27
May
2021
0

Objedom do gradonačelnika

 

Finale utrke za gradonačelnika u 2021. godini obilježili su u velikoj mjeri događaji u dva grada: Zagrebu i Splitu. U oba slučaja riječ je o favoritima koji ne dolaze iz prokušanog, starog političkog miljea naviklog biti na vlasti ili uz vlast, i u oba slučaja protiv njih se pokrenula velika kampanja pred drugi krug, kampanja koju jednoznačno i vrlo dobro možemo opisati izrazom “prljava igra”. Ono što je meni zanimljivo je što se čini kako su to dva naizgled posve različita pristupa, no koji se uistinu baziraju na identičnoj strategiji. Jedan uključuje lažne vijesti, a drugi manipulaciju istinom, a oba konvergiraju u ad hominem napad.

 

U slučaju Zagreba i kandidata Tomislava Tomaševića, imamo upravo izvrstan primjer fake newsa: video uradak koji se pojavljuje nekoliko dana prije drugog kruga izbora u kojima je protukandidat Miroslav Škoro, a koji pokazuje kako Tomašević demonstrativno izlazi iz gradske skupštine kad je na dnevnom redu bilo izglasavanje titule počasnog građanina Blagi Zadri.

 

Čak i relativno površnim pregledom videa lako je uočiti kako je riječ o montaži, vješto umontiranoj, ali ipak prepoznatljivoj montaži; ako vam je ostalo nepoznato da su novinari provjerili stvarni video zapis te sjednice na kojem ništa takvo nije zabilježeno, lagano ispikselizirani i pomalo mutan Tomašević (zbog prilagođavanja ubačenog zapisa u veličinu zapisa sa skupštinske sjednice) nepogrešiv je i čak i neutreniranom oku vidljiv dokaz kako je riječ o najobičnijoj manipulaciji.

Čemu tako jeftina i prozirna montaža koja ne može zavarati imalo pažljivijeg promatrača? Njen cilj vjerojatno nije odgovaranje birača od davanja glasa Tomaševiću, već agregiranje glasova protiv koji su u drugom krugu vjerojatno poprilično demotivirani zbog velike razlike koju je Tomašević ostvario u prvom krugu.

Ovaj video cilja primarno na dvije grupe ljudi: one nepažljive i sklone ishitrenim zaključcima, te one koji su ionako već u potpunosti ili velikim dijelom opredjeljeni za alternativnu, desnu opciju. Nepažljivi naprosto neće s dovoljno pozornosti gledati video i neće se zamarati kritičkim promišljanjem viđenog (i pročitanog), već će naprosto upiti mišljenje koje im nameću autori uratka i usvojiti fake news kao istinu, integrirati tu informaciju u svoj mozaik stvarnosti i “nastaviti sa životom”. Takvi su ljudi u opasnosti da im vješto slaganje lažnih komadića mozaika koje oni prihvaćaju bez kritičkog osvrta ili propitkivanja (a kamoli tek provjere podataka) na kraju stvori iskrivljenu ili čak lažnu sliku stvarnosti.

Druga grupa su ljudi koji su, zapravo, već dali svoj glas protiv davanjem glasa bilo kojoj drugoj opciji. Dobrom dijelu njih, onima koji su dali glas snažno desnim kandidatima, nikakvo uvjeravanje zapravo nije ni potrebno, ali je potrebna mobilizacija dijela glasova koji pripadaju umjerenijim konzervativnim ili centrističkim strujama: njih valja plašiti baukom komunizma, revolucionarima, mrziteljima svega hrvatskog, ljudima koji ne dijele naš svjetonazor, stranim plaćenicima… montaža Tomaševića kako izlazi sa sjednice o kojoj se raspravlja o poginulom heroju čiji dignitet nije upitan kroz cijeli politički spektar nastoji tog kandidata antagonizirati kod neodlučnijih, manje ekstremnih birača kojima bi promjena vlasti i raščišćavanje taloga mogli možda biti privlačan razlog da tom kandidatu daju glas. Njih se ne može tako lako privući praznim domoljubnim talambasanjem, a kako suparnik Škoro ne daje odgovarajuće signale o svojoj viziji obnove i unapređenja grada, sotoniziranje protivnika pomoću totema društva lukav je način da se barem dio birača pokoleba.

 

U Splitu je drugi krug u znaku jednako prljave kampanje, ali bazirane na faktima: plakat koji prikazuje falusni simbol na mjestu zvonika sv. Duje nije izmišljotina političkih protivnika, riječ je stvarnoj ilustraciji. Pimpek-toranj, dakle, nije fake news. Ono što je fake je pokušaj iskorištavanja stvarne informacije u političke svrhe (ponovo) demoniziranja protivnika. Na plakatu, kao i na drugim “dokazima” koji se letcima dijele po Splitu nalaze se uradci FB stranice “Dnevna doza splitskog nereda”, čiji administratori su i potvrdili vlasništvo nad tim djelima. Kandidat za dogradonačelnika Bojan Ivošević kojem je prišiveno autorstvo nad tim materijalom izjavio je kako on nije autor ilustracije.

Za razliku od zagrebačke priče u kojoj je iz orbite vidljivo kako je riječ o najobičnijem podmetanju, u slučaju Splita diverzija je organizirana stručnije i pažljivije. Određenu povezanost kandidata za dogradonačelnika i aktivističke akcije nije moguće izbjeći, jer Ivošević ne može u potpunosti otkloniti povezanost samom činjenicom da je sudjelovao u dodjeli nagrade “Zlatni kurac”, što ga ipak čini upletenim u taj aktivizam. U kojoj mjeri, to kampanji objede nije bitno, dovoljna je i najsitnija povezanost za napad na integritet osobe.

U toj dodirnoj točci možemo raspravljati o tome koliko je plakat istinit (vjerojatno vrlo malo, obzirom da autorstvo ilustracije pripada nekome drugom), te koliko je istinit letak koji se po Splitu dijeli – a koji jest puno zanimljiviji slučaj.

Letak sadrži niz citata koje su politički kandidati uistinu i provjerljivo izgovorili ili napisali, ne samo prostačke ilustracije. Površno gledano, kao i u zagrebačkom slučaju, letak navodi na pomisao kako kandidati za odgovorne pozicije u upravljanju gradom za grad previše ne mare, ili ga čak možda niti ne vole; u svakom slučaju, imaju loše mišljenje o građanima jer ih javno nazivaju pogrdnim nazivima.

Pažljivijim promatranjem uočit ćemo dva momenta na letku: vađenje citata iz konteksta i poigravanje s vjerskim osjećajima građana. Vađenje citata iz konteksta stara je metoda manipulacije tuđim izjavama, a ovaj letak dobar je primjer kako se to radi: puko nabrajanje citata koji zvuče kao da su protiv neke aktualne ideje moglo bi, kao i u prethodnom slučaju, ljude nesklone razmišljanju poljuljkati ili homogenizirati protiv političkog suparnika. U tom je svjetlu posebice spretno iskorištena izjava Ivice Puljka:

“Čovjek je stvorio Boga, a ne obrnuto…”

Prominentno mjesto na letku uzimaju ova i još jedna izjava koje je lako okarakterizirati kao “antiteističke”, a koje su se tako lijepo uklopile u prostačku sličicu pimpek-tornja i druge prostačke pošalice. Te dvije stvari osnažuju jedna drugu, prikazujući Puljka i Ivoševića (te, analogijom subordinacije, cijelu koaliciju i sve upletene) kao osobe koje u najmanju ruku nemaju neko lijepo mišljenje o kršćanstvu, pa se čak i bahato i prostački sprdaju sa svetinjama(*). Ovo je, zapravo, odlično odrađen mamac za konzervativne građane koji jako drže do vjere i vjerskih obreda; uočite da se on pritom, kao i u zagrebačkom slučaju, ne suprotstavlja nikakvim konkretnim, politički relevantnim argumentima tipa “mi ćemo to učiniti bolje, i to ovako i ovako” niti navodi, recimo, afirmativne planove HDZ-ova protukandidata Vice Mihanovića, što bi bio prikladan, pozitivan i civilizacijski primjeren način političke borbe. Naprosto, letak želi u čitatelju izazvati negativne emocije, što u slučaju religije i religioznih ljudi uvijek izaziva veći ili manji efekt (vidi: Charlie Hebdo).

Činjenicu da je pimpek-toranj satiričkog karaktera kao i nagrada “Zlatni kurac”, u ovakvim trenucima možemo objesiti mačku o rep. U nekoj normalnoj situaciji koja nam daje dovoljno vremena mogli bismo razmišljati i razgovarati o tome što čini demokraciju, kakve sve slobode misli, djela i riječi čine same temelje tog sustava, te kakva je satira primjerena, tko se na nju ljuti (jer na satiru se uvijek netko ljuti), gdje su granice izražavanja i treba li ih uopće biti, je li sličica pimpek-tornja prostačka (vjernicima neizostavno jest), svakako i kako se postaviti prema tabuima.

Do novog kruga izbora vremena je malo, i to je adut ovog poteza: naprosto nema dovoljno vremena da se oko fenomena ovog letka razvije zdrava i argumentirana rasprava. Građani moraju brzo odlučiti što će učiniti sa svojim glasom, i ovako podmetnuta propaganda u tako kratkom roku može dati rezultate.

Čemu nas mogu naučiti ova dva primjera? Jedan je čisti fake news, drugi je od one sorte gdje se uzme neka točna informacija i onda se njen smisao izvrne. Naizgled su različiti, no mehanizmi koje žele iskoristiti su identični:

  • ne računaju na preotimanje glasova ljudi koji su već donijeli čvrstu odluku kome će dati glas
  • nastoje homogenizirati i ohrabriti publiku izrazito desnih svjetonazora da izađu na izbore (što je novost i fenomen samo po sebi)
  • žele pokolebati i privući pripadnike centra koji vuku prema konzervativizmu i tradicionalizmu
  • ne suprotstavljaju se argumentima, već ad hominem napadima i sotoniziranjem

Različiti su utoliko što je u zagrebačkom slučaju riječ o histeričnoj hiperprodukciji lako provjerljivih neistina i insinuacija (što je rizična taktika, jer može i kod “svojih” izazvati otpor), dok je u splitskom slučaju riječ o sofisticiranijoj, profesionalnije (ili barem mudrije) odrađenoj kampanji koja nikako nije gospodska, ali barem nije posve prostačka, nastoji zadržati neki privid ozbiljnosti i argumentiranosti. Splitska bi kampanja, zbog puno manje razlike u broju glasova, mogla imati i značajniji učinak u konačnom rezultatu.

Obje bi glasači skloni racionalnom promišljanju trebali odbaciti kao lažne, maliciozne, manipulativne i štetne po demokraciju.

 

(*) A što se religije i nas vjernika tiče, to pitanje što u stvari cijenimo i što nam je bitno duboko je koliko je površno naše shvaćanje vlastite vjere; zato se, uostalom, građevine i kolokvijalne svetinje tako rado i koriste kao lažan, iako emocionalno snažan argument koji će neizostavno dotaknuti svakog vjernika koji, ponovo to naglašavam, nije sklon razmišljanju.

0

Hits: 85