22
Mar
2020
0

Krizno umrežavanje – Monitor.hr

info: ovaj tekst objavljen je 2011. godine, kratko nakon famoznog Ćaćinog strateškog napuštanja države, te uhićenja, ali prije izručenja. Napisan je za jedan crni scenarij, malo vjerojatan ali zar posve nemoguć? Iako je situacija devet godina kasnije drugačija i traži drugačije mjere (vidi dodatak na kraju teksta), ovo je možda ipak prigoda da se sjetimo ovog teksta.


Što učiniti u kakvoj izvanrednoj situaciji? Zamislimo posve nemoguć scenarij, političare na vlasti koji su se preko noći ukrcali na zrakoplov i zbrisali iz zemlje, odnoseći zlato sa sobom, a narod su pritom usmjerili prema Europi, ne bi li tako zavarali trag… ili nešto drugačiju sliku općeg ekonomskog sloma, kakvog razornog potresa, devalvacije kune, još jednog mandata HDZ-a, sloma svjetskih burzi, goriva za petnaest kuna po litri… zamislite da ste se zatekli u društvu u rasulu, u kojem jedva da i osnovna infrastruktura funkcionira.

Facebook niste vidjeli već danima, a kako je Internet na razini države ukinut ili nedostupan, ne možete se povezati. TV program ili ne radi, ili je orjentiran na propagandne poruke u slavu onoga tko je trenutno na vlasti. Telefoni, kad rade, toliko ste presretni da vas ne brine što ih prisluškuju. Trgovine, one rijetke koje nisu popljačkane i demolirane, ponekad imaju nešto konzervirane hrane.

A vi geek. U glavi vam kako rekonstruirati komunikacijsku mrežu.

Zaista, koliko ima smisla razmišljati o komunikacijama u trenutku kada racionalizirate konzerve hrane i skupljate pitku vodu jer niste sigurni da će ona iz pipe i sutra teći?

Zapravo, to ima velikog smisla, iako je u usporedbi sa zadovoljavanjem osnovnih životnih potreba (sigurnosti života, hrane i zaklona) svakako drugorazredno pitanje. Čak i ako ste najgeekastiji geek od svih geekova, prva briga je osigurati osnovne životne potrebe. Kad ste relativno sigurni, relativno siti i imate relativno sigurno sklonište, poželjno je početi razmišljati o obnovi komunikacijskih kanala.

Mi smo, htjeli to priznati ili ne, informacijsko društvo; razmjena informacija jedan je od velikih kotača našeg života, i dio je općih procesa što neko društvo čine naprednim. Oduzmite naprednom društvu razmjenu informacija i vrlo brzo ono će degradirati u primitivnije zajednice, s manjom količinom demokracije. Izolirajmo neki jadranski otok od komunikacija na duže vrijeme, ostavimo ljude u informacijskoj blokadi i s manjkom resursa; neće proći dugo vremena prije nego se tamo uspostavi vlast onoga tko pri sebi ima najviše oružja.

Je li zaista nemoguća situacija u kojoj svako selo ima svog lokalnog šerifa, čija riječ je zakon i koga svi moraju slušati, inače…?

Ovo su drastični primjeri, naravno. Ali ako već razmišljamo katastrofično, razmišljajmo o pravoj katastrofi. Prave katastrofe nisu smjene vlasti niti izvanredni izbori – prave katastrofe nastaju kada se rastoči samo tkivo nekog društva, kada se suspendiraju dobri običaji a vlast rascjepka na mnoge interesne grupice. Anarhija, a nije anarhija. Ne može li se balkaniziranima dogoditi i afganistanizacija?

Hm. Je li nešto pogrešno u ovom razmišljanju? Zar je zaista bitno umrežavati se umjesto rješavanja bitnijih problema?


Jest, jer umrežavanjem, odnosno omogućavanjem razmjene informacija otvaramo komunikacijske kanale, omogućujemo razmjenu informacija, koordinaciju. Informacijski kanal logistički je važan jednako koliko i ceste – ceste omogućuju dostavu hrane i lijekova, a komunikacije omogućuju saznavanje gdje su ti resursi najpotrebniji.

Napravimo, dakle, jednu alternativnu mrežu, neovisnu i u vlasti pojedinaca. Zaboravimo na trenutak na pomoć države, možda voljne a možda i ne baš voljne sudjelovati u građanskoj inicijativi.

Za početak, valja organizirati lokalne mreže. Osposobiti alternativnog GSM providera nije jednostavan zadatak, pa valja razmišljati o nečemu puno jednostavnijem, puno pristupačnijem. Rješenje se tu zapravo nameće samo: wireless mreže, kojih u urbanim sredinama već ima nezanemariv broj. Tehnologija je jeftina, dostupna, provjerena, a što je najvažnije – više ili manje svi ljudi razumiju o čemu se radi.

Graditi, dakle, treba WiFi mreže. Poput klubova radioamatera koji su se u nizu kriznih situacija pokazali vrlo važnim igračem u omogućavanju komunikacije kriznih područja s ostatkom svijeta (sjetimo se Vukovara ili Sarajeva), građanske WiFi udruge odličan su zametak alternativne građanske komunikacijske mreže. Osim u slučaju kad je sama vlast ta koja želi onemogućiti razmjenu informacija koje nisu pod njenom kontrolom.

U takvom slučaju komunikacije se mogu uspostaviti korištenjem mesh tehnologije, uz malo neizbježne građanske hrabrosti. Za razliku od klasičnih WiFi mreža koje su relativno strukturirane, relativno rigidne strukture gdje se točno zna tko je vlasnik čvora i gdje se čvor nalazi, mesh tehnologija je amorfnija, fleksibilnija. Dok je WiFi mreže moguće onesposobiti napadom na ključne čvorove, mesh mreža je osjetljiva samo onda kada nema dovoljno članova.

Za uspostavu mesh mreže ne treba nikakva posebna pamet, niti posebna tehnologija: sam hardver je iznenađujuće jeftin – kvalitetne uređaje moguće je pronaći za oko tisuću kuna i faktički automatiziran: da biste postali članom neke mesh mreže, morate se samo priključiti na nju, sve ostalo izvodi se samo.

Fenomenalan trik mesh mreže je njena već spomeuta amorfnost, pa jedan čvor može vidjeti više drugih čvorova i sa svima njima razgovarati; ovo je posebno bitno u slučaju da se zgrada na kojoj je mesh točka sruši, ili policajci pronađu uređaj za umrežavanje: nestankom jednog čvora u mreži, mreža se automatski rekonfigurira kako bi neutralizirala gubitak, pa susjedni čvorovi preuzimaju funkciju nestalog čvora. Uvjet za to je dovoljna gustoća čvorova mesh mreže, nešto što se u urbanim sredinama može relativno lako ostvariti.

Dosta teoretiziranja, prijeđimo na praksu: u zamišljenom gradu neke banana države u nemirima, koji je pod kontrolom provladinih snaga, složit ćemo underground mesh mrežu anarhista, nepodobnika, vragova svih boja i druge divljači sitna zuba.

U slaganje ovakve mreže može se uključiti svaki zainteresirani građanin u posjedu računala i bežične kartice.

Računalo može biti neko starije računalo ili laptop, to ne mora nužno biti računalo koje svakodnevno koristite. Dapače, starije računalo koje ne koristite svakodnevno bolje je rješenje, jer ga je moguće posvetiti svetoj zadaći širenja informacija, a isto tako ga je lakše sakriti od sumnjičava pogleda represivnog aparata.

Da biste računalo pretvorili u komunikacijski čvor, dovoljno je instalirati na njega kakvu Linux distribuciju i pratiti (za tehnički potkovanu osobu) ne pretjerano zahtjevne upute. Naravno, uvijek ostaje alternativa kupnje već gotovog mesh čvora ili zamjene firmware-a nekom klasičnom routeru (poput i kod nas lako dobavljivog i jeftinog LinkSys WRT54G routera), no ostanimo sad na standardnom PC računalu kakvo srećemo u svakom domu.

Naravno, računalo koje opskrbite Linux distribucijom i pretvorite ga u čvor mreže ne mora nužno biti posvećeno samo i isključivo toj zadaći: dok se mesh “vrti” u pozadini, računalo ostaje slobodno za drugu upotrebu – samo ga nemojte ugasiti kad krenete na spavanje. 🙂

Ako to i učinite, ništa se strašno neće dogoditi, jer će mreža zabilježiti pad vašeg noda, i ponovo ga prihvatiti kad ujutro ponovo upalite računalo. Nema posebnih konfiguracija ili strahota jer, kako smo rekli, dovoljno gust mesh može transparentno upravljati čvorovima koji se pojavljuju ili nestaju.

Na isti način se može voditi i gerilska borba protiv strane koja želi onesposobiti mesh – čestim paljenjem, preseljavanjem i gašenjem čvorova otežava se lociranje istih.

Stolna računala, za razliku od svih modernih prijenosnika, obično nemaju Wireless karticu. Za pretvaranje njih u čvorove mreže idealno rješenje je USB Wireless rješenje, i to ono koje omogućuje mijenjanje antene, jer na njega možete staviti ozbiljniju antenu koja će dati veći domet vašem čvoru. Ako takvog nema, nije problem: jedan dovoljno dug produžni USB kabel omogućit će postavljanje USB uređaja na diskretno mjesto na prozoru, time značajno povećavajući domet. Dapače, volite li se malo i zaigrati s hardverom, možete složiti zanimljive modifikacije koje će povećati domet signala uređaja.

I to je to! U dva koraka od lojalnog građanina do hacktivista komunikatora!

Uspostavljanje mesh mreže u urbanim sredinama očito nije preveliki problem – potrebno je malo volje, bežična kartica i nešto, čak ne previše znanja. Umeshani građani mogu koristiti mrežu za međusobnu komunikaciju, razmjenu datoteka, pa čak i servise poput onih na Internetu. I, naravno, izlaziti na Internet.

Kad smo kod izlaza na Internet… tu bi se stvar mogla ispostaviti problematičnom. Zapjenjena vlast, naime, ima mogućnost ukinuti pristup na Internet, čemu smo svjedočili u Egiptu, Libiji i drugdje. Kako mesh mreža omogućuje spajanje na Internet?

Postoji jedan zaista simpatičan trik mesh mreža: svaki čvor može postati gateway prema Internetu, a resursi se automatski preusmjeravaju: kao što mesh može otkriti koji čvorovi su pali, pa ih zaobići, tako može otkriti koji čvorovi imaju dostupnost prema Internetu i automatski ih koristiti. Tako svaki čvor mreže može istodobno biti i izlaz prema Internetu, a u slučaju da Interneta na tom mjestu nestane, cijela mreža će se prilagoditi novoj situaciji i promet preusmjeriti prema čvoru koji je još uvijek vezan na Internet.

Da bi mesh mreža preživjela gašenje Interneta u jednoj državi može koristiti dva trika, ovisno o urbanosti granice.

Tamo gdje je granica države s nekom (još uvijek) sređenom državom urbanizirana, dovoljno je naći nekoliko dobrih ljudi s druge strane granice koji će biti voljni uključiti se u mesh i dati svoj Internet link na raspolaganje. Kako država ne može ugasiti link nekome tko živi u drugoj državi, svi pripadnici mesh mreže koja svojom topologijom zadire preko granice države neće biti onemogućeni u pristupu Internetu, slanja filmova režimske represije na YouTube i općenitog curenja informacija izvan zemlje.

Problem nastaje na mjestima koja nisu dovoljno urbana: dok je gradove relativno lako vezati u mesh mrežu i relativno je teško tu mrežu razbiti, distance između gradova obično nije moguće vezati u takvu mrežu, već se trebaju koristiti usmjerene antene. Takva topologija je problematična jer nije otporna na gašenje pojedinih čvorova (koji se spajaju jedan-na-jedan), čime se vrlo jednostavno može prekinuti komunikacija između mesh mreža. Dovoljno je pronaći usmjerenu antenu, pa malo ispendrečiti vlasnika (ili antenu, ovisno o raspoloženju snage sigurnosti) da bi se prekinula veza.

Ta se situacija može izbjeći korištenjem “zastarjelih” tehnologija poput dial-up veze (kako su je koristili Egipćani za nedavnih prosvjeda), koju također možete uspostaviti pomoću dva Linux računala i dva modema. Naravno, ako represivni aparat ne zaboravi onemogućiti modemske veze. U tom slučaju je satelitski Internet jedno od zadovoljavajućih rješenja – naravno, ako uspijete kamuflirati satelitsku antenu :-). Druga ideja je nabavka SIM kartice susjedne države i vezanje mobilnog telefona na mesh – ovaj pristup dobro funkcionira do desetak kilometara unutar vlastite granice i otkrivanje pristupnog čvora čini puno težim, a osim toga eliminira i potrebu za aktivnim sudionikom s druge strane granice.

U manjim mjestima i u zgradama moguće je signal razvesti korištenjem PLC (Power Line Communication) tehnologije koja omogućuje umrežavanje kroz strujne utičnice, kao ekstenziju mesh mreže. Izvan kuće, a u dometu mesh mreže, svaki laptop ili pametni telefon s ugrađenom WiFi tehnologijom može pristupati Internetu (telefoni čak i kad je davatelj GSM usluge ugašen ili ometan).

Zaključimo: uspostavljanje mreže kontrolirane od strane građana nije veliki problem u urbanim sredinama; svaki dom faktički već ima svu potrebnu tehnologiju i potrebno je samo malo hrabrosti i truda; gradovi u blizini granice u prilici su kroz takvu mrežu osigurati građanima pristup Internetu koji represivni aparat ne može lako (ili nikako, ovisno kolike cojones imaju članovi mreže) onemogućiti; najslabija karika u tom linku su veze između urbanih mjesta, gdje su povučeni point-to-point linkovi koje je lako sabotirati. I, naravno, prije nego što se dogodi dobro je pronaći nekoga s druge strane granice, spremnog uskočiti u ključnom trenutku i osigurati protok informacija prema ostatku svijeta.

Ne može se nama dogoditi, kažete? Ne može, ne može…


2020. godine imamo “atraktivnu” krizu: pandemiju, potres i – što se puno manje spominje – svjetsku gospodarsku krizu. “Perfect storm”, rekli bi Ameri. Zbilja, čekaju nas zanimljiva vremena. Ono što je u ovom trenutku iznimno bitno, čak i bitnije nego 2011. godine, jest očuvati komunikacijske kanale. I to je zadaća države, ne pojedinaca i dragovoljaca. Ugasiti pristup Internetu ili ga jednostavno zapustiti bilo bi opasno, jer bi ljude navikle na hiperprodukciju informacija ostavilo u vakuumu koji bi producirao svašta, a najmanje istinite i provjerljive informacije.

Da se to ne bi dogodilo, pristup dvosmjernom kanalu za razmjenu informacija po važnosti je odmah nakon uspostavljanja osnovnih životnih potreba: hrane i vode. Osoba odsječena od svijeta, ali s pristupom socijalnim on-line alatima osjećati će se manje izolirano od osobe do koje vodi nova cesta, no koja više nema mogućnosti zaprimanja i razmjene informacija na kakve je navikla.

Srećom, danas je puno jednostavnije oporaviti komunikacijsku infrastrukturu zahvaljujući sveprisutnosti GSM tehnologije i pametnih telefona. Velika prednost GSM tehnologije jest u tome što je mrežu moguće “razvući” bez potrebe za fizičkim polaganjem kablova: sva komunikacija bazne stanice prema klijentima i prema centrali može se odvijati bežično.

To omogućuje veliku mobilnost baznih stanica i postavljanje u vrlo kratkom vremenu, pa čak i angažiranje pokretnih baznih stanica radi pokrivanja područja od posebnog interesa, tamo gdje je potrebno žurno dovesti signal ili jednostavno pojačati kapacitet. U situaciji kakve katastrofe, naravno, ne trebamo očekivati luksuz posve razvijene i optimizirane mreže, ali možemo dobiti osnovne stvari: kanal za glasovnu komunikaciju, pa čak i (vjerojatno sporu, ali ne neugodno sporu) vezu prema Internetu.

Ako ste se kad čudili izbjeglicama koji svi imaju nekakav smartphone, tekuća pandemija s mjerama izolacije i današnji potres možda su vam i osobno dočarali koliko je taj uređaj postao esencijalan pomagač ljudima u nevolji: pomoću njega moguće je održavati kontakt s obitelji i drugim ljudima, bez obzira gdje se oni nalaze, moguće je snalaziti se u prostoru, dobivati vijesti i obavjesti, a može poslužiti i kao priručni riječnik ili čak prevoditelj. Uostalom, samo se upitajte koliko puta vam je ovih dana pametni telefon poslužio za važnu komunikaciju s najbližima i saznavanje što se oko vas događa – i koliko vas je to umirilo.

E, to je to s izbjeglicama. I to je razlog zašto bi održavanje GSM linka na životu trebao biti jedan od većih strateških prioriteta u svakoj krizi.

0

Hits: 168