U interviewu Večernjem listu ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek izrekla je rečenicu koja mi je odmah zapela za oko: “Svjesni smo da se nedopušteni sadržaji često dijele anonimno, a sloboda mišljenja i govora je sloboda osobe s imenom i prezimenom.”

Nalazim pomalo neobičnom činjenicu da se ovim bavi jedna ministrica kulture, a ne ministar unutrašnjih poslova. Ministarstvo kulture po definiciji bi se trebalo boriti za pluralizam i slobodu mišljenja, dok je na ministarstvu unutrašnjih poslova da se brine o ljudima koji se bave govorom mržnje i pozivaju na nezakonite radnje. Kojom su internom logikom na Markovom trgu došli do toga da ministrica kulture urbi et orbi najavljuje cenzuriranje on-line sadržaja i progon osoba koje pozivaju na nasilje i šire govor mržnje, nejasno mi je. Zvuči mi jednako logično kao da ministar unutrašnjih poslova kaže kako je neka dramska predstava zabranjena jer svojom kvalitetom umanjuje vrijednost kulturne scene u zemlji.

Doduše, kad o ovome dva puta razmislim, čini mi se kao da ugledam neku mračnu nit logike…

No, ono što želim reći jest ovo: pod egidom zaštite građanstva od zlih trolova i ljudi koji šire govor mržnje stvara se atmosfera kako je anonimnost na Internetu ne samo nepoštena, već i kriminalna: onaj tko nema što kriti, taj će se potpisati imenom i prezimenom, a onaj tko ima što za kriti, pa… taj je sigurno krimos koji širi govor mržnje.

Ova strategija zapravo je namjera jačanja kontrole nad on-line medijima, a provest će se kroz dvije faze:

  • prva faza je zakonsko sankcioniranje medija kao soudgovornih za sadržaj objavljen na njihovom “prostoru”, što uključuje i komentare čitatelja;
  • druga faza je stavljanje anonimnosti izvan zakona, kako bi se lako i nedvosmisleno moglo utvrditi tko je što rekao i, posljedično, osobu moglo pozvati na odgovornost.

Zakoni su u pripremi i ne trebamo sumnjati da će se u nekom trenutku i izglasati. Posljedica toga bit će državni stisak medija iz najboljih dana diktature ovog ili onog domaćeg diktatora (izaberite sami kojeg više volite), a taj će se stisak proširiti i na on-line medije koji su sad pod ipak manjom kontrolom države (tiskane medije lakše je uništiti – samim time i držati pod kontrolom – vještim uskraćivanjem financija, primjerice sankcioniranjem tvrtki koje se u “nepoželjnom” mediju reklamiraju).

Ukinuti anonimnost na Internetu vrlo je opasno: unatoč činjenici da se on-line anonimnost najčešće koristi za razne on-line bljuvotine i mentalna izdrkavanja bez straha od posljedica, to je cijena koju moramo platiti za jedan daleko značajniji aspekt kojeg ta anonimnost nosi: zaštitu naših sloboda.

Nije slučajno, naime, da se protiv on-line anonimnosti najviše bore države u kojima sloboda govora baš ne cvjeta: korumpirane države i one u kojima politika ili religija žele čvrsto držati sudbinu pojedinca u svojim rukama redovito traže i pronalaze načine da suzbiju bilo kakvu slobodarsku riječ u medijima. Ne trebamo posebno duboko razmišljati da bismo shvatili zašto u takvim državama aktivisti i pojedinci koji se ne slažu sa tekućom dnevnom politikom pribjegavaju različitim trikovima kako bi svoj glas pustili na način da država do njih ne može lako doći: servisima koji im omogućuju anonimno javljanje.

Mi, istina je, još nismo u poziciji da društveni aktivisti strahuju za vlastiti život, no nismo daleko od toga: velika pravna nesigurnost domaćih zviždača koji su za svoj doprinos zajednici faktički bili kažnjavani, a čija će bolja zaštita morati dočekati novi zakon koji bi, barem u teoriji, trebao spriječiti kažnjavanje zviždača.

Naš puno veći problem je opće nepovjerenje u državu, nepovjerenje koje je zasluženo kroz veliki broj slučajeva koji pokazuju kako je vladavina prava kod nas prilično fluidan pojam; u takvoj situaciji anonimnost bi mogla postati nužna potreba svima koji žele govoriti bez straha od posljedica. Kriminalizacija anonimnosti ukida mogućnost da, primjerice, progovorite o malverzacijama lokalnog šerifa bez straha da će vas ovaj tužiti i dobiti presudu, bez obzira govorili vi istinu ili ne, govorili to vi ili komentator na vašem mediju.

Uklanjanjem anonimaca, na sceni ostaju ljudi sa imenom i prezimenom. Koji znaju da se sve što kažu može upotrijebiti protiv njih, direktno ili suptilno: ne mora baš svatko biti tužen, to je dosta divljački i ne baca lijepu sliku; postoje i diskretniji, a jednako učinkoviti mehanizmi sapunanja daske, sređivanja otkaza, pojačane kontrole, mobbinga na radnom mjestu…

U takvoj atmosferi, bez straha i punim imenom i prezimenom govorit će samo oni koji su napustili Hrvatsku i skrasili se negdje drugdje. No, oni nisu opasni, oni su daleko.

Predložene izmjene zakona zapravo su suvišne – kako smo već vidjeli, sve su te opcije postojale i prije, ali nova regulativa pojednostavljuje progon i kažnjavanje. Cilj promjena nije uvođenje reda u on-line svijet, već lakše kažnjavanje neistomišljenika političke opcije koja je na vlasti. Drugim riječima, sve što nova regulativa pokušava “regulirati”, a što bi se moglo podvesti pod legitimu zaštitu društvenih interesa (sankcioniranje širenja lažnih vijesti koje uznemiruju javnost, govor mržnje i pozivanje na nasilje i kaznena djela), sve to već imamo regulirano i sve se to može provesti i provodi se – nažalost, uglavnom samo kad je nekome u interesu ili kad se netko baš zainati. Nova nadogradnja ne služi daljem poboljšanju zaštite društvenih interesa, već je u službi zaštite političkih opcija i jačanja kontrole nad medijima i građanima koji misle drugačije. Kriminalizacija anonimnosti izbija građanima iz ruke jedno uistinu jako oružje za borbu protiv moćnika ovih ili onih – i zato se ne smije dogoditi. U suprotnom ćemo se i po ovome naći u društvu “naprednih” zemalja.

 

P.S. Naslov teksta u Večernjem: ‘Sloboda govora sloboda je osoba s imenom i prezimenom, a ne anonimaca’ snažno me asocirao na alanfordovski scenario u kojem su jedni ljudi sa imenom i prezimenom (tj. po nečemu važni pojedinci), a svi ostali anonimci. Iako je iz teksta razvidno kako naslov nema veze sa sadržajem, ostala mi je u glavi ta asocijacija: budućnost u kojem “ljudi sa imenom i prezimenom” imaju slobodu reći što god žele, pa bi mediji bili puni izjava nekih budućih Culeja, Kovačevića, Medveda, Plenkovića, Bernardića, Čačića, Grabar Kitarovića… a pučanstvo bi svojim glasom bilo zastupljeno na razini jednog Jakova.

 

Visits: 139