Radoslav.org

This and that. That there is.

Trebamo li zbilja zaključavati prava pristupa zdravstvenom kartonu?

Malo je ljudi upoznato s mogućnošću ograničavanja uvida u zdravstveni karton. To zapravo ne bi trebao biti nikakav problem kad bismo mogli očekivati da zdravstveni djelatnici drže do visokih etičkih načela i najboljih uzusa svoje struke. U uređenom sustavu korisnik se može osloniti na profesionalizam i pokloniti povjerenje mnogim profesionalcima koji brinu o nečemu što je tako važno kao korisnikovo zdravlje.

No, što kada se to povjerenje zloupotrijebi? Poznati hrvatski epidemiolog, javnosti poznat kao jedan od vodećih epidemioloških stručnjaka za vrijeme pandemije Covida, i javnosti puno manje poznat kao omiljena meta govora mržnje antivaksera i njihovih gurua od pandemije pa do danas objavio je sliku (kasnije povučena zbog konzultacije s odvjetnicima) koja pokazuje kako je njegove medicinske podatke pretraživala osoba koja za to nije bila ovlaštena.

Je li to problem? Je, to je ogroman problem. Osobni zdravstveni podaci vrlo su osjetljive informacije i ne smiju biti dostupne nikome tko nema jako dobar razlog za pristup istima. Podaci o zdravlju neke osobe koje završe u pogrešnim rukama mogu nanijeti nemjerljivu štetu toj osobi: od osude ili podsmjeha okoline pa sve do nemogućnosti dobivanja posla i razaranja obitelji.

Zato se ni sa čijim zdravstvenim podacima ne smijemo igrati. No, kao i svaki sustav i zdravstveni je sustav nesavršen, pa u njemu može biti osoba koje ni etički uzusi ni edukacija neće spriječiti da gurnu nos tamo gdje ne bi smjeli. Razloga za to može biti raznih: razlozi mogu biti političke naravi jer netko možda želi saznati kakvu prljavštinu o političkom protivniku, ili pak mogu biti osobne naravi jer se kriminalcu netko osobno zamjerio; mogu biti i financijske naravi jer je kriminalac dobio novce da iskopa podatke i preda ih naručitelju, a mogu biti i razne varijacije plemenite namjere, od iskrene želje da se nekome pomogne pa do igranja forenzičkog istražitelja koji će razotkriti kakav organizirani kriminal.

No, kako se zaštititi od takvih? I, trebamo li se zaštititi? Je li tako širok pristup našim zdravstvenim podacima uistinu opravdan i nužan, je li uopće nužan? I ako već možemo ograničiti prava pristupa jer na to imamo pravo, možemo li sami sebi napraviti štetu zbog vlastite paranoje?

Na ta pitanja nemam odgovor, niti bih ga se usudio dati. Svatko od nas ima svoje razloge i svoj medicinski karton. No bilo bi dobro znati da možete, i gdje možete svojom voljom odlučiti tko smije pristupati vašim medicinskim podacima.

Sam postupak nije kompliciran: potrebno je prijaviti se na stranicu portal.zdravlje.hr i tamo se prijaviti s odgovarajućim vjerodajnicama. Po prijavi pojaviti će se glavna radna ploča portala, a na vama je da kliknete na “postavke“:

Prikazati će se ploča s postavkama, gdje ćete uočiti postavke privatnosti:

Što izabrati? Što je više plavih izbora (“omogućeno”), to je liječnicima u sustavu lakše doći do vaših podataka. No, to isto tako znači i da je to više liječnika u mogućnosti neovlašteno pristupiti vašim podacima.

Odlučite li se mijenjati ove postavke, dobro razmislite. Ponekad je dostupnost medicinske dokumentacije od životne važnosti, pa svoje odluke donesite pažljivim vaganjem privatnosti i korisnosti u slučaju nužnosti.

  • Hitna pomoć – ne znam kako vi, ali ja želim da hitnjaci u slučaju potrebe imaju na raspolaganju sve moje zdravstvene podatke;
  • Izabrani LOM – ako njemu nećete dati pristup vašim podacima, kome ćete? Liječnik obiteljske medicine predstavlja kariku koja povezuje zdravstveni sustav i vas;
  • Svi liječnici obiteljske medicine – pa, zgodno kad vašeg LOM-a nema, ali ne i nužno – smanjite količinu znatiželjnih očiju, ali pripazite kad vaš LOM ode na godišnji odmor jer zamjena možda neće biti u mogućnosti pristupiti vašim podacima;
  • Izabrani stomatolog – zgodno, no ako koristite privatne stomatološke usluge i svog izabranog stomatologa niste nikada vidjeli…
  • Svi stomatolozi – ovo ima opravdanja u slučaju da vam treba hitna stomatološka usluga a do svog stomatologa ne možete;
  • Svi liječnici školske medicine (*) – slično kao i svi liječnici obiteljske medicine – ako imate svog školskog liječnika onda je to ta osoba, ovi ostali baš i ne (no, to može biti problem ako vaš školski liječnik ode na godišnji, pa trebate otići kod zamjene);
  • Svi liječnici medicine rada – imate li kroničnih problema vezanih uz posao, ovo će vjerojatno trebati biti omogućeno; u suprotnom baš i ne.
  • Liječnici u SKZZ i bolnicama – svi specijalisti i bolnički liječnici koji trebaju dobiti uvid u vaše medicinske podatke nalaze se ovdje. Bilo koja intervencija nakon LOM-a zahtjeva prisutnost (i pravo pristupa podacima) liječnika koji se nalazi u ovoj kategoriji. Ovo zato ima itekako smisla imati omogućeno, iako je vjerojatno gore opisani upad u privatnost nastao baš ovim putem;
  • Ljekarnici – oni vaše podatke o lijekovima imaju u CEZIH-u i ovo vjerojatno možete bez bojazni isključiti.

Polja pristupa iz EU-a ima smisla držati uključenima samo ako se liječite u inozemstvu ili često putujete unutar EU pa vam se može dogoditi da zatrebate liječničku pomoć. Ako ste više starosjedilački lokalpatriotski tip koji ne putuje daleko od vlastitog doma ove mogućnosti možete isključiti jer višestruko povećavaju broj osoba koje bi bile u prilici na nezakonit način pristupiti vašim medicinskim podacima.

Što uključiti, a što isključiti? Treba li išta uopće dirati? Odgovor nije lak. U načelu, u sustavu koji drži do etike i profesionalizma o ovome ne bismo trebali razmišljati jer bismo znali da je sustav dizajniran tako da nas maksimalno zaštiti od zlouporabe. No, pokazalo se kako sustav pati od velike manjkavosti jer podrazumjeva da zloupotrebe neće biti (ili ga naprosto nije briga). Ni ovaj se slučaj ne bi otkrio automatizmom unutar sustava jer se čini kako osim osnovnog logiranja pristupa neke finije kontrole nema.

Ovo je problem kojeg nećemo ispraviti paranoičnim zaklikavanjem postavki privatnosti u sustavu koji brine o našem zdravlju i gdje može biti i štetno, pa i fatalno napraviti kakvu glupu pogrešku zbog straha za sigurnost vlastitih medicinskih podataka. Ovo je problem sustava i sustav ga mora riješiti unutar sebe.

(*) Iz nekog razloga sustav mi daje opciju za liječnike školske medicine… drago mi je što me sustav smatra prpošnim i mlađahnim, osjećam se polaskano, rumenim se i gledam u pod – ali ta bi opcija zbilja trebala biti dostupna samo korisnicima školske dobi.

P.S. Nakon što spremite postavke i odjavite se iz sustava, učinite si uslugu i ugasite preglednik (browser). Čini se kako odjava iz sustava ne onemogućuje ponovni pristup sve dok je preglednik uključen: barem u ovom mojem pokušaju, barem danas, dogodilo mi se da sam i nakon odjave iz sustava i dalje mogao pristupati svojim podacima. Gašenje preglednika dodatni je sigurnosni korak – a to pogotovo trebate raditi na računalima koja koriste i druge osobe.

Views: 56

Comments, rants and vents

Tri vektora mržnje

Vjerojatno ste barem odokalno popratili priču o parovima iz Hrvatske koji su željeli usvojiti djecu iz Afrike i završili u višemjesečnom zatvoru i uvjetnoj slobodi u Zambiji zbog dojave o navodnom krijumčarenju djece, a nakon prvotnog oslobađanja po ponovljenoj dojavi i medijskom cirkusu s gostujućim cirkusantom.

Nemam namjeru raspravljati ni raspredati o razočaranim glasovima koji su se pojavili nakon druge i finalne oslobađajuće presude, a koji optužuju zambijsko zakonodavstvo za korupciju i popuštanje političkim pritiscima EU. Ovdje, na ovom mjestu, želim samo identificirati zlo koje se svojim činom posve ogolilo.

Uočite kako su hrvatski građani dva puta zaredom prokazani, ispostavilo se, lažnim dojavama i lažnim svjedočenjem. Namjera tih dojava nije bila dobrobit posvojene djece, pa ni zaštita afričkog pravosuđa; namjera je bila nauditi tim državljanima na osobito svirep način kakav su koristili zli ljudi na teritorijima koje su okupirale sile osovine, s potencijalno jednako katastrofalnim učinkom. Mala crna dječica? Budimo realni, boli njih briga za malu crnu dječicu. Ili za malu bijelu dječicu. Ili za tuđu djecu uopće.

Pogon ove hajke na ljude kakve se ne sjećamo još od Domovinskog rata i “popisa neprijatelja” koje je objavljivao notorni Slobodni tjednik, a koja je hajka uspješno vođena na društvenim mrežama, jest čini se i opet u nekim dubinama novinarskog/PR podzemlja, među ljudima koji su osmislili kampanju i huškali naivne ljude radi ostvarenja svojih političkih ciljeva ili ciljeva svojih naručitelja. Ta propagandna mašinerija izgubila je paru povratkom hrvatskih građana i njihove djece u Hrvatsku, no i dalje je u hladnom pogonu čekajući sljedeću izvrsnu priliku da profitira na tuđoj patnji.

Tri su čimbenika te mašinerije koji čine jednostavnu piramidu mržnje i odgovornosti.

Na vrhu te piramide nalaze se osobe koje su organizirale i izvršile dojave, i osobe koje su događaj iskoristile da u medijima i na društvenim mrežama svojim autorstvom stvaraju tekstove mržnje i netrpeljivosti. U ovu kategoriju spadaju apsolutno zli ljudi, bez obzira jesu li to učinili zbog mržnje koju osjećaju u svojim ispraznim srcima ili zbog neke koristi koju su iz tog čina željeli izvući. Način na koji su djelovali, poruke koje su stvarali i širili, atmosferu linča koju su stvorili – u ničemu od toga nema niti zrnca dobroga; riječ je o pravom destiliranom zlu, tek korak od toga da i sami uzmu pištolj i pucaju u svoje žrtve. To su sablasti bez duše koje ne samo što hodaju među nama, već se pritom i šepure smatrajući se toliko boljim, naprednijim, hrabrijim, razumnijim od plebsa što ih okružuje… ili naprosto – Übermenschima. Zlo je njihov modus operandi, zlo je alat kojim postižu svoje ciljeve.

U sredini piramide nalazi se šira grupa, nazovimo ih tako, “kultista” – ljudi koji promatraju signale vrha piramide, iščekuju upute koga i kako trebaju mrziti i potom se daju na posao, šireći mržnju po društvenim mrežama. I oni su zli, ali na jedan impotentan način; nesposobni probiti se na vrh piramide zla, zadovoljavaju se subordinacijom, svojim malim mjestom u velikoj shemi zla, tamo gdje im je toplo i udobno u muškom zagrljaju istomišljenika. Oni će rado prihvatiti optužbe i difamacije, i svaku laž koju projicira vrh piramide kao dogmu, i poput papagaja će besramno ponavljati zle laži, ne nužno iz zle namjere: njihov je cilj biti u pravu. Biti pametniji od drugih. Biti bolje informiran, više “in the know” o svemu, od najnovije teorije zavjere do ikakvog događanja koje im može poslužiti da drugima pokažu kako oni znaju i u pravu su, a svi drugi su budale. U jednu ruku to je točno, riječ je o zlim budalama, ali svejedno – zlim.

Na dnu piramide nalazimo masu, pravi cilj djelovanja zla s vrha piramide: mnoštvo ljudi koji sami po sebi nisu zli, ali su zbog neke svoje slabosti izloženi djelovanju piramide zla: bilo zato što ne žele (ili nisu u stanju) koristiti vlastite mentalne kapacitete kako bi se informirali i kritički promislili o nečemu, bilo zato što su lijeni stvoriti vlastito mišljenje, pa rado prihvaćaju tuđa mišljenja, pogotovo ako im piramida zla, vješta u emocionalnoj manipulaciji, ponudi odgovor na koji će emotivno reagirati.

I zaista, priča s posvajanjem djece samo je odjek šire priče “Save the children” iz američkih fundamentalističkih krugova koja je zamijenila “Satanic panic” jer ta strategija više nije uspjevala pobuditi dovoljno straha. Ljudi na dnu piramide, ponoviti ću, nisu zli. Oni su zapravo također žrtve piramide zla koja je njihove slabosti iskoristila za svoju dobit. Ljude na dnu piramide ne treba mrziti, već ih treba educirati. Ljudi na dnu piramide mogu se promijeniti ako se pravilno pojasne njihove nedoumice i strahovi – jer ljudi na dnu piramide samo žele ovaj nesiguran svijet učiniti malo manje nesigurnim, malo više razumljivim. U vakuumu koji je stvorila nezainteresirana država što već desetljećima ne radi na razvijanju kritičke misli građanstva, sile zla rado će iskoristiti priliku – to je meso kojim se hrane i od kojeg žive.

Želimo li srušiti tu piramidu zla, ne možemo početi od vrha, već trebamo raditi od dna. Dno je jedino mjesto gdje možemo učiniti ikakvu štetu etabliranom stroju za izradu dezinformacija: vrh piramide živi od zla, kao i velika većina kultista; neisplativo je ulagati velike napore za uklanjanje ili spašavanje onih koji se nalaze tamo. Dno piramide mjesto je gdje se nalaze ljudi koje se isplati spasiti, ljudi zaslijepljeni mržnjom ne zato što su oni sami zli, već zato što su dozvolili da ih zli ljudi zaslijepe. Društvo tolerancije i empatije nije pogodno mjesto za piramidu zla.

Najbolji način da spriječimo zle ljude u širenju mržnje je da osvjestimo druge o njihovom zlu i manipulacijama koje čine: zla osoba ne može se hraniti parazitirajući na dobroj osobi, jer će dobra osoba naprosto odbaciti zlo kada ga vidi. A obrazovana osoba neizbježno će biti i hrabrija i spremnija na otpor zlim namjerama.

Views: 602

Comments, rants and vents

Lucija i Nola u pričama

Priznajem, nisam očekivao da ću izdati knjigu priča za djecu. Nastala je ta ideja posve spontano početkom studenog 2022. godine. Dosadilo mi je čitati djetetu priče pred spavanje, pa odlučih iskušati vještinu i napisati priču ili dvije. Onako, pasivni čin pretvoriti u aktivni. Ubaciti kćer i njenu bestie u priče, formirati ih oko njihovih (bajkovito prenaglašenih) osobnosti. Potom mi je palo na um da bih mogao složiti Božićni poklon kakav rijetko tko može dobiti, jer jedna se priča nadovezala na drugu. Skupilo ih se dvanaest komada.

Nisam uspio ispoštovati samonametnuti rok da sve bude i spremno i otisnuto i zaprimljeno do Božića. No, knjiga je tu. Dvanaest priča, različitih: neke su bajkovite, neke su moderne, neke su (na osobnu žalost djeteta u meni) još uvijek u domeni znanstvene fantastike.

Osim pisanja, koje mi uvijek predstavlja zadovoljstvo, poseban gušt bio je i kreirati ilustracije. Nevjerojatan napredak, pravi kvantni skok na području izrade slika pomoću “umjetne inteligencije”, omogućio mi je da uz dosta truda i vremena složim i simpatičan broj pripadajućih ilustracija. Na ilustracije sam potrošio puno više vremena nego na samo pisanje, no to je tako: pisanje mi ide od ruke, ali “prompting” (istraživanje koji i kako napisani tekstualni opisi daju zadovoljavajući rezultat u obliku slike koja odražava ono što sam imao na umu) je prilično nova i još uvijek dobrim dijelom neistražena stvar. Upravo zato je fora. Pomalo frustrirajuća, ali na svoj način fantastično kreativna fora.

Oblikovanje knjige nije spektakularno, jednostavno je. Ovo možda nije najljepša knjiga dječjih priča, ali prihvaćena je vrlo dobro (n=2 -> kćer i njena bestie). A ja sam otkrio kako, osim pisanja, i ilustriranje može biti uzbudljivo i kreativno – čak i kada crtate lijevom nogom kao ja.

Knjigu je moguće naručiti na ovom linku, a ovo dolje su isječci.

Views: 373

Comments, rants and vents

Istinom do neistine

Statistika je nelaka stvar. Brojevi, brojevi, hrpa brojeva, brojevi u svezi s drugim brojevima, brojevi koji utječu na neke druge brojeve, brojevi koji nemaju veze s drugim brojevima, korelacije, odnosi, omjeri… Nije čudno što prosječna osoba obično nema volju baviti se statistikom. Nemam ni ja, a ponekad je nemaju ni statističari, no to je struka koju su si sami izabrali.

Statistika je alat koji nam omogućuje uvid u stvarnost, alat koji nam pokaže kakvo je stanje na terenu, a što ne mora biti u skladu sa stanjem u našim glavama. Statistika je tu neumoljiva i ne laže. Može li statistika ipak lagati, kao u onoj proverbijalnoj poslovici o “laži, prokletoj laži i statistici”?

Tehnički, ne: statistika je kutija s alatima, doduše matematičkim i poprilično kompliciranim, no alat sam po sebi nije kriv. Izaberete li pogrešan čekić ili okrenete pogrešnu stranu ispravnog čekića, umjesto zakucavanja čavla počiniti ćete fizičku, možda i duševnu bol samima sebi ili nekoj drugoj osobi koja pridržava čavao. Obično to nije namjerno. Ponekad jest.

Osoba koja se bavi statistikom može pogriješiti slučajno, ako pogrešno izabere parametre unutar kojih će primijeniti statističke alate, ali može “pogriješiti” i namjerno, svjesno birajući pogrešne parametre pomoću kojih će statistički alat prikazati rezultat koji odgovara počinitelju manipulacije.

Nedavno sam naišao na jedan izvrstan primjer koji vrlo jasno demonstrira jedan od najjednostavnijih načina manipulacije podacima tako da rezultat odgovara željenom, a ne istinitom: autor (koji vjerojatno želi ostati anoniman) je ustvrdio kako su epidemijske mjere uzrokovale ozbiljne psihičke probleme u populaciji:

Autor tako navodi, citiram:

  • porast od 82% u broju slučajeva prisilnih hospitalizacija kod shizofrenih poremećaja;
  • 68% porast hospitalizacija kod poremećaja prehrane/opsesivno-kompulzivnih slučajeva;
  • 35% porasta prisilnih hospitalizacija paranoje i akutnih psihotičnih poremećaja;
  • 9% porast slučajeva mentalnih poremećaja naših malih ‘vreća virusa’ sa krhkim ‘osjećajčićima’.

Autor grafa kritičar je epidemijskih mjera i njegov je argument kako se ovo sve dogodilo zbog lockdowna.

I, znate što? Kad ovo ovako pogledamo – ispada u pravu! Podaci su točni. Podaci nisu lažni, brojevi su ispravni, nema tu nikakve prevare.

U kojem se detalju onda krije proverbijalni vrag? Ako su brojevi dobro izračunati, onda moraju biti istiniti, a zaključak ispravan, zar ne?

Pa, ne.

Pogreška je u vrlo usko izabranom vremenskom opsegu koji ne daje širu sliku. Ovaj bi izračun bio ispravan samo ako u prijašnjim godinama ne bismo imali niti jedan slučaj od gore navedenih, pa ne bismo mogli uspoređivati dulje u prošlost. Trendove je iznimno teško predviđati u malim odsječcima; demonstrirajmo to jednostavnom igrom: vaš je zadatak pogoditi koji broj dolazi nakon ovih:

104, 23, 105, -16, 106, ?

Teško je procijeniti koji broj slijedi jer imamo tek tri broja koj bi mogli imati očiti slijed (104 -106), ali nije jednostavno uočiti zašto baš 23 i -16, i koji broj bi trebalo staviti umjesto upitnika. Pogledajmo niz u cijelosti:

100, 99, 101, 92, 102, 77, 103, 54, 104, 23, 105, -16, 106, ?

Kada imamo potpuniji set podataka, možda možemo pogoditi princip. Uočavamo kako niz započinje brojem 100, i kako je na svim neparnim pozicijama broj koji je za jedan veći od onog s prethodne neparne pozicije. Parne pozicije kreću gotovo iz iste vrijedosti, ali naglo padaju. No, zahvaljujući većem broju podataka u nekom trenutku možemo otkriti da nastaju tako što od brojeva na neparnim pozicijama oduzmemo kvadrat vrijednosti pozicije: broj 101 je na trećem mjestu, dakle 101-3^2=92. Potom 102-5^2=77. I tako dalje, pravilo odjednom postaje vrlo jasno i možemo ga ispravno nastaviti koliko god to želimo, ali ovo pravilo nikada ne bismo zaključili iz onog prvog, nepotpunog niza.

Iz tog primjera vidimo kako je vrlo teško pogoditi stvarni trend ako je broj uzoraka mali, ali što je veći broj uzoraka trend postaje sve jasniji. Tako i s ovim podacima, naprosto pogledajmo kako ti brojevi izgledaju kad ih stavimo u višegodišnju, puno širu perspektivu:

(link)

Uzevši u obzir duže vremensko razdoblje, a koristeći iste podatke kao i anonimni autor (samo u kompletnijem obimu), možemo steći širu sliku stvarnosti i provjeriti drže li gore navedeni argumenti vodu?

“porast od 82% u broju slučajeva prisilnih hospitalizacija kod shizofrenih poremećaja”

Iako je točno kako je usporedbom 2019. i 2021. godine uočen rast od 81% (krivulja na našem grafu blago ide prema gore), kad ovako jednostavno vidimo širu sliku možemo i tu naoko ogromnu promjenu staviti u perspektivu: pogledamo li graf, taj strašni rast odjednom ne izgleda više tako strašan, zar ne? Dapače, u odnosu na godine do 2016. čini se kako smo postali mentalno zbilja zdrava nacija!

Molim da uočite kako je autor, izabravši vrlo usko vremensko razdoblje, naštimao rezultat da vuče vodu na njegov mlin; širim pogledom uočavamo kako lockdown nije toliko utjecao na porast prisilnog liječenja; čak dapače, uzmemo li neke druge vrijednosti i njih statistički masakriramo, možemo primjerice reći kako je lockdown smanjio broj slučajeva prisilnog liječenja za gotovo 90% u odnosu na 2014. godinu.

U oba slučaja ne bavimo se dobrom (a ni poštenom) statistikom. No, ovaj moj argument da je lockdown pogodovao zdravlju jednako je (ne)valjan kao i onaj da je naštetio.

Ovaj graf problematičan je iz drugog razloga: nakon perioda rasta broja prisilnih hospitalizacija, vidimo da se u 2016. godini nešto promjenilo. Kako je malo vjerojatno da smo kao nacija postali psihički stabilniji i mentalno zdraviji u tako kratkom roku, ovakve rezultate proizvelo je nešto drugo. Što je to bilo, to tek treba otkriti. Možda su 2015. godine uvedena nova pravila hospitalizacije, ili je bolnicama nestalo novčanih sredstava, ili je možda neka druga politička intervencija u pitanju – ne znam. Ono što s priličnom sigurnošću mogu pretpostaviti je da se to nije dogodilo iz medicinskih razloga.

A rekao bih i kako se pad broja hospitalizacija primjeti na društvenim mrežama i u komentarima ispod novinskih članaka.

“68% porast hospitalizacija kod poremećaja prehrane/opsesivno-kompulzivnih slučajeva”

Ako je namjera autora bila reći kako su ljudi u nervozi lockdowna više jeli ili se osjećali nervozno, ja bih se s tim složio. Dugoročni trendovi, pak, ukazuju na to da jest bilo povećanja 2019.-2021. ali da je u prosjeku broj slučajeva tu negdje kao i prije, i ne odskače značajno. Dapače, i ovdje vidimo da je vrhunac bio 2015. godine, nakon čega slijedi pad, ali općeniti trend ne pokazuje tako veliki rast kako autor pokušava prikazati.

“35% porasta prisilnih hospitalizacija paranoje i akutnih psihotičnih poremećaja”

Ovaj grafikon očekivano je sličan grafikonu prisilnog liječenja shizofrenih poremećaja. I ponovo imamo isti primjer loše statistike, gdje zbog uskog vremenskog opsega ne vidimo širu sliku. Sve navedeno u primjeru shizofrenije važi i za ovaj argument. Inače, broj U62B slučajeva koji nisu zahtjevali hospitalizaciju u periodu 2019.-2021. pao je za 14.5% – kako to objasniti, ako je lockdown tako strašno psihički poguban?

“9% porast slučajeva mentalnih poremećaja naših malih ‘vreća virusa’ sa krhkim ‘osjećajčićima’”

Izuzmemo li autorov pokušaj sotoniziranja znanstvenika i medicinara koji se zalažu za lockdown ili cijepljenje djece, ovaj graf otkriva nam ne samo emocionalnu manipulaciju autora, već i tužnu činjenicu da ovdje možemo jasno uočiti rastući trend mentalnih poremećaja u dječjoj dobi koji raste od 2012. godine, da bi u pandemijskoj 2020. godini zabilježio pad i potom se 2021. godine zapravo “vratio na staro”, u svom lošem smjeru. Ovdje bih ja mogao protivnički-slavodobitno vikati “gle kako je lockdown u 2020. smanjio broj mentalnih poremećaja djece, aha! aha!” – no, to bi bilo pogrešno jer bih počinio istu manipulatorsku pogrešku; što je točno uzrokovalo taj pad mogu samo nagađati – je li to bila posljedica smanjene mentalne skrbi i posljedično manje dokumentiranih slučajeva, ili je ostanak kod kuće u obitelji blagotvorno djelovao na djecu, ili je možda čak i online nastava blagotvorno djelovala na dječju psihu… sve su to samo nagađanja. Jednostavno ne znam što se dogodilo, niti sam stručan procjenjivati što bi mogao biti uzrok, a tema je isuviše ozbiljna da bih se usudio njome špekulirati i koristiti kao neki svoj privatni argument. Ono što jasno vidim, nažalost, jest taj nesretni trend koji se povećava i zbilja bismo nešto trebali učiniti po tom pitanju: epidemijske mjere ne smiju nam biti izlika za nečinjenje.

Gdje je istina?

Ja – ne znam. Nisam stručan procjeniti što se događa s mentalnim zdravljem nacije. Jednako kao i statistika anonimnog autora, i ova moja (čitaj: koju je izvukao Petar Palašek iz podataka CEZIH-a, a ja samo nalijepio ovdje) je nepotpuna – ide tek do 2011. godine – i kao takva ne seže dublje u prošlost, gdje bismo možda mogli pronaći dodatne važne djeliće ove slagalice.

Ono što mogu reći je da je statistika koju sam ja prikazao bliža istini od statistike anonimnog autora. Iako je i njegova matematički ispravna, činjenica da je izabrao tako mali uzorak ukazuje na to da je, matematičkoj ispravnosti unatoč, ovaj izračun napravljen ne da bi tragao za istinom, već da bi nametnuo autorovu viziju istine. Iz ovih je primjera vrlo razvidno kako jednostavnom operacijom, povećanjem uzorka (tj. prikazivanjem više godina) možemo vrlo lako otkriti da stvarnost nije onakva kakvu nam je žele prikazati. Zbog toga uvijek treba biti oprezan kad nam netko pokuša statističke podatke prikazati kao neumitnu istinu: možda ta statistika nije dobro odrađena, možda se autor lupio statističkim čekićem po prstu, a možda je autoru i bila namjera tim čekićem lupiti vaš prst.

P.S. zaista, što se to u sustavu dogodilo 2015. godine?!?!

Views: 354

Comments, rants and vents

Artificial artist

I have to admit, I was really impressed with the recent advances in artificial image generation. I feel like it was just yesterday that I’ve played with funny and interesting toys where you could describe in plain text what you want to see and then watch AI algorithms slowly, very slowly iterate through trippy abstract images to distil and perfect whatever they “thought” is the thing you wanted to see. Painfully slow process that rendered more or less abstract images that were clearly computer generated, as such images a sane painter (or the one that wants to get paid for the work) would not paint.

Boy, how times have changed in those… um… huh, one year? AI artists of today are as far removed from the old algorithms as an art student is from the preschool kid when it comes to composition and acuity.

Although there are couple of incredibly advanced generators, one of them caught my eye: Midjourney. It’s a commercial service, but everyone gets a free trial, a chance to generate small number of images to see if the service is worth their money. The way Midjourney operates is a little bit unusual: you have to join their Discord server to be able to use the AI by talking to their bot. It does sound complicated if you’ve never used Discord, yet it isn’t as bad as it sound: Discord can be used like any chat platform you are familiar with (yes, even ICQ). Once you join their server and pick a newbie channel in Newcomer Rooms (creating a Discord account might be necessary), all you have to do is enter a simple command that starts with “/imagine”. So I did:

/imagine baby floating in air lying on a cloud, with butterflies

The first result wasn’t exactly that, but it looked pretty good and was way, way faster than previous toys I’ve played with:

The way this AI generates pictures will always present you with four chosen renderings and let you pick one for further development, or to make variations on it. Now, this first iteration maybe does not look like something to you, but for me it was witnessing a quantum leap from previous generation of AI artists: very quick to generate not one, but four variations, and right from the start those variations actually do resemble vaguely what I meant. There’s a hint of the baby face in first image, so let’s see if we can ask the AI to “reimagine” my request (make another set of variations)… Lo and behold, third iteration has created what is definitely a baby in a cloud:

Fourth iteration was even more successful:

While this does not look like anything resembling breathtakingly (sur)realistic image, those were my baby steps. It turns out that being a little more descriptive “helps” AI produce more focused results; not a direct interpretation of whatever came to my mind, but still amusingly close to it, and always with small surprising twists.

You see, this thing can not read your mind. At the moment you’re entering the description on Discord channel, you inevitably have at least a vague picture in your mind of what you want to get from the AI engine. The engine, however, “has a mind of its own”, and just like some real artist might draw a vastly different picture than what was in your head even if you provided them with a very detailed instructions, this engine will internally produce big number of representations, select four of them and present them to you. They can be close to what you wanted to have, and they can be unlike anything you imagined that you will get.

But, how does it work? Mathematical principles of AI generated images are seriously complex (and I’m not going to pretend that I understand them), if you want to know more take a look at this paper (or at least take a look at the figures in that paper, they will give you an overview of internal machinery).

It isn’t easy to explain in layman terms what is going on there, but on an overarching and simplistic level, two things happen:

  • first, you describe what you want to see; AI takes your sentence and breaks it into semantic chunks that roughly describe your request; for example, “white elephant in room, painted like Picasso would paint it” will be translated into three semantic chunks: “object: elephant, colour: white”, “object: room”, “style: Picasso”;
  • from there, AI that has been trained on huge sets of real images will seek representations of an elephant and a room, put them together in a meaningful way if possible (elephant in room, not room in elephant), colour the animal and apply artistic style that has been trained on Picasso’s paintings; AI will generate big number of possible images with one of its built-in parts, and check the validity with another (so called Generative Adversarial Network), kind of internal tug-of-war, somewhat akin to when we deliberate over something and weigh in different options; once the process is over, four of the “best” images will be selected and presented to the user.

The user then can, as is the case with Midjourney, select one of the images and tell the AI to make another set of four images created with the selected image as a “seed”, thus steering internal algorithms towards more specific results; or, user can tell the bot to “upscale” an image: take it and work more on exactly that image, adding details and improving the quality. While first process can take as many iterations as one wants, the other one seem to be rather limited to just a few iterations, after which images (at least for me) become too busy and way off. But still impressive.

Here’s an example of me starting with simple command and making a couple of variations:

/imagine glass skeletons in fiery cave

As you can see, each of four iterations provided different results, but all of them were interpreted fairly consistently. The level of abstraction is high, likely because the AI was not trained on much images of skeletons and of fiery caves. Yet again, really impressive, don’t you agree?

It becomes much better once we move from abstract requests (glass skeletons in fiery cave might produce quite vivid, sharp and well defined image in your head, but let’s be honest – human mind is still lightyears ahead of AI when it comes to imagination) to something that is more definite – we get much better results:

/imagine all the people

Way, way more impressive, even if the request was quite vague and Lennon-ish. First two sets are variations, and the third image is upscaled second image from the second set. You can see how much more detailed it is; in my opinion, this image can hold its ground against a real artist. Of course, it is still pretty abstract, but could be used as an illustration or artwork.

I could not resist:

/imagine bored ape token Trump

And here’s one upscaled token; notice how detailed it is, and how resembling:

Don’t tell me that you aren’t impressed.

It seems that this AI really loves nature (or is well trained with such images), here’s one:

/imagine storm over borderlands

… and one upscaled image:

To cut the long story short, here are some more examples that I’ve made after I got the hang of the interface:

/imagine computer hacker Hieronymus Bosch

/imagine computer chip painted by Salvador Dali

/imagine sunset over alien sea, crabs

… and, of course, the inevitable: what would happen if I try… if I just try…

/imagine Radoslav Dejanović

Apparently, I am a Russian aristocrat, maybe a writer or some high official. This AI is politically incorrect.

Last, but not least, if you think there’s potential for creative play with this toy, head first to Community Feed to witness things way more impressive than those I’ve created.

If you decide to bite the bullet, monthly subscriptions start from $10 for a decent rendering time allowing for about 200 images. The price might seem to be a little steep, but this has to cover hardware doing all the thinking and rendering. Given the fact that the advances in hardware are as fast as those of image generating AI, it is reasonable to think that the lowest tier might get halved in a near future. And for $5/month, that would be a present you would not dare to refuse to your child (real or inner).

Views: 991

Comments, rants and vents

APEXEL 200X Macro Lens Microscope review

Things far away and things very tiny always interested me. That’s why I got a telescope and a small selection of microscopes ranging from toys to relatively serious lab equipment. Microscopes are fun to play with and a great learning tool for young ones. However, they are somewhat bulky and impractical. Pardon me, Mr. Koch, but it’s true: we’ve made great strides from first microscopes, and bulky and heavy microscopes are not quite fit for today’s kids and their parents (who happen to be kids in their own way).

It is not a simple task to create a microscope one can put in their pocket and still have good magnification and decent picture quality: there are some laws of physics that dictate properties of the light and we can’t simply bend them to our whimsies. A good telescope has to have big lens and/or mirrors, has to be aligned precisely, and the materials have to have superior optic properties. Same goes for microscopes: good lens are a must, as is a good source of light.

However, there’s a twist in the story about microscopes: we’re now capable of producing lenses of significant quality and pretty small scale, and our retinas are replaced by far superior camera sensors that can see sharper and better, even in the dark (given enough time to gather photons). Where we hit the boundaries of physics, we have amazing software to fill in the gaps and take us a notch further.

We already carry them in our pockets, as smartphone cameras have evolved into amazingly capable devices that can easily replace the low- and middle-range cameras; add to that a nice set of lenses that can magnify tiny things, and there you have it – a microscope I could only dream about when I was a kid. Quite literally, what I am going to describe here, from the powerful and tiny computer to superb miniature lens, to amazing colourful display, gigantic pocket-sized storage and powerful applications – all that would be considered a Science Fiction just a few decades ago. Imagine this (if you’re young, if you’re inching to ancience like me, then “remember this”).

But I digress, so let’s get to business. I’ve recently upgraded my gear to Samsung S22 Ultra for its superb camera (and to ditch trusty old Sony camera, but that’s another story), and once I’ve seen Apexel lens on sale, decided to risk the money and see if I could make a decent microscope out of my phone.

I snatched the device for about $25 (about half the retail price), so if you want to give it a try, it’s not going to burn a hole in your pocket.

So, what’s in the package? Apart from less important items like carrying pouch, some cloth for cleaning the lens and USB charging cable, the main thing is a relatively big device; it has a frame that fits well on the phone (the screen facing part has a rubber pad to avoid scratching the screen) with sliding lens holder where lens, LED lights and a battery are set. As the device wants to be as universal as possible, sliding holder will let you align the lens very precisely over your phone’s camera lens. It fits my S22 Ultra very well, in fact I can use it on all four cameras, so it is likely to work on your phone too.

Notice rubber pad on the part that is in contact with the phone’s screen.

The white ring around the lens is an LED array that provides illumination and can be set in two modes: adequately bright illuminaton, and a little bit brighter illumination. I would say that the camera software plays a main role here, because whatever level of illumination you choose, the image is going to be well lit, and a little post-processing can easily reveal even more detail. Lens are polarized to minimize reflections, and that’s quite useful because the light source is so close.

The battery in the device can power LEDs that illuminate objects for a few hours (2-4h, according to the vendor) which should be enough for most needs; it can be charged from any USB source, including the phone if it is capable of charging other devices. The battery is tiny (120mAh); charging directly from the phone will certainly not drain phone’s battery and the device has an USB-C connector.

It is not too difficult to mount the device on the phone, but it does require some force. There are two caveats:

  • if you’re using a case, it might interfere with the positioning of the lens – thick cases will shift the focus away too much, and you might have to remove the case to get proper fit; some cases (rubbery ones) might provide too much friction and make positioning of the lens a bit difficult;
  • the screen facing part of the device could obscure some of the camera controls; luckily, the device allows for different positions so you can try rotating it to, um… obscure another part of the screen, hopefully one that does not have any important controls; whatever you do, keep in mind that small part of the screen will not be accessible.

There’s no special software to be used with this device – just fire up any camera software you fancy, and you’re ready to go! It doesn’t have to be the app provided by the manufacturer; in fact, I’m using a third party app “Open Camera” that is both free of charge and has excellent features, most notably producing crisp images. I find Samsung’s app’s camera AI to be way too obtrusive and trained towards producing “enhanced” selfies for Instagram; true, there’s a pro version that does somewhat better job at reflecting reality, but nevertheless I use the free app because it is fast, good and easy to use.

So, on to first image we go: having just placed the lens on the phone, I reached for the nearest interesting thing: a magazine.

This is how colours are reproduced on paper: combinations of coloured dots; unlike ordered computer screen, positions look random but the spacing is important for our perception of colour saturation.

This… is not impressive. This is quite ordinary, nothing to see here. Yeah, colours are ok, dots are pretty sharp and the overall image quality seem to be fine, but nothing you should write home about. Also, notice that this is not the original quality of the image, as I’ve first uploaded them to Google cloud where they’re converted to more space-saving size, to save both my expenses and your loading time. I find them quite Ok for online publishing: very little of the original detail is lost.

Everybody is using print on paper to show off their camera these days and I am more interested in nature, as this tool is great for field work. So, to grab the nearest piece of nature, I decided to go for my skin. Hairs and their follicles are just next to CMYK blots on paper on the list of most macro-smartphone-photographed things, so there we go: I’m going close up and personal.

Oh! Tiny parasites in my skin! Either that, or delusional parasitosis.

This is rather more remarkable result. That’s my skin from a decent part of my body. In this picture we can see my hair, its follicle and even a tiny blood vessel just beneath the skin. Here, you will notice how the DOF (depth of field, how much of the three-dimensional image is in focus) is pretty shallow, and I’ve missed the skin slightly. This is the main concern of this device, as smartphone cameras tend to have awfully shallow DOF compared with professional cameras, and those lenses narrow it down even more. It is not unlike doing real microscopy because the DOF there is shallow as well, but in this case it feels palpably shallower even than those of mid-range microscopes. On the other hand, all of the pics presented here were done by hand and by using no special equipment to keep things in place, so this is actually pretty good quality!

Next, I wanted to check how the lens work on my other camera lenses, 3x and 10x lenses present on S22 Ultra. Because my default 3rd party application can not recognize those (I hope that author/Samsung will fix that one day), I used default Samsung camera app to snap following two pics.

3x lens

This is quite blurry, but again – keep in mind that I’ve shot this from my hand. I guess that fixating my leg in formalin would make for a more steady shot with better focus, but it is what it is. I like it, it needs work but this mode can be used indeed.

Time for a glorious 10x telephoto lens:

10x lens

I’m quite impressed with this one. What you can’t see in the still image is that the very, very shallow DOF makes having anything in focus very difficult without proper setup. While I was trying to capture this, I’ve noticed that the image does get focused relatively nicely for brief moments, but those will be gone before I could snap a shot. Having a voice command for taking a picture would be very beneficial here, because mere touch of the screen button sends focus flying around in frame. Therefore, this is a somewhat blurry snap that can be improved by not trying to do it from hand; then again, this shows what this combination of smartphone and microscopy lens can achieve. Even this blurry, that image is impressive. Add some contraption to keep everything in place and use a voice command, and you might make an uber-excellent (for the price of this gadget) picture, detailed and clear.

Not all phones have cameras with optical zoom. If your phone is not among them, do not feel sorry: the best results indeed were made with the main camera, and those were taken from the hand. Optical zoom is a nice to have, but not an essential tool.

So, let’s move back to the main camera and try out looking at something we can get steady focus on. The black pouch that comes with the microscope lens is a geometrically interesting example:

Even more interesting is my t-shirt, placed on a desk and not shot on my belly:

t-shirt in royal hue, fit for Constantine and me

This is an awesome photo. You will notice how some parts are out of focus because the phone pressed the fabric and moved it slightly out of the focus. I would never expect those results from, let me remind you, $25 toy.

Here’s some rock with the grains easily distinguishable:

Surface of translucent hard candy:

A leaf with some detritus:

An orchid flower (notice how cells diffuse the pigment):

And then, spring onion leaf, held in place with a finger (you can see the papillary ridges in the background):

Now, prepare to be amazed at this picture of hibiscus pollen, taken by holding the phone against the flower:

The spiky grain of pollen is nicely visible. Let me crop the image to get more into the detail:

This is where I cast doubt at the declared 200x magnification. I’ve seen those grains before, and with a true microscope capable of 200x magnification: there, those grains look significantly bigger. This does not mean that the vendor is a cheater, but keep in mind that the overall magnification is factored by both your phone’s camera and the device. In my case, this looks somewhere between 150x and 200x, but not quite like full 200x magnification. Still freakin’ impressive, though.

We should not forget that the phone is capable of doing more than still images, it does video, too! And there’s absolutely nothing that could prevent us from taking a microscope video! Here’s my attempt of making a video of some other plant, outside, while it’s raining and slightly windy; you will again see how shallow the DOF is.

If you have some laboratory equipment to prepare slides, it is easy to imagine many creative things one could make with this toy: a video of tiny creatures living in a drop of swamp water, slow motion video of something microscopically interesting happening very quickly, or a time-lapse of a sprouting seed or growing bacterial colony… or a puzzle solving mould.

To finish this review, I’ve been hinted to use the well-known onion peel example. However, I could not find proper glass to make a slide, so I resorted to using a petri dish. Here are examples of my sorry attempt at staining the onion peel:

Using Open Camera

Using Samsung Camera app

Samsung camera, 3x optical zoom

Samsung camera, 10x optical zoom

Another shot with Open Camera, nearly lossless compression

I can say that I’m truly impressed with this little toy: while the laws of physics still apply (and you can see them at work on 10x optical zoom), you can expect great results if you use this device on a phone with a decent camera. Doesn’t have to be the crazy expensive one like some people buy to show-off (ehem…), but it has to be at least somewhere in the middle range. The device alone will not save you, you can’t make great pics with a cheap smartphone camera, so if you want to make photos like these, you need to have a good quality camera in your phone.

I don’t have many objections to this gadget: the FOV is shallow, but then again it is to be expected, and the proclaimed 200x magnification seem somewhat overblown to me (and it might vary from one smartphone model to another).

If you can get over those issues, I would highly recommend getting this gadget, especially if you can get it on discount. It is sturdy, comes with its own light source and is relatively easy to mount. Thanks to his movable body it is compatible with many different smartphones.

I wouldn’t recommend it for professional work, just like I wouldn’t recommend any smartphone camera to a professional photographer. I would, however, recommend it to everyone else, whether you want to play with it, have your kids play with it, or show your students some tricks.

It might be helpful in some real field work if you can live with the limitations, and it certainly can replace cheap microscopes in school labs: you can hand out devices to students and let them take a picture of a slide or specimen, mark whatever they have to mark on the photo they’ve made, include it in the paper they’re writing and e-mail it to the teacher or upload to a designated storage – all of that using just one device. It’s the 21st century school microscopy: cheap, good quality, versatile and built for digital tools.

If you’re eager to buy one for yourself, here’s the link to the vendor I bought mine – here. Note: author is not in any way affiliated with the vendor.

There are other models from other vendors and they look quite generic, so you don’t need to buy from that particular shop. There’s one thing to keep in mind while shopping for neat little microscope lens: be vary of magnification. Bigger magnification does not mean better quality – remember the laws of physics and how they work against small and cheap optical elements. Even the magnification this device boasts (200x) is a little bit suspicious, so be extra careful while looking at devices promising 400x, 800x, 1000x… magnification, as you’ll be hitting physics hard with these big numbers.

Update: I’ve managed to find a drowning mosquito, so here are some more examples. First, the mosquito, taken with Open Camera. First one is a default picture, the other is lightly touched upon by Google Photos .

original photo
improved version, done by selecting auto enhance

This one has been taken with Samsung camera app and 3x optical zoom lens:

a wet little mosquito

Finally, these two demonstrate the focal length (or, rahter, shallowness) – two images, one of the damn mould in my terrarium, the other of its fruiting body:

Update 2: here are some more pics (and a video!) taken with the same setup:

ant abdomen
wasp stinger
wasp head and thorax
wasp abdomen and stinger, using 3x optical lens
video of wasp’s nasty end; notice the shallow DOF

Views: 3408

Comments, rants and vents

Genocidno domoljublje

Pažnja: ovo je politikantski tekst. Osobe lako uvredljive, one tanjih živaca i svi oni pametni ljudi kojima domaća politika ide na živce, neka ne čitaju ovaj tekst.

Hrvoje Zekanović, donedavni predsjednik Kluba zastupnika Hrvatskih suverenista, nedavno je pozvao ljude na cijepljenje. Pozvao ih je vrlo nedvosmislenom porukom, bez uvijanja i dvosmislenih fraza.

Hrvoje Zekanović, donedavni predsjednik Kluba zastupnika Hrvatskih suverenista, zbog tog je svog istupa kažnjen je razrješenjem s te pozicije; izvedeno je to fantastičnom brzinom, što svjedoči o količini mulja kojeg je uzmutio tom svojom izjavom.

Zekanović i ja imamo malo dodirnih točaka: njegovi politički stavovi i moji jako se razlikuju. No, ovo je jedan od onih rijetkih trenutaka u kojima se slažemo: cijepljenje spašava živote.

Cijepljenje spašava živote Hrvata i Srba, bjelaca i crnaca, manjina, homoseksualnih i biseksualnih, pa i heteroseksualnih osoba. Cijepljenje, naprosto, spašava živote, i to indiskriminatorno, ne gledajući tko je koje vjere, boje kože ili kvalitete krvnih zrnaca. Spašava glasače HDZ-a jednako kao i glasače SDP-a, pa i glasače Suverenista. Tim svojim istupom Hrvoje Zekanović približio se onom istinskom humanizmu koji radi u korist svih, a ne samo nečijih partikularnih interesa.

Nagrađen je, od strane desne političke opcije, statusom heretika: njegove su ideje deklarativno odbačene jer nisu u skladu s kanonom desne političke misli i, što je posebno apsurdno u trenutku dok desna opcija jadikuje o režimskom zatiranju slobode govora, jer se usudio izreći vlastito mišljenje, iskoristiti svoje pravo na slobodu govora.

Ovo nije komentar o Zekanoviću. Ovo je komentar o hrvatskoj snažno desnoj političkoj opciji. A ta ekipa, bjelodano je sad pokazano, ima (posve očekivano, prim.a.) dvostruka mjerila. Ona koja vrijede za njih, i ona koja vrijede za sve ostale. S jedne strane pokušavaju se prikazati borcima za slobodu, boreći se protiv Covid potvrda, busajući se u prsa dok grme o ustavnim slobodama dok s druge strane ranjivim dijelovima društva (žene, trudnice, manjine, izbjeglice, LGBT osobe, you name it) nastoje nametnuti zabrane i ograničenja. To nije ništa novo, niti je dosad bilo posebno skrivano, ta težnja da se silom čelične državne ruke (upravljane njima, ako je ikako moguće) nameću pravila onima koji ne pripadaju istom plemenu.

Ono što jest novo, i što ovaj razvoj događaja pokazuje i dokazuje, jest to da političarima s desnog ruba političkog spektra zapravo nije stalo ni do građanstva, čak ni do onih “pravih, arijevskih” Hrvata koji bi ipak trebali biti dijelom neke desničarske utopije o benevolentnom diktatoru koji svoj narod čiste rase vodi u tisućugodišnji Re… hm, Republiku.

Svojim stavom protiv cijepljenja, desne snage jasno su se deklarirale kao nazadna snaga kojoj interesi građanstva nisu primarni cilj, i koja građanstvo vidi u bandićevskom stilu: kao glasove, vrijedne tek jedan dan svake četiri godine; resurs koji daje legitimitet njihovoj dinastiji. Dapače, svojim manipuliranjem u vrijeme svjetske zdravstvene krize, pokušajem hvatanja štogod glasova jadnih i zavedenih ljudi što padaju na populističke fore, hrvatska desnica pokazala se ozbiljno opasnom po sam hrvatski narod, u razini alternativnih lešinara koji smrtno bolesnim ljudima prodaju svoje alternativne pripravke uz lijepu priču punu nade u stopostotno ozdravljenje.

Nema se tu više što posebno dodati, kako bi rekli mnogi komentatori na društvenim mrežama: “pametnom dosta”. Zanimljivo je kako ljudi kojima su usta prepuna domoljublja, brige za domovinu, brige za narod, koji pate i krvare u državotvornim prigodama i svoju dušu iscjeđuju za političkim govornicama, jesu spremni tako olako prepustiti vlastiti narod eugeničkom principu preživljavanja najjačih, i kako bez zrna duševne grižnje promatraju broj od preko deset tisuća sugrađana preminulih od opake bolesti. Jer to je ipak samo statistika, tek jedan broj – i ne tako velik, žrtva koja je morala pasti za veću slavu nacije i boljitak preživjelih. Slabi su morali umrijeti da bi nacija bila zdravija – ili tako nekako, već tako neko opravdanje. Naprosto, prepuštanje ljudi njihovoj sudbini. Kako im Bog da.

Patetični “borci za slobodu”, koji nemaju nikakvo rješenje za ovo stanje osim navedenog eugeničkog pristupa, sutra će vas ponovo pitati da im date glas na izborima. Pričati će stare priče, zazivati duhove prošlosti, prijetiti se neprijateljima ovim i onim, i ponovo će oni biti najveći domoljubi, najjači, zapravo jedini sposobni izvesti državu iz krize i uvesti je u novo zlatno doba. Mamiti će vas lijepim obećanjem o “novoj Švicarskoj”, suverenoj i snažnoj zemlji sretnih ljudi. Kad dođe to vrijeme, sjetite se njihove strategije borbe protiv pandemije.

Views: 596

Comments, rants and vents

Priručnik za provjeru informacija iz medija

Nastavno na emisiju HKR u kojoj sam sudjelovao, ovdje možete preuzeti prvo izdanje priručnika za provjeru informacija iz medija. Na drugom izdanju, ljepšem, bržem, boljem… još uvijek radim (i radim… i radim… i radim…). Ako ne vidite PDF čitač, kliknite na post (“Read more”) kako bi se otvorio i čitač ispod kojeg se nalazi poveznica za preuzimanje priručnika.

Views: 434

Comments, rants and vents

Školarci Covidarci

Napomena: autor nije medicinar, niti epidemiolog. Ovaj tekst je osobno mišljenje i ne predstavlja stav struke, niti zdravstvene preporuke. Za upite o epidemiološkim mjerama obratite se svom liječniku ili stručnjaku epidemiologu. Ovaj tekst (kao, uostalom, i gotovo sve što možete pronaći on-line) ne treba vam predstavljati pouzdan savjet, vodič ili uputu za ponašanje, jer nije napisan od strane stručne osobe i može sadržavati značajne pogreške. Kad je u pitanju zdravlje, učinite pametnu stvar i savjetujte se samo s istinskim stručnjacima.

Nova školska godina započela je u neobičnim okolnostima: s jedne strane, populacijom kruži Delta soj SARS-CoV-2 virusa koja se čini opasnija po djecu od starijih sojeva i lakše se širi i u školama, dok sa druge strane vlast, edukacijski sustav i većina roditelja o tome ne mare previše.

Kako je do toga došlo? Unatoč ozbiljnim upozoravanjima liječnika da novi soj lakše prodire među mlađu populaciju, službeni narativ vlasti i školskog sustava je da – problema nema. Ministar je uvjeren kako će se nastava odvijati uživo, bez većih problema, a kako će eventualne slučajeve zaraze škole rješavati brzo i lako, s minimalnim odsustvom učenika i nastavnog osoblja. U tome ministar ima, čini se, prešutnu podršku sindikata. Nitko ne želi on-line nastavu, svi žele “staro normalno”, pa i ako je to sustav koji je desetljećima kritiziran i nikad zapravo reformiran. Ali je uživo, koristi napredne tehnologije samo tamo gdje mora, srami se usvajanja naprednih oblika edukacije i nastoji sačuvati status quo.

Zanimljivo je primjetiti kako i jedan dio roditelja daje podršku toj inicijativi da se bolest naprosto ignorira, da ju se pusti da protutnji kroz mlađu populaciju kojoj, kažu, neće biti ništa – kao neka gripica. Nažalost, svježe brojke pokazuju kako se Covid ne bi smio uzimati zdravo za gotovo čak ni kad je u pitanju mlada populacija, manje osjetljiva na bolest: i njih ta bolest može pospremiti u bolnicu, pa i na kisik. I da, djeca od toga mogu umrijeti [preprint] (srećom, iznimno rijetko).

Roditelji djece koja pripadaju ugroženim skupinama – imunokompromitirana(*), boležljiva, djeca s posebnim potrebama – prepušteni su bešćutnosti sustava (točnije: bešćutnosti zajednice, jer nije tu bešćutan samo sustav, već i građani koji to prešutno odobravaju jer je njima tako lakše) čija se strategija borbe protiv pandemije polako svodi na to da treba cijepiti ugrožene skupine, a zatim ih izolirati… pardon, zaštititi od kontakta s vanjskim svijetom – praktično, pogurati u podrume (što je, gle čuda, omiljena kategorizacija “slobodaraca” koji se ne bi cijepili niti bi nosili maske “brnjičara” koji bi cijepili populaciju i uvodili epidemiološke mjere). Potom treba ukinuti sve mjere i naprosto se početi ponašati kao da bolest ne postoji, jer ako tko i navuče tu prehladicu, naš robusni zdravstveni sustav odraditi će to bez ikakvih problema.

U takvom okruženju, u kojem se zaštita dječjeg zdravlja smatra psihičkim maltretiranjem djeteta, roditeljima koji žele zaštititi dijete ne ostaje previše opcija. Jasno je da se na državu ne mogu osloniti jer on-line edukacija neće biti omogućena svima. Pa niti u školskom sustavu neće to biti jednostavna zadaća, što zbog nastavnika protivnika epidemioloških mjera, što zbog djetetovog prirodnog okruženja, djetetovih vršnjaka koji bi opreznost mogli protumačiti kao kukavičluk i bezrazložan strah.

Da stvar bude gora, čini se kako protiv Delte u takvim naguranim okruženjima krpena, pa i klasična kirurška maska ne pružaju dovoljno zaštite – djeca koja se žele dobro zaštititi praktički bi trebala cijelo vrijeme nositi N95/FFP2 (ili bolje) maske (bez ventila) koje dobro naliježu na lice kako bi maska pružila dovoljnu zaštitu od udisanja virusnih čestica. I ne skidati ih sve do izlaska iz škole. Trpeći pritom izrugivanje svojih manje opreznih vršnjaka.

Takva zaštita nije nemoguća, dapače ona je zapravo poprilično jednostavna; kad bi svi učenici i nastavnici nosili N95/FFP2 maske cijelo vrijeme (ne skidajući ih s lica čak i dok predaju/odgovaraju, na odmoru, praktički nikad sve dok su u školi), prijenos virusa vjerojatno bi značajno usporio. Ne zaustavio, ali usporio. Možda i dovoljno da se nastava uspije dovršiti uživo, bez potrebe za paničnim i naglim prebacivanjem na on-line nastavu. Osiguralo bi to i puno manji broj zaražene djece u bolnicama, time i manju statistiku težih slučajeva ili čak smrtnih slučajeva. Eto, jedna ne baš ugodna, ali posve izvediva i ne pretjerano skupa epidemiološka mjera možda bi mogla pomoći da školska godina prođe relativno mirno. O onim skupljim mjerama, poput UV/HEPA pročistača zraka u svakoj učionici – možda bolje da niti ne razmišljam.

No, to se neće dogoditi. Neće se dogoditi zbog kolektivnog stanja svijesti koje viktimizira ljude i djecu koji problem shvaćaju ozbiljno i proaktivno, napora sustava da glumi “staro normalno”, glasne retorike prozarazita i lobista najmljenih da “spase ekonomiju“, ekipe koja je spremna žrtvovati tuđe zdravlje i tuđe živote zarad’ zarade.

Sreća u nesreći je što, rekao bih, adekvatnim epidemiološkim mjerama zbilja možemo utjecati na smanjenje prijenosa u školama i među mlađom populacijom koja je relativno otporna na oboljevanje dodatno smanjiti tu opasnost. Nesreća u nesreći je što nismo izabrali to, već smo se odlučili ignorirati problem dok ne nestane sam od sebe.

Pa će se tako vjerojatno dogoditi da će škole nekoliko tjedana glumiti kako je sve u redu, dok više ništa ne bude u redu. Potom će nastupiti zbrka i strka, i još jedna školska godina bit će izgubljena za još jednu generaciju učenika.

Kažu da nošenje maski jako šteti dječjoj psihi. Jer ono sve drugo što se može dogoditi je valjda mačji kašalj, samo je projekcija gluposti odraslih na svijet djece prevažna.

P.S. I još jedno jednostavno rješenje, a ipak tako daleko: smanjivanju mjera u školama pomogla bi i visoka procijepljenost odrasle populacije. No, eto – ni time se ne možemo pohvaliti. A spomenem li cijepljenje mlađe ekipe (što bi vjerojatno najviše pomoglo), vidim samo drvlje i kamenje, uvrijeđene poklike i konsternaciju nad “oduzimanjem slobode”.

(Ne)procijepljenost odraslih za sobom vuče i hospitalizaciju djece.

(*) Za nekakvu utjehu, čini se kako Covid ne predstavlja značajnu opasnost imunokompromitiranoj djeci.

Views: 1213

Comments, rants and vents

Objedom do gradonačelnika

 

Finale utrke za gradonačelnika u 2021. godini obilježili su u velikoj mjeri događaji u dva grada: Zagrebu i Splitu. U oba slučaja riječ je o favoritima koji ne dolaze iz prokušanog, starog političkog miljea naviklog biti na vlasti ili uz vlast, i u oba slučaja protiv njih se pokrenula velika kampanja pred drugi krug, kampanja koju jednoznačno i vrlo dobro možemo opisati izrazom “prljava igra”. Ono što je meni zanimljivo je što se čini kako su to dva naizgled posve različita pristupa, no koji se uistinu baziraju na identičnoj strategiji. Jedan uključuje lažne vijesti, a drugi manipulaciju istinom, a oba konvergiraju u ad hominem napad.

 

U slučaju Zagreba i kandidata Tomislava Tomaševića, imamo upravo izvrstan primjer fake newsa: video uradak koji se pojavljuje nekoliko dana prije drugog kruga izbora u kojima je protukandidat Miroslav Škoro, a koji pokazuje kako Tomašević demonstrativno izlazi iz gradske skupštine kad je na dnevnom redu bilo izglasavanje titule počasnog građanina Blagi Zadri.

 

Čak i relativno površnim pregledom videa lako je uočiti kako je riječ o montaži, vješto umontiranoj, ali ipak prepoznatljivoj montaži; ako vam je ostalo nepoznato da su novinari provjerili stvarni video zapis te sjednice na kojem ništa takvo nije zabilježeno, lagano ispikselizirani i pomalo mutan Tomašević (zbog prilagođavanja ubačenog zapisa u veličinu zapisa sa skupštinske sjednice) nepogrešiv je i čak i neutreniranom oku vidljiv dokaz kako je riječ o najobičnijoj manipulaciji.

Čemu tako jeftina i prozirna montaža koja ne može zavarati imalo pažljivijeg promatrača? Njen cilj vjerojatno nije odgovaranje birača od davanja glasa Tomaševiću, već agregiranje glasova protiv koji su u drugom krugu vjerojatno poprilično demotivirani zbog velike razlike koju je Tomašević ostvario u prvom krugu.

Ovaj video cilja primarno na dvije grupe ljudi: one nepažljive i sklone ishitrenim zaključcima, te one koji su ionako već u potpunosti ili velikim dijelom opredjeljeni za alternativnu, desnu opciju. Nepažljivi naprosto neće s dovoljno pozornosti gledati video i neće se zamarati kritičkim promišljanjem viđenog (i pročitanog), već će naprosto upiti mišljenje koje im nameću autori uratka i usvojiti fake news kao istinu, integrirati tu informaciju u svoj mozaik stvarnosti i “nastaviti sa životom”. Takvi su ljudi u opasnosti da im vješto slaganje lažnih komadića mozaika koje oni prihvaćaju bez kritičkog osvrta ili propitkivanja (a kamoli tek provjere podataka) na kraju stvori iskrivljenu ili čak lažnu sliku stvarnosti.

Druga grupa su ljudi koji su, zapravo, već dali svoj glas protiv davanjem glasa bilo kojoj drugoj opciji. Dobrom dijelu njih, onima koji su dali glas snažno desnim kandidatima, nikakvo uvjeravanje zapravo nije ni potrebno, ali je potrebna mobilizacija dijela glasova koji pripadaju umjerenijim konzervativnim ili centrističkim strujama: njih valja plašiti baukom komunizma, revolucionarima, mrziteljima svega hrvatskog, ljudima koji ne dijele naš svjetonazor, stranim plaćenicima… montaža Tomaševića kako izlazi sa sjednice o kojoj se raspravlja o poginulom heroju čiji dignitet nije upitan kroz cijeli politički spektar nastoji tog kandidata antagonizirati kod neodlučnijih, manje ekstremnih birača kojima bi promjena vlasti i raščišćavanje taloga mogli možda biti privlačan razlog da tom kandidatu daju glas. Njih se ne može tako lako privući praznim domoljubnim talambasanjem, a kako suparnik Škoro ne daje odgovarajuće signale o svojoj viziji obnove i unapređenja grada, sotoniziranje protivnika pomoću totema društva lukav je način da se barem dio birača pokoleba.

 

U Splitu je drugi krug u znaku jednako prljave kampanje, ali bazirane na faktima: plakat koji prikazuje falusni simbol na mjestu zvonika sv. Duje nije izmišljotina političkih protivnika, riječ je stvarnoj ilustraciji. Pimpek-toranj, dakle, nije fake news. Ono što je fake je pokušaj iskorištavanja stvarne informacije u političke svrhe (ponovo) demoniziranja protivnika. Na plakatu, kao i na drugim “dokazima” koji se letcima dijele po Splitu nalaze se uradci FB stranice “Dnevna doza splitskog nereda”, čiji administratori su i potvrdili vlasništvo nad tim djelima. Kandidat za dogradonačelnika Bojan Ivošević kojem je prišiveno autorstvo nad tim materijalom izjavio je kako on nije autor ilustracije.

Za razliku od zagrebačke priče u kojoj je iz orbite vidljivo kako je riječ o najobičnijem podmetanju, u slučaju Splita diverzija je organizirana stručnije i pažljivije. Određenu povezanost kandidata za dogradonačelnika i aktivističke akcije nije moguće izbjeći, jer Ivošević ne može u potpunosti otkloniti povezanost samom činjenicom da je sudjelovao u dodjeli nagrade “Zlatni kurac”, što ga ipak čini upletenim u taj aktivizam. U kojoj mjeri, to kampanji objede nije bitno, dovoljna je i najsitnija povezanost za napad na integritet osobe.

U toj dodirnoj točci možemo raspravljati o tome koliko je plakat istinit (vjerojatno vrlo malo, obzirom da autorstvo ilustracije pripada nekome drugom), te koliko je istinit letak koji se po Splitu dijeli – a koji jest puno zanimljiviji slučaj.

Letak sadrži niz citata koje su politički kandidati uistinu i provjerljivo izgovorili ili napisali, ne samo prostačke ilustracije. Površno gledano, kao i u zagrebačkom slučaju, letak navodi na pomisao kako kandidati za odgovorne pozicije u upravljanju gradom za grad previše ne mare, ili ga čak možda niti ne vole; u svakom slučaju, imaju loše mišljenje o građanima jer ih javno nazivaju pogrdnim nazivima.

Pažljivijim promatranjem uočit ćemo dva momenta na letku: vađenje citata iz konteksta i poigravanje s vjerskim osjećajima građana. Vađenje citata iz konteksta stara je metoda manipulacije tuđim izjavama, a ovaj letak dobar je primjer kako se to radi: puko nabrajanje citata koji zvuče kao da su protiv neke aktualne ideje moglo bi, kao i u prethodnom slučaju, ljude nesklone razmišljanju poljuljkati ili homogenizirati protiv političkog suparnika. U tom je svjetlu posebice spretno iskorištena izjava Ivice Puljka:

“Čovjek je stvorio Boga, a ne obrnuto…”

Prominentno mjesto na letku uzimaju ova i još jedna izjava koje je lako okarakterizirati kao “antiteističke”, a koje su se tako lijepo uklopile u prostačku sličicu pimpek-tornja i druge prostačke pošalice. Te dvije stvari osnažuju jedna drugu, prikazujući Puljka i Ivoševića (te, analogijom subordinacije, cijelu koaliciju i sve upletene) kao osobe koje u najmanju ruku nemaju neko lijepo mišljenje o kršćanstvu, pa se čak i bahato i prostački sprdaju sa svetinjama(*). Ovo je, zapravo, odlično odrađen mamac za konzervativne građane koji jako drže do vjere i vjerskih obreda; uočite da se on pritom, kao i u zagrebačkom slučaju, ne suprotstavlja nikakvim konkretnim, politički relevantnim argumentima tipa “mi ćemo to učiniti bolje, i to ovako i ovako” niti navodi, recimo, afirmativne planove HDZ-ova protukandidata Vice Mihanovića, što bi bio prikladan, pozitivan i civilizacijski primjeren način političke borbe. Naprosto, letak želi u čitatelju izazvati negativne emocije, što u slučaju religije i religioznih ljudi uvijek izaziva veći ili manji efekt (vidi: Charlie Hebdo).

Činjenicu da je pimpek-toranj satiričkog karaktera kao i nagrada “Zlatni kurac”, u ovakvim trenucima možemo objesiti mačku o rep. U nekoj normalnoj situaciji koja nam daje dovoljno vremena mogli bismo razmišljati i razgovarati o tome što čini demokraciju, kakve sve slobode misli, djela i riječi čine same temelje tog sustava, te kakva je satira primjerena, tko se na nju ljuti (jer na satiru se uvijek netko ljuti), gdje su granice izražavanja i treba li ih uopće biti, je li sličica pimpek-tornja prostačka (vjernicima neizostavno jest), svakako i kako se postaviti prema tabuima.

Do novog kruga izbora vremena je malo, i to je adut ovog poteza: naprosto nema dovoljno vremena da se oko fenomena ovog letka razvije zdrava i argumentirana rasprava. Građani moraju brzo odlučiti što će učiniti sa svojim glasom, i ovako podmetnuta propaganda u tako kratkom roku može dati rezultate.

Čemu nas mogu naučiti ova dva primjera? Jedan je čisti fake news, drugi je od one sorte gdje se uzme neka točna informacija i onda se njen smisao izvrne. Naizgled su različiti, no mehanizmi koje žele iskoristiti su identični:

  • ne računaju na preotimanje glasova ljudi koji su već donijeli čvrstu odluku kome će dati glas
  • nastoje homogenizirati i ohrabriti publiku izrazito desnih svjetonazora da izađu na izbore (što je novost i fenomen samo po sebi)
  • žele pokolebati i privući pripadnike centra koji vuku prema konzervativizmu i tradicionalizmu
  • ne suprotstavljaju se argumentima, već ad hominem napadima i sotoniziranjem

Različiti su utoliko što je u zagrebačkom slučaju riječ o histeričnoj hiperprodukciji lako provjerljivih neistina i insinuacija (što je rizična taktika, jer može i kod “svojih” izazvati otpor), dok je u splitskom slučaju riječ o sofisticiranijoj, profesionalnije (ili barem mudrije) odrađenoj kampanji koja nikako nije gospodska, ali barem nije posve prostačka, nastoji zadržati neki privid ozbiljnosti i argumentiranosti. Splitska bi kampanja, zbog puno manje razlike u broju glasova, mogla imati i značajniji učinak u konačnom rezultatu.

Obje bi glasači skloni racionalnom promišljanju trebali odbaciti kao lažne, maliciozne, manipulativne i štetne po demokraciju.

 

(*) A što se religije i nas vjernika tiče, to pitanje što u stvari cijenimo i što nam je bitno duboko je koliko je površno naše shvaćanje vlastite vjere; zato se, uostalom, građevine i kolokvijalne svetinje tako rado i koriste kao lažan, iako emocionalno snažan argument koji će neizostavno dotaknuti svakog vjernika koji, ponovo to naglašavam, nije sklon razmišljanju.

Views: 282

Comments, rants and vents

Page 1 of 6

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén