Građani su danas bili neugodno iznenađeni ispadom operatera (HT), kojom prilikom nije bilo moguće obaviti telefonske pozive.
Takve se stvari događaju, posebice u modernim sustavima koji su bitno kompleksniji od starijih – telefonija kakvu danas poznajemo uistinu je svemirska tehnologija u odnosu na telefoniju koje se neki od nas sjećaju iz djetinjstva: telefoni s okruglim brojčanikom na potezanje, elektromehaničke telefonske centrale i mehanički prekidači, krčanje u slušalici prilikom pozivanja dalekih rođaka, neizbježno biranje nule “da se popravi veza”… da, telefonija mog djetinjstva sličila je više kamenom kotaču nego pametnom telefonu.
A sjećam se tih dana, bilo je i drugih nevolja u ta vremena o kojima se danas samo ružno smije govoriti – nestanci struje, primjerice. Ponekad kvarovi, češće redukcije struje koje bi bez energije ostavile cijele grupe kvartova, pa ništa nije radilo, čak ni semafori. Penjanje stepenicama na vrh nebodera nije mi bila ugodna aktivnost, no gore bi bilo kad zbog redukcije ne bi radilo grijanje: onima dolje bilo bi pakleno vruće, nama gore uvjeti bi postali polarni.
Pa ipak, jedna sprava cijelo to vrijeme radila je besprijekorno: telefon.
Telefon je bio spojen na zasebnu, izdvojenu infrastrukturu, sve one silne parice od stanova su dolazile svojim putem do telefonskih centrala. Telefoneske su centrale imale – akumulatore. Velike, teške, ogromne akumulatore koji su trebali osigurati određeno vrijeme samostalnog rada u slučaju nestanka struje. Zato smo u mraku sobe uz malenu svijeću mogli telefonom razgovarati s krčavom rodbinom i razgovjetnijim prijateljima. Neki, spretniji i odvažniji, znali su čak i malenu žarulju spojiti na telefonsku paricu (48V, ako se dobro sjećam) i tako na nezakonit i kažnjiv način osigurati malo svjetla u stanu.
No, ne želim pričati o svom djetinjstvu koje je mladima danas egzotično poput Dickensovih priča kad sam ja bio dijete; želim reći ovo: telefon je bio resurs koji je bio zagarantiran. Još je država što nije valjala zaključila kako je komunikacija između službi vrlo važna, pa je telefonski sustav bio rađen tako da osigura dostupnost u slučaju kakve havarije. Naravno, nije to bio specifikum domaćeg strateškog genija, sve telefonske centrale na svijetu bile su tako napravljene, i građani su mogli očekivati vrlo visoku raspoloživost sustava u svim uvjetima osim teških katastrofa.
A u tom slučaju bitne službe imale su osiguranu radio vezu, pa nije bilo govora da neka važna služba bude paralizirana zbog toga što sustav telefonije ne radi.
Ispad koji se dogodio danas sramotni je dokaz kako novije nije nužno i bolje, jer građani nisu bili u mogućnosti dobiti hitne službe: hitna pomoć, policija, vatrogasci – građanima nisu bili dostupni, osim ako bi se netko pješice zaputio do njih.
U vrijeme mraka, ako bi vam pozlilo, ukućani su barem mogli pozvati hitnu pomoć koja bi došla na vrata, uspuhana od trčanja uz silne stepenice.
Danas? Danas imate minijaturno superračunalo u džepu, uvijek nadohvat ruke, ali njime niste mogli pozvati hitnu službu u slučaju potrebe, niti vatrogasce u slučaju požara, niti policiju ako vas pijani muž upravo piči. Danas ste doživjeli distopiju, priču o naizgled lijepoj budućnosti koja u sebi nosi kardinalne, mučne i po život opasne propuste – i za to ne mari.
Krivac za ovo samo je i isključivo država, ne više ona stara, paranoična koja je svuda oko sebe vidjela neprijatelje, već nova, moderna, otvorena i slobodna, ona koju smo željeli. Zapravo, jednu stvar nismo željeli: nismo željeli neodgovornu državu koja nije u stanju osigurati svoje osnovne usluge, poput dostupnosti policije, vatrogasaca ili hitne pomoći.
A sve se to dogodilo samo zato što nitko nije razmišljao o tome da gradi telekomunikacijski sustav koji može pući, u kojem nešto može poći po zlu.
Ljudima koji se bave telekomunikacijama vjerojatno je jasno da je do ovako nečega moralo doći, jer se nije ulagalo u redundantnu infrastrukturu, drugi komunikacijski kanal koji bi preuzeo funkciju u slučaju da prvi otkaže.
A to i nije neka mudrost, pogotovo u današnje doba jeftinih i lako dostupnih komunikacijskih kanala: i “obične” tvrtke koje ovise o dostupnosti on-line servisa imaju uređena dva, tri, možda i više paralelnih komunikacijskih kanala (jedna parica od jednog providera, druga od drugog, 4G veza pomoću običnog USB sticka za svaki slučaj…), upravo zato da u slučaju problema – ne ostanu bez mogućnosti komunikacije.
Žalosno je da naše hitne službe to nemaju. Dakako, paralelna infrastruktura košta neke novce, no puno više košta raspad komunikacijskog sustava, u ljudskim životima i materijalnoj šteti.
Bi li se to moglo urediti? Bi, svakako, ali bi to tražilo angažiranje sposobnih, a ne podobnih.
Ovako, ujeo vuk magare: ispad se dogodio, bio i prošao, odgovarati neće nitko, paralelni sustav vjerojatno nećemo uvoditi jer to košta a država “nema novca”, građani su ionako tek sekundarna sirovina u projektu koji se zove “imamo Hrvatsku”. Priznajem, strahujem od ozbiljnog cyber-napada: naši ključni sustavi, čini se, jedna su velika ugroza.
P.S. ne mogu izdržati a da ne primjetim kako nisam puno kritike čuo od ekipe koja voli epidemiološke mjere kritizirati kao izvor svih zala, potonuća ekonomije, rasta nezaposlenosti i, posebno cinično, uzrok tisućama mrtvih koji nisu mogli na vrijeme dobiti medicinsku pomoć; zanimljivo je kako u ovom konkretnom slučaju, kad zbilja nije bilo moguće dobiti hitnu pomoć, tisuće (ili stotine, ili tek njih nekoliko) mrtvih više nisu “u igri”.
Views: 327
Comments, rants and vents