) sređenom državom urbanizirana, dovoljno je naći nekoliko dobrih ljudi s druge strane granice koji će biti voljni uključiti se u mesh i dati svoj Internet link na raspolaganje. Kako država ne može ugasiti link nekome tko živi u drugoj državi, svi pripadnici mesh mreže koja svojom topologijom zadire preko granice države neće biti onemogućeni u pristupu Internetu, slanja filmova režimske represije na YouTube i općenitog curenja informacija izvan zemlje.

Problem nastaje na mjestima koja nisu dovoljno urbana: dok je gradove relativno lako vezati u mesh mrežu i relativno je teško tu mrežu razbiti, distance između gradova obično nije moguće vezati u takvu mrežu, već se trebaju koristiti usmjerene antene. Takva topologija je problematična jer nije otporna na gašenje pojedinih čvorova (koji se spajaju jedan-na-jedan), čime se vrlo jednostavno može prekinuti komunikacija između mesh mreža. Dovoljno je pronaći usmjerenu antenu, pa malo ispendrečiti vlasnika (ili antenu, ovisno o raspoloženju snage sigurnosti) da bi se prekinula veza.

Ta se situacija može izbjeći korištenjem “zastarjelih” tehnologija poput dial-up veze (kako su je koristili Egipćani za nedavnih prosvjeda), koju također možete uspostaviti pomoću dva Linux računala i dva modema. Naravno, ako represivni aparat ne zaboravi onemogućiti modemske veze. U tom slučaju je satelitski Internet jedno od zadovoljavajućih rješenja – naravno, ako uspijete kamuflirati satelitsku antenu :-). Druga ideja je nabavka SIM kartice susjedne države i vezanje mobilnog telefona na mesh – ovaj pristup dobro funkcionira do desetak kilometara unutar vlastite granice i otkrivanje pristupnog čvora čini puno težim, a osim toga eliminira i potrebu za aktivnim sudionikom s druge strane granice.

U manjim mjestima i u zgradama moguće je signal razvesti korištenjem PLC (Power Line Communication) tehnologije koja omogućuje umrežavanje kroz strujne utičnice, kao ekstenziju mesh mreže. Izvan kuće, a u dometu mesh mreže, svaki laptop ili pametni telefon s ugrađenom WiFi tehnologijom može pristupati Internetu (telefoni čak i kad je davatelj GSM usluge ugašen ili ometan).

Zaključimo: uspostavljanje mreže kontrolirane od strane građana nije veliki problem u urbanim sredinama; svaki dom faktički već ima svu potrebnu tehnologiju i potrebno je samo malo hrabrosti i truda; gradovi u blizini granice u prilici su kroz takvu mrežu osigurati građanima pristup Internetu koji represivni aparat ne može lako (ili nikako, ovisno kolike cojones imaju članovi mreže) onemogućiti; najslabija karika u tom linku su veze između urbanih mjesta, gdje su povučeni point-to-point linkovi koje je lako sabotirati. I, naravno, prije nego što se dogodi dobro je pronaći nekoga s druge strane granice, spremnog uskočiti u ključnom trenutku i osigurati protok informacija prema ostatku svijeta.

Ne može se nama dogoditi, kažete? Ne može, ne može…


2020. godine imamo “atraktivnu” krizu: pandemiju, potres i – što se puno manje spominje – svjetsku gospodarsku krizu. “Perfect storm”, rekli bi Ameri. Zbilja, čekaju nas zanimljiva vremena. Ono što je u ovom trenutku iznimno bitno, čak i bitnije nego 2011. godine, jest očuvati komunikacijske kanale. I to je zadaća države, ne pojedinaca i dragovoljaca. Ugasiti pristup Internetu ili ga jednostavno zapustiti bilo bi opasno, jer bi ljude navikle na hiperprodukciju informacija ostavilo u vakuumu koji bi producirao svašta, a najmanje istinite i provjerljive informacije.

Da se to ne bi dogodilo, pristup dvosmjernom kanalu za razmjenu informacija po važnosti je odmah nakon uspostavljanja osnovnih životnih potreba: hrane i vode. Osoba odsječena od svijeta, ali s pristupom socijalnim on-line alatima osjećati će se manje izolirano od osobe do koje vodi nova cesta, no koja više nema mogućnosti zaprimanja i razmjene informacija na kakve je navikla.

Srećom, danas je puno jednostavnije oporaviti komunikacijsku infrastrukturu zahvaljujući sveprisutnosti GSM tehnologije i pametnih telefona. Velika prednost GSM tehnologije jest u tome što je mrežu moguće “razvući” bez potrebe za fizičkim polaganjem kablova: sva komunikacija bazne stanice prema klijentima i prema centrali može se odvijati bežično.

To omogućuje veliku mobilnost baznih stanica i postavljanje u vrlo kratkom vremenu, pa čak i angažiranje pokretnih baznih stanica radi pokrivanja područja od posebnog interesa, tamo gdje je potrebno žurno dovesti signal ili jednostavno pojačati kapacitet. U situaciji kakve katastrofe, naravno, ne trebamo očekivati luksuz posve razvijene i optimizirane mreže, ali možemo dobiti osnovne stvari: kanal za glasovnu komunikaciju, pa čak i (vjerojatno sporu, ali ne neugodno sporu) vezu prema Internetu.

Ako ste se kad čudili izbjeglicama koji svi imaju nekakav smartphone, tekuća pandemija s mjerama izolacije i današnji potres možda su vam i osobno dočarali koliko je taj uređaj postao esencijalan pomagač ljudima u nevolji: pomoću njega moguće je održavati kontakt s obitelji i drugim ljudima, bez obzira gdje se oni nalaze, moguće je snalaziti se u prostoru, dobivati vijesti i obavjesti, a može poslužiti i kao priručni riječnik ili čak prevoditelj. Uostalom, samo se upitajte koliko puta vam je ovih dana pametni telefon poslužio za važnu komunikaciju s najbližima i saznavanje što se oko vas događa – i koliko vas je to umirilo.

E, to je to s izbjeglicama. I to je razlog zašto bi održavanje GSM linka na životu trebao biti jedan od većih strateških prioriteta u svakoj krizi.

Views: 298

Neobični pacijent Jobs – Monitor.hr

Kad slavne osobe obole od kakve zločeste boleštine, postanu magnet za razne opsjenare i prodavače magle koji u pacijentu visokog profila vide izvrsnu priliku za malo reklame. Naravno, ponekad se dogodi da poznate osobe podlegnu zloj bolesti, kako se to i kod nas dogodilo Mekkiju Torabiju, nakon čega je poznati iscjelitelj – netragom nestao. Dobro, nije netragom – posao je preselio u susjednu Bosnu, gdje generira jednake kontroverze. (update: izvorni link na monitoru bio je na site mekkitorabi.com na kojem se prevarant hvali postignućima u Bosni; domena je istekla, pa sam link zamijenio s aktualnijim uratkom)

Jednaka takva kontroverza pojavila se i oko nedavno preminulog Stevea Jobsa, trenutno vjerojatno najslavnijeg pokojnika. Faktički odmah po preminuću pojavile su se priče o njegovom kontroverznom liječenju karcinoma gušterače koji ga je vjerojatno (“vjerojatno” – jer nije poznato je li obavljena autopsija koja bi odredila uzrok smrti) koštao života. (update: službeni uzrok smrti)

Na jednoj strani skeptici, na drugoj alternativci. Prvi tvrde kako je Jobsov zakašnjeli početak tretmana karcinoma možda skratio očekivano vrijeme preživljavanja, dok drugi tvrde kako je Jobsa zapravo ubila kemoterapija/zračenje kojima on, izuzmemo li eksperiment u Švicarskoj, nikad nije bio podvrgnut.

I s jedne i s druge strane ne štedi se streljivo kojim se skeptici i alternativci, zapravo, više prepucavaju jedni s drugima; Jobs je tu tek visokoprofilno streljivo. Pokušajmo na svjetlo izvući informacije koje možemo smatrati točnima.

Jobsu je karcinom dijagnosticiran 2003. godine. 2004. godine Jobs objavljuje kako ima ozbiljne zdravstvene probleme i odlazi na kompliciranu operaciju koja daje zadovoljavajuće rezultate. Ili se barem tada tako mislilo. Svi kasniji zdravstveni problemi vjerojatno su posljedica primarne bolesti, no o tome možemo samo špekulirati; najzad, to i nije važno za ovu priču.

Poanta ove priče je činjenica da je Steve Jobs, nakon što je saznao da ima karcinom, potrošio devet mjeseci na pokušaj liječenja alternativnom terapijom: posebnom dijetom. Nakon toga se okrenuo medicini i živio koliko je živio: sedam godina, što je unutar medijana za tu vrstu pacijenata, a koja iznosi 10.3 godina. Steve Jobs, dakle, živio je unutar statističkog okvira kojeg je za tu bolest postavila medicinska znanost.

Pa ipak, skeptičniji skeptici požurili su izjaviti kako je njegovo odgađanje liječenja zbog pokušaja liječenja alternativnom medicinom smanjilo njegovo vrijeme preživljavanja. Istina je, o tome zapravo ne možemo suditi i nikada nećemo znati je li baš u njegovom slučaju pokušaj liječenja alternativnom terapijom ubrzao njegov odlazak s ovoga svijeta. Sve što znamo jest da je njegovo vrijeme preživljavanja bilo unutar predviđenog vremena. Naravno, nejasne premise otvaraju mogućnost špekulacije da je Jobs možda mogao biti s druge strane medijana (tj. preživjeti duže od 10.3 godina) da je na vrijeme krenuo s liječenjem karcinoma. Tu, ipak, želimo li biti “znanstveni” moramo biti posve iskreni i reći kako za tu pretpostavku ne postoje dokazi koji bi joj dali za pravo. Drugim riječima, ne postoje dokazi da je Jobsovo odugovlačenje sa započinjanjem medicinskog liječenja istome skratilo životni vijek. Takva je znanost, njena je zadaća traganje za istinom, pa čak i onda kad joj ta istina na prvi pogled ne odgovara.

S druge strane, alternativci nisu ograničeni takvom etikom, pa su zato neki od njih iskoristili prigodu da za Jobsovu smrt okrive zračenje i kemoterapiju, iako im se on – nije podvrgnuo. Ali, čemu se zamarati detaljima?

U ovoj priči postoje neki drugi detalji koje smo možda previdjeli, a koji sami po sebi mogu čitatelja navesti na razmišljanje.

Ponajprije, Jobsov pokušaj liječenja alternativnim metodama. Nitko zapravo ne zna što mu je u to vrijeme (nesumnjivo teških misli) bilo u glavi i kako je razmišljao. Moja procjena (dobra jednako kao i bilo čija) je da je Jobs, inače vegan, budist i osoba sklona zdravom načinu života – prvotno odlučio postupiti onako kako je on smatrao najboljim: umjesto kirurškog noža iskušati liječenje promjenom ishrane.

Devet mjeseci kasnije, nakon što se pokazalo da ta ideja ne drži vodu (jer je karcinom narastao ili iz nekog drugog razloga), Jobs čini vrlo pametnu odluku: mijenja mišljenje i odlazi na operaciju.

Za razliku od drugih ljudi koji, poneki iz vlastite tvrdoglavosti, a poneki zaluđeni alternativnim zločincima koji ih nagovore da prekinu ili odbiju medicinsku terapiju, Steve Jobs bio je dovoljno pametan da odvaže alternativno liječenje i medicinsku proceduru i donese ispravnu odluku. Mnogi to ne učine, i zapravo (samo)zavarani bajkovitim obećanjima alternativnih metoda liječenja ubrzaju vlastitu smrt.

Jobsov primjer zato je odličan primjer svima koji razmišljaju o zamjeni medicinskog liječenja svoje ozbiljne bolesti alternativnom: ako je jedan nesumnjivo inteligentan i poduzetan čovjek odlučio isprobati alterantivno liječenje, a zatim uvidio da od njega nema koristi i obratio se medicini, zar zaista mislite da vi znate bolje od njega? Ili vaš lokalni vrač? Jobs se na taj potez svakako nije odlučio olako, već je o njemu jako dobro razmislio, a za razliku od mnogih drugih, njemu su na raspolaganju bili pametni ljudi na obje strane i Jobs je posve sigurno nakon obimnog savjetovanja i promišljanja donio svoju konačnu odluku. Jobs se odlučio za medicinu.

Valja ovdje priznati: Steve Jobs jako je držao do privatnosti i tek će se saznati je li možda paralelno sa znanstvenim liječenjem pokušao i alternativne metode. Pokušao ili ne, sad je očito da mu nisu pomogle. Jedina alternativna metoda liječenja koju je iskušao, a za koju se pouzdano zna, opet, nisu kristalići ni alkalizirana voda, već eksperimentalna medicinska procedura kojoj se podvrgnuo 2009. godine u Švicarskoj. I koja bi se, da budemo posve iskreni, mogla nazvati kemoterapijom. Ali koja mu posve sigurno nije došla glave čak dvije godine nakon tretmana.

Zatim, nemojmo zaboraviti kako je riječ o vrlo bogatoj osobi, osobi koja si može priuštiti bilo što što poželi. Mislite li, da postoji alterantivna metoda liječenja koja funkcionira, mislite li zaista da si je Jobs ne bi priuštio? Ili dvije, tri? I tako brzo i jednostavno riješio svoju bolest. Pa ipak, nije se okružio kristalima, piramidama, alkaliziranim vodama, vulkanskim prahom i Orgonskim uređajima. Jobs je znao da je sve to bullshit i prodavanje magle. Dapače, mislite li da mu svoje usluge nisu nudili opsjenari puno bolji od ovih naših lokalnih? Zašto jedan inteligentan i sposoban čovjek nije prihvatio njihove ponude raznih kristalčića, piramidica, razmještanja kreveta i zavojnica od bakra, sitnica koje je mogao kupiti u neograničenim količinama i tako steći neograničenu zaštitu? Možda zato što je znao da – od toga nikakve koristi.

A nije da nije mogao kupiti – što je njemu bilo kupiti neku piramidu pa je staviti, eto tek tako, nikad se ne zna? Okititi se zavojnicama, razmjestiti cijelu kuću na drugo mjesto na kojem nema podzemnih voda? Ništa, ništa od toga bogati Jobs nije napravio. Nakon prvog pokušaja alternativnog liječenja, Jobs je prigrlio medicinu i ona mu je jedina dala toliko godina života koliko je proživio. Živo me zanima tko će reći kako bi sigurno živio duže da se nije bavio doktorima već da je pio alkaliziranu vodu ili stavio magnetski madrac na svoj krevet? (ne, ne sumnjam da neće biti takvih)

Najzad, sjetimo se i činjenice kako je Jobs vodio poprilično zdrav život. Vegan koji je, neki tvrde, vrlo rijetko znao pojesti i nešto malo ribe, čovjek koji je pazio na sebe i na svoje zdravlje. Ironično je, dakle, da upravo njega spominju ljudi koji tvrde kako zdrav život može spriječiti “bolesti modernog društva”. Iako je posve točno i medicinski potvrđeno kako zdrave životne navike uistinu mogu smanjiti opasnost od poprilične količine bolesti, to ne znači da zdrav život može spriječiti pojavu bolesti. Steve Jobs živio je zdravije od mnogih od nas, pa mu to nije puno pomoglo. Naravno, netko će odmah reći kako je na čelu velike tvrtke bio pod iznimno velikim stresom (pa je taj silni stres uzrok pojave bolesti i ne bi se pojavio da se Jobs bavio manje stresnim poslom), ali to je, oprostite mi na izrazu, također bullshit. Da, imao je stresan posao, ali ne mogu to usporediti sa stresom kojeg viđamo oko nas, stresom oca ili majke obitelji koji su izloženi teškim uvjetima na radnom mjestu i vječnom mogućnošću dobivanja otkaza što bi rezultiralo gladi u obitelji. Pa ipak, naši (polu)siromašni susjedi ne padaju po cesti kao muhe, iako je – realno gledajući – lifestyle statistika žestoko protiv njih: em jedu jeftinu hranu, em se dovoljno ne kreću, em su pod stalnim stresom i ne odmaraju se dovoljno. Da, i jedu meso. Ja se zaista čudim kako to da barem polovica stanovništva ove države već nije pocrkala od zloćudnih boleština svake vrste, obzirom na uvjete u kojima žive.

Ili to, ili nešto ne štima s pričom o tome kako zdrav lifestyle (ne način života već lifestyle, zaboga!) i poseban način prehrane mogu spriječiti pojavu kakve zle boleštine.

Zato, sljedeći put kada vam netko ponudi kakav turbopouzdan alternativni proizvod koji posve sigurno rješava sve vaše tegobe, zapitajte se: zašto im vrlo bogati i vrlo pametan Steve Jobs – nije vjerovao?

Kad smo već kod te teme, ako se sjećate frke koja se podigla oko Atlanti i škole u Šenkovcu, zatim tužbe protiv medija (uključujući tu i Monitor), te nagodbe Darka Maltara i Monitora u kojoj je ovaj pristao odustati od tužbi (dvije!) u zamjenu za reklamni prostor, imam nešto novosti.

Ministarstvo zdravstva reagiralo je na prijavu Dejana Vinkovića slanjem inspektora s mjernim uređajem koji je ispitao famozne Atlante. Dokument možete vidjeti ovdje, a ukratko možemo reći kako je ispitivanje pokazalo da Atlanta ne pretvara niti generira nikakva zračenja, odnosno da je riječ (tadaaaaa!) o – običnom komadu metala.

Naravno, nakon ovog poraznog ispitivanja možemo argumentirati kako je riječ o zračenjima koje znanost još nije otkrila (Tesline zrake, pretpostavljam?), ali takav argument predstavlja obično mazanje očiju, da ne pričam o tome da nije upotrebljiv kao dokaz na sudu. Dapače, u gore spomenutom dokumentu ministarstva se Atlanta specificira ovako: “… predmet ispitivanja spada u domenu bioenergije i pseudoznanosti”.

Naravno, opklada (“Odvjetnički demanti i protuprijedlog”) koju sam svojedobno ponudio gospodinu Maltaru i dalje stoji. Institut za fiziku bio je ljubazan prihvatiti zamolbu za pomoć u arbitraži, pa ako nalaz inspekcije nije dovoljan dokaz da Atlanta nema baš nikakvu funkcionalnost (osim, možda, estetske), neka g. Maltar predloži termin sastanka u Institutu kako bismo utanačili datum Velikog Eksperimenta.

Rezultati bi svakako mogli biti zanimljivi i Županiji glede povrata sredstava uloženih u kupnju vrlo skupih a beskorisnih metalnih ploča.

Views: 191

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén