Često nekako prerano odu oni ljudi koji su svojim životom barem malo pomakli Zemlju. Tako i Dejan Ristanović – čovjek čije su ideje pokretale cijele naraštaje.

Netko će ga pamtiti po PC Pressu, netko po Sezamu, netko po Računarima; kako je već tko imao priliku upoznati njegov rad.

Moje je sjećanje efemeričnije, nedohvatljivo. Iako nikad nisam slagao Galaksiju, Računare sam pratio redovito. Teško je današnjim klincima objasniti kakvu su težinu časopisi imali tih godina, otprilike kako je nama bilo smiješno kad su nam djedovi pričali o čudesnoj spravi koja se pojavila kad su oni bili mali, a koja je na platno projicirala slike “kao da se tamo nalaziš”. Pa su mali budući djedovi gledali filmske novosti i tako spoznali koliko je uistinu velik i šarolik svijet.

Svoja prva ozbiljna znanja o računalima upio sam čitajući tekstove u časopisima, a tako i mnogi ljudi mojih godina. Organizirane edukacije nije bilo – tko se htio baviti računalima, mogao je to učiniti na nekom fakultetu. Osnovna škola, srednja škola – ništa, “nepotrebno”. I knjige su bile rijetke.

Računalno obrazovanje cijele jedne generacije bilo je moguće samo zahvaljujući računalnim časopisima i njihovim autorima koji su probudili iskru i držali je živom dovoljno dugo da preraste u plamen strasti prema toj neobičnoj tehnologiji budućnosti. U plamen kojeg je teško, možda i nemoguće ugasiti.

Mislim da ne mogu izraziti kakav je značaj, osobni i društveni, imao taj fenomen iz tog doba – danas, u vrijeme trenutačnog dosega bilo kakvog znanja na bilo kojem mjestu, teško je pojmiti taj stari svijet u kojem su informacije bile tako rijetke i nedostupne. I neka, bolje je ovako kako je danas.

Najživlji dio mog sjećanja na ta vremena bili su tekstovi nekolicine izvrsnih autora, no među njima iskakali su baš oni Dejana Ristanovića. Bilo da je riječ o programiranju HP kalkulatora ili uputama za “prelazak” s programskog jezika BASIC na C ili Pascal ili kakve “ozbiljnije” teme poput programa za statističku obradu podataka, Dejan je znao temu obraditi tako da i neukima bude jasno o čemu se radi. Dovoljno stručno da znalcima bude zanimljivo, ali i dovoljno “prizemno” da čitatelj namjernik upije poneku korisnu novu informaciju koja obogati i njegovo znanje.

To je to blago: sposobnost prenošenja znanja na način da ga primatelj upije uz minimalan napor, a Dejan je u tome bio pravi majstor.

Kroz vlastiti novinarski rad, godinama kasnije, pokušao sam emulirati tu lakoću kojom je Dejan Ristanović kompleksne stvari predočavao kao nešto sasvim obično i svakodnevno, svima dostupno. Htio sam biti barem mala kopija Dejana: pisati o zanimljivim i uzbudljivim novim stvarima, pojašnjavati kako i zašto rade to što rade, pričati priče koje zabavljaju, ali pritom čitatelja ostavljaju učenijim i, ako je ikako moguće, malo i pametnijim.

Ne znam koliko sam u tome bio uspješan, no ponekad mi se znalo dogoditi, posebice u razdoblju odmah nakon Domovinskog rata, da me ljudi zamijene za Dejana, redovito s izrazom lica onog nekakvog veselog (pogrešnog) prepoznavanja slavne osobe. To govori o tome koliki su trag Računari i Dejan Ristanović ostavili na hrvatsku publiku.

A ja sam si utvarao da se to događa jer su moji tekstovi kvalitetni poput Dejanovih – iako je zapravo, budimo iskreni, zabunu izazivala sličnost naših imena.

Ne ostane puno nakon čovjeka. Ostanu sjećanja, ostaje njegov rad. Ostane ono čime je dotaknuo druge ljude, ono čime je pomaknuo Zemlju u pravom smjeru.

Dejan je imao sreću živjeti u tri računalne revolucije – u romantičnoj eri kućnih računala, u pretvaranju Zemlje u globalno selo, te najzad u pojavi konkretne, upotrebljive “umjetne inteligencije”. Napustio nas je baš u vrijeme kad se kroz napuhani balon počelo nazirati na kakve će točno načine AI promijeniti ljudski život i rad.

I mislim da je malo ljut što nije dobio barem još malo vremena da to promotri, pa prokomentira.

Views: 20