Pažnja: ovo je long read… u nastavcima. Prvi je dio dugačak oko sat vremena i za ugodnije praćenje preporučujem kupnju reprinta ili, ako više volite digitalno listati izvornik loše otisnut na jeftinom i lošem papiru, možete ga pronaći ovdje.

Prije par mjeseci dobavio sam reprint prvog izdanja časopisa “Računari u vašoj kući”, posebno izdanje časopisa Galaksija. Izdano 2024. godine, predstavlja svojevrsnu vremensku kapsulu koja nam priča o ljudima, tehnologiji, ali i politici. Zaista, koliko nas je promijenilo tih četrdeset godina? Mene je iz dječačića koji je velikim očima promatrao arkadne automate i slinio za 8-bitnim računalima koja su posjedovali njegovi prijatelji transformiralo u prosijedog, pomalo smorenog, pomalo čangrizavog know-it-all informatičara koji na stvari još uvijek pomalo gleda velikim očima djeteta, ali na ramenu mu sjedi BOFH kojemu je sve to novo nekako nedorečeno, loše dizajnirano, nepraktično, prije je sve bilo bolje…

Da bi mlađi, a posebno oni zbilja mlađi mogli razumjeti koliko se svijet promijenio u tih niti pola stoljeća, treba upamtiti nekoliko stvari iz onog vremena:

• nema Interneta, računalne mreže su vrlo rijetke i vrlo skupe;
• telefon je uređaj koji ima svoje mjesto u određenom dijelu stana;
• televizori u boji su uobičajeni, no i dalje ima crno-bijelih;
• kazetofon je visoka tehnologija koja je dostupna široj publici, bogatuni imaju video rekordere i modularne HiFi linije;
• socijalistička država zabranjuje uvoz računala, pa se većina opreme šverca iz inozemstva i preprodaje po dvostrukoj ili trostrukoj cijeni;
• 8-bitna računala koštala su jednu do dvije mjesečne plaće;
• najzad, i možda najvažnije, informacije su bile skupe, na stranim jezicima i uglavnom nedostupne.

Ovo zadnje je razlog zašto su u Jugoslaviji računalni časopisi kojih je bilo mnogo (a najvažniji od njih bili su Računari (Srbija), Moj Mikro (Slovenija) i Svet kompjutera (Srbija)) bili ključni faktor informatičkog opismenjavanja populacije. Knjige su bile skupe, domaćih (skupih) prijevoda bilo je malo i teško se dolazilo do knjiga. Upravo obrnuto od današnjice koja nudi znanje na dohvat ruke i on demand (pa i automatski prevedeno ako treba), računalni časopisi bili su jedini izvor informacija mnogoj djeci, mladosti, pa i zainteresiranim odraslima. Zamislite da jednom mjesečno na kiosku kupite jedan, dva ili tri časopisa, svaki od svojih šezdesetak stranica što teksta, što reklama – i to su vam sve informacije i novosti koje ćete saznati tog mjeseca.

A tu je i priča o Yu računalima… inspirirana politikom više nego stvarnim potrebama. Kako sam već spomenuo, država se snažno uplitala u razvoj računalne industrije. Računala su smatrana potrebnim, ali i potencijalno opasnim alatom: legenda kaže kako je SFRJ zabranjivala građanima uvoz računala sa 64KB memorije ili više (to je 0.000064GB). Zašto? Pa, na tako se moćnim računalima mogu kalkulirati artiljerijski udari i rezultati detonacije nuklearne bombe…

Što zapravo nije bilo netočno: za artiljeriju su ta računala bila posve sposobna, a za simulaciju nuklearnog udara ipak nešto manje… ali to demonstrira odvojenost tadašnje vlasti od trendova: dok smo mi klinci maštali o igrama i o svemu onom što bi nam računala mogla omogućiti, vlast se paranoično plašila unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja.

Taj je strah ipak imao jednu dobru posljedicu: razvoj domaće informatičke industrije. Jugoslavija je imala ne jedan, ne dva, već nekoliko računala koja su razvijana za potrebe vojske, industrije i obrazovanja. Ideja je bila da Jugoslavija bude samodostatna u svemu, pa tako i u elektronici i informatici. Zbog toga, i zbog visokih uvoznih carina, stvorena je kratkotrajna prilika da i domaći stručnjaci pokažu što znaju. Kambrijsku eksploziju 8-bitnih računala pratila je tako mala Yu-kambrijska eksplozija domaćih računala: Galeb, Orao, Ivel Ultra, Lola 8, Pecom, čak i 16-bitni PMP-11 za poslovne primjene.

Većina tih “kućnih” računala nalazila se po školama, educirajući tadašnje mališane. Nisu bili popularni u domovima iz dva ključna razloga: bili su skuplji od boljih računala koja su se mogla dobaviti švercom, te za njih nije bilo niti približno toliko programa kao za računala s trulog zapada. Izuzetak je računalo Ivel Ultra koje je zapravo bilo prerušeni Apple II kompatibilac.

U tom vakuumu između teško dobavljivih i skupih zapadnih računala i teško dobavljivih i još skupljih domaćih računala poduzetni mladići uočili su priliku za izradu računala koje bi bilo domaće (domoljubno), relativno jeftino (za socijalističku plaću) i u kitu (da se mladi uče lemljenju, a i troškovi su puno manji). Srećom, za tu su ideju dobili podršku i tako je ad hoc ekipa složila izvrstan uvod u informatiku za radničku klasu Jugoslavije.

Galaksija je računalo koje je stvorio Voja Antonić, čovjek čiji genij je u narodu bio i ostao neprepoznat. Skromnih performansi još u ono vrijeme, ali jeftin i pristupačniji od drugih računala. Kompliciran, ali ne toliko da zainteresiranog entuzijasta odvrati od provođenja nekoliko sati lemljenjem komponenti. Odličan izbor za nekoga tko je htio učiti i o hardveru i o softveru.

Neugledno računalo koje je pogonio za ono doba izvrstan Z80A procesor, 2-6KB memorije (memorija je u to doba bila papreno skupa) i razlučivošću 48×64 – nije se moglo natjecati sa zapadnim prošvercanim računalima.

Zašto je ekipa ipak odlučila pokušati s takvim računalom? Iz ideala, rekao bih, iz želje da drugima omoguće computing za male novce, iz želje da drugima omoguće udisanje isparenja prilikom lemljenja, iz želje da s drugima podijele onaj strah kad sve konačno sastaviš, umetneš, poravnaš i polemiš, priključiš na TV i moliš Boga da stvar proradi od prve. Pa potom oduševljenje zbog kojeg teško zaspiš te noći.

---

S četrdesetogodišnjim ću odmakom ovdje komentirati citate iz reprinta, riječi nastale prije toliko vremena. Moje (i vaše) današnje poznavanje računalnog svijeta obojeno je kroz tri revolucije:

1. kambrijska eksplozija 8-bitnih kućnih računala;
2. otvaranje Interneta međunarodnim masama;
3. AI revolucija.

Prošao sam kroz prve dvije i mogu svjedočiti kako su snažno one promijenile ne samo nas mlade geekove silno željne informatičke tehnologije, već i svijet. Cijeli svijet. Vjerojatno ste propustili onu prvu (a kako je samo zanimljiva bila!), možda ste propustili onu drugu, ali imate priliku uživati u ovoj trećoj: otvorite oči, promatrajte, učite, upijajte! Svijet se upravo – pred našim očima – mijenja.

No, dosta čangrizanja, prijeđimo na stvar!

Kućni računari stiču sve više poklonika u čitavom svetu. Smatra se da je do sada prodato nekoliko miliona kompjutera namenjenih amaterima. ... Već sada je sasvim izvesno da će kućni računar veoma brzo izrasti ne samo u najmasovniji hobi nego i u sredstvo bez koga neće moći ni da se zamisli svakodnevni život. (uvodnik)

Spot on. Ohrabreni podatkom da na svijetu ima već nekoliko milijuna računala koja koriste amateri, članovi uredništva hrabro su izjavili kako jednog dana život bez računala neće biti zamisliv. Ako su se tad još malo nećkali i zapitkivali jesu li možda malo pretjerali, život im je dao za potvrdu. Moderni život je teško zamisliti bez računala: u džepu, na radnom stolu, u hladnjaku, televizoru, automobilu, radnom stroju…

Veoma je oskudna literatura na srpskohrvatskom jeziku koja govori o prirodi kućnih računara i koja sadašnjim i budućim vlasnicima može da se nađe pri ruci kao pouzdan oslonac, savetnik i priručnik u njegovoj avanturi izbora,nabavke, upotrebe, primene i programiranja računara. (uvodnik) 

A danas? Uzmete telefon, “proguglate” sve što želite. Još i bolje, iako AI rješenja još uvijek nisu baš u prilici zamijeniti programere, možete ih upitati da vam objasne neku naredbu programskog jezika ili demonstriraju dio koda, a oni će vam isporučiti lijepo objašnjen i primjerima dopunjen sažetak koji je najčešće i ispravan.

U ono doba, a trajalo je dugo, sve do one druge revolucije (Internet), domaćih materijala bilo je malo. Rastom popularnosti informatike povećao se i broj prijevoda stranih knjiga, no sve to skupa nije bilo raskošno ali zato i dalje poprilično skupo. Demokratizacija pristupa informaciji koju je donio Internet omogućila je potragu i pritup željenom podatku za beznačajno sitne novce (praktički onoliko koliko košta struja koja napaja računalo na kojem to radite). U ono vrijeme… u ono vrijeme kupio sam knjigu o programskom jeziku Forth koja je bila pristupačna džepu srednjoškolca – ali zato što je bila na ruskom jeziku. Mislim i da je bila jedina na tržištu.

Postoji ipak jedna suštinska razlika između kompjutera i bilo kog drugog uređaja u domaćinstvu: svaki uređaj se kupuje da bi obavljao neku jasnu i sasvim određenu funkciju (nikome, na primer, neće pasti na pamet da koristi frižider da bi gledao TV program). (1. Računari na sto načina)

Well, I beg to differ :

Pokušajmo zamisliti kako je to izgledalo u ono doba: računala nisu bila nepoznata i svi su znali da računala postoje – ali prije eksplozije kućnih računala bila je to posve druga priča: računala su bila velika, bučna, opsluživali su ih stručnjaci u bijelim kutama i s olovkama u džepu, bila su jako, jako skupa i s njima se moglo samo raditi knjigovodstvo i druge poslovne stvari koje, eh… nikoga ne zanimaju, djecu pogotovo ne.

Pojava kućnih 8-bitnih računala u potpunosti ruši taj koncept: računalo postaje nešto što si praktički svatko može priuštiti. Najveće pitanje tada bilo je – za što? Da bi revolucija mogla biti dovršena trebalo je odgovoriti na to pitanje, a to nije bilo lako. Percepciju da su računala skupi i dosadni strojevi za strogo određenu matematičku ili gospodarsku namjenu nije bilo lako razbiti. I bilo je teško na to pitanje odgovoriti u vremenu u kojem se tek razvijala ideja da “obični čovjek” može nešto korisno s tim učiniti.

Otac: “Radoslave, ma što bi ti s kompjutorom?”

Radoslav: “Kako što? SVE, SVE BIH S KOMPJUTOROM!”

To “sve” bilo je nevjerojatno ograničeno u odnosu na ljepote koje imamo danas. Slaba snaga i minijaturna memorija činili su probleme već i tako jednostavnom poslu kao što je pisanje: program The Write Stuff za Commodore 64 dozvoljavao je pisanje teksta do dužine 22KB (malo više od 12 stranica teksta), nakon čega biste trebali napisano pospremiti negdje (na disketu ili, uh, kazetu) i započeti novi blok teksta. Poprilično nepraktično jer kasnije sve te blokove trebate spojiti u gotov oblik, ali ljudi su pisali priče, pjesme i prave knjige na tom računalu.

Kao i oko svake misteriozne stvari i tada i danas – ispredale su se neinformirane priče: svatko je htio reći nešto mudro o toj novoj tehnologiji kako ne bi ispao neuk u društvu. Tako su se uz kavu i druženje raspredale teorije zavjere o tehnologiji koju je malo njih uopće probalo:

• računala su dobra samo za igre (jer su se igre reklamirale, jer su djeca željela igre, jer ozbiljnu primjenu računala u domu gotovo nitko od odraslih nije mogao pojmiti);
• računala kvare televizor (djelomično točno u smislu da je dugotrajno ostavljanje uvijek iste slike moglo “zapeći” sjenu u fosfor katodne cijevi);
• djeca koja imaju računalo će propasti u školi (zabluda i strah mnogih roditelja, iako se zapravo događalo to da su klinci računala koristili najčešće nauštrb vlastitog slobodnog vremena, a ta populacija je i statistički pozitivno odskakala u edukaciji od svojih vršnjaka);
• poznavanje računala je nepotrebno jer nema toliko radnih mjesta koja bi to znanje koristila (ovo je, vjerujem, nepotrebno komentirati);
• najzad moj omiljeni, riječima mog oca: “Kompjutori su prolazna moda. Vidjet ćeš da za godinu dana o tome nitko više neće pričati.”

U drugim slučajevima "razgovaraćete" sa računarom tako što ćete odgovarati na pitanja koja postavlja kucajući standardne engleske ili srpskohrvatske rečenice..." (1. Računari na sto načina)

U vrijeme pisanja tog teksta autori su poznavali programe koji “razgovaraju s korisnikom”, takvih je bilo i za 8-bitna računala: megapopularna ELIZA, primjerice. Za današnje pojmove rudimentaran AI program koji je mogao voditi razgovor s korisnikom. Možda nisu vjerovali, a možda su bili uvjereni kako će se jednog dana pojaviti programi koji to rade na puno bolji način. I zaista, Chat GPT i njegovi kolege danas oduševljavaju svojom praktičnošću i upotrebljivošću, to je ta budućnost koju su autori sanjali prije četrdesetak godina: ELIZA na steroidima.

Iako komercijalnim programima možete da se zabavljate duže vreme, pre ili posle ćete uvideti da ova zabava nije kreativna, pa ćete poželeti da saznate kako su programi napravljeni i da napišete neki samostalni. Tada će vas zainteresovati razne škole bejzika, priručnici, tekstovi u časopisima...   (1. Računari na sto načina)

Ovo na neki način nije dobro ostarilo: danas se računala kupuju kao utilitarni uređaji i jako malo ljudi zaista zanima kako računala rade, a još manje ih se potrudi naučiti kako im objasniti što da rade. Ali… zapravo je jednako tako bilo i u ono doba: neki klinci su željeli računalo samo da bi se igrali, a neki su željeli vidjeti kako računalo radi. U ono vrijeme velikog entuzijazma i teške dostupnosti objekta žudnje, onih koje je barem malo zanimalo kako računala rade bilo je više od onih koji su željeli samo koristiti računalo. Ne možemo baš uspoređivati ono vrijeme s ovim današnjim, današnjim čudom gdje svatko nosi moćno superračunalo (onog doba) u džepu i ne koristi ga za išta više od predefiniranih mogućnosti i aplikacija koje su na raspolaganju u trgovini. Autori onog vremena ovo bi vrijeme gledali u nevjerici mašući glavom, čudeći se konzumerističkim masama koje nemaju gotovo nikakvog interesa iskoristiti svu tu moć za vlastiti razvoj.

Nije sve tako crno: i u ono vrijeme tek jedan dio ekipe bio je toliko zagrižen da su u svojim nastojanjima uspjeli odrasti u stručnjake i vrhunske profesionalce; i u ono doba takvi su bili manjina, većina su bili tek power useri (što je danas, nažalost, također postalo rijetko umijeće). Tako je i danas, i tako će biti i ubuduće: mali dio klinaca bit će toliko zainteresiran i toliko uporan da će zablistati u svijetu informatike – i tako će nas, kao i uvijek, genijalna manjina sve vući naprijed.

Kompjuter, naime, uvek doslovno izvršava vaše naredbe, jer nije u stanju da "razmisli" o tome da li su one svrsishodne. Ako mu, na primer, naložite da stalno izvršava istu naredbu, on će je strpljivo izvršavati sve dok ga ne prekinete ili dok vaša grupa ne dođe na red za isključenje struje. (1. Računari na sto načina)

Redukcije struje bile su ne tako nepoznata pojava u Jugoslaviji: suočeni s manjkom kapaciteta i povećanim potrebama, drugovi su stvar riješili na socijalistički način – povremenim isključivanjem dijelova energetske mreže kako bi se rasteretio ostatak. To se obično radilo na nivou manjih mjesta ili u većim gradovima na razini jednog ili više kvartova, kako je već mreža bila projektirana. Danas se tako što događa samo u slučaju ozbiljnog kvara, a u ono vrijeme klinci su imali državni time out od korištenja računala. To su vrijeme kratili čitanjem računalnih časopisa. Danas bismo mogli čitati jako malo jer je većina informacija online i itekako ovisna o električnoj energiji.

Neki se na tom putu ne zaustavljaju: nastavljaju da rade sve dok ne ovladaju čak i najskrivenijim tajnama njihovog kompjutera, a zatim nabavljaju novi da bi ga podvrgli istom postupku. (1. Računari na sto načina)

Ovo, pak, nije baš najbolje ostarilo. 🙂 Iako je sukus točan, nije bilo mnogo onih koji su si mogli priuštiti kupnju novog računala čim bi ovladali starim. Prosječan radoznali vlasnik Commodorea ili Spectruma godinama je čuvao svoje računalo jer je kupnja nečeg novijeg bila izdašan trošak. Naravno, svi su oni morali napustiti svoje staro računalo i prijeći na nešto modernije. Netko si je priuštio Amigu, netko Atari ST, rijetki sin bogata oca dobio bi neki od prvih Macintosha, a ja sam bio u taboru nesretnika koji su sa skromnog stroja (u mom slučaju ZX-81 kojeg mi je poklonio razrednik) skočili na tada tek nešto manje jadno PC računalo (kojeg mi je, pak, poklonio susjed).

PC računala u to doba bila su prava ružna pačad: spori (uglavnom XT s procesorom 8086 na 4.77Mhz, rijetki AT s procesorom 80286 na 6 ili 8 Mhz), bez mogućnosti prikaza grafike ili s mizernim grafičkim mogućnostima koje nisu bile do koljena čak ni 8-bitnim kućnim računalima, s beeperom koji je mogao proizvesti samo jednostavne tonove i gotovo nepostojećom piratskom scenom… nas nesretne vlasnike PC računala ostali su gledali sa sažaljenjem, a tako smo i mi gledali sami sebe. PC računalo u to je doba bio strogo namjenski, poslovni stroj – pa iako je imao diskete i robustan OS (MS DOS) i odličnu tipkovnicu i općenito je bio pouzdan alat, kvalitetno napravljeno računalo, naprosto nije bio za igre. Ili zvuk. Ili grafičku obradu. Ili bilo što mimo baza podataka, obrade teksta, proračunskih tablica ili nekih trećih dosadnjikavih stvari.

Bilo je igara, ne mogu reći… ali… pa, pogledajte sami:

Ta će se situacija stubokom promijeniti kroz samo nekoliko sljedećih godina, pojavom sve boljih grafičkih kartica, pojavom sve boljih zvučnih kartica i napretkom same tehnologije PC računala. Modularnost i otvorenost PC arhitekture nezavisnim proizvođačima uveliko je utjecala na kasniju dominaciju PC računala pred konkurencijom. IBM se zbog toga nije obogatio prodajom PC računala onoliko koliko je mogao, ali u nasljeđe je ostavio ovo što koristimo danas.

Ruku na srce, postojao je taj jedan vremenski period kad su gotovo svi vrlo često, čak i jednom godišnje mijenjali računala: izlaskom Intelovog 32-bitnog 80386 procesora razvoj PC arhitekture doživio je takav zamah da ste doslovce unutar godine dana od prethodne kupnje mogli kupiti računalo dvostruko jače od onog kojeg ste kupili zapravo nedavno. Taj je zamah potrajao tamo negdje sve do pojave Celeron procesora, kad razvoj više ne pokazuje tolike prednosti u odnosu na samo jedan ciklus stariju tehnologiju. Ono što se nažalost vremenom izgubilo, ono što je zapravo stalo na nivou kućnih 8-bitnika bila je ideja da svoje računalo možete poznavati do u zadnji bit: današnja su računala toliko složena da je intimno poznavanje apsolutno svega, i hardvera i softvera, postalo nemoguće.

Kako da razlikujemo "zagriženog ljubitelja računara" (u stranoj literaturi, a u posljednje vrijeme i kod nas, ovakva ličnost se naziva "hacker", što bi moglo da se prevede kao "kljucalo"; izraz ni u kom smislu nije pogrdan) od "normalnog" korisnika?   (1. Računari na sto načina)

Pojam “hacker” pojavio se relativno kasno u povijesti razvoja računala, tek po demokratizaciji pristupa računalima: stara, centralizirana i velika računala nisu imala svoje hackere već samo svoje inženjere i tehničare. Hackeri spontano nastaju u trenutku kad računalna tehnologija izlazi iz klimatiziranih serverskih soba gdje pristup imaju samo posvećeni i postaje dostupna “plebsu”. Legenda kaže kako je prvi hacker nastao kad je neki tehničar, daleki potomak Jana Baptista van Helmonta jedne večeri posve slučajno u kutu sistemske sobe ostavio zgužvanu kutu, znojnu majicu, papuče, nešto opušaka i neotvorenu konzervu šećerastog pića, da bi ujutro u inače praznoj prostoriji zatekao primordijalnog hackera kako optimizira operacijski sustav računala. Ako je to samo legenda, možemo reći i ovako: prvi informatički hackeri bili su, očekivano, studenti na MIT-u šezdesetih godina. Nastavkom demokratizacije računalne tehnologije taj se fenomen širi izvan sveučilišta u domove i zahvaća ne više samo studente već praktički sve generacije.

Pojam “hacker” u međuvremenu je iskvaren, ponajviše krivicom medija koji su svoje nerazumjevanje događaja o kojima trebaju pisati krpali tako što su svakoga tko bi nešto učinio s računalom, a što bi bilo vrijedno pažnje, nazvali hackerom. Nažalost, najviše stvari zanimljivih javnosti bile su kriminalne aktivnosti, a kriminalcima su novinari rado i olako lijepili naziv hacker, što je javnost rado prihvatila jer je tako naprosto jednostavnije.

No, hackeri su hackeri, a kriminalci su kriminalci.

I baš mi je simpatično kako su u to rano doba pokušali prevesti tu novu i nepoznatu riječ “hacker”. 🙂

Šta dolazi posle toga? Autor ovog izdanja ne bi želeo da mu odgovorite na ovo pitanje: pisanje ovih redova je bilo divna prilika da ponovo proživi poslednjih pet godina, ali bi vaš odgovor svakako učinio da sledećih pedeset izgube draž neizvesnog.   (1. Računari na sto načina)

Sam autor (Dejan Ristanović) se osvrnuo na ovaj pasus u knjižici koja dolazi uz reprint izdanja, na određeni način priznajući svoje iznenađenje koliko je ta budućnost i potvrdila i iznevjerila očekivanja. U to smo vrijeme imali neke snove malo drugačije od današnjih, rekao bih vedrije. Sanjali smo o moćnim računalima koja će nam omogućiti da s njima činimo sve što možemo zamisliti. I to smo i dobili. Sanjali smo o hotelima na Mjesecu i Marsu, o turističkim putovanjima do planeta Sunčeva sustava. Nismo to dobili. Sanjali smo o boljem svijetu, vedrijem, otvorenijem, svijetu u kojemu je sve bolje i svi sve vole. To smo dijelom dobili jer danas zbilja živimo puno bolje nego tada, ali smo dobili i klimatske promjene, globalno zagađenje plastikom, izumiranje vrsta i krvave sukobe koji ne prestaju.

Smatra se da u svetu trenutno ima nekoliko miliona stonih računara i da oko dve stotine hiljada ljudi ima dovoljno znanja da piše jednostavnije programe za njih, dok se nekih hiljadu ubraja u "elitne programere". Kako stoji stvar u Jugoslaviji? "Galaksija" (izvorni popularnoznanstveni časopis iz kojeg je poteklo ovo izdanje, op. R.) se iskreno nada da ljubitelja računara, osim vas, ima bar još 29999 (ovo izdanje se štampa u 30000 primjeraka) i da će ih u budućnosti biti još mnogo više.    (1. Računari na sto načina)

Ah, naivna mladosti! Statistika kaže kako je danas više od 26 milijuna(!) programera na svijetu – dakle, više nego što je Jugoslavija imala stanovnika tih godina. Za primjetiti je i odvažnost naklade tada poprilično fringe časopisa: trideset tisuća komada je nezanemariva naklada kakvu ne mogu doseći ni moderni domaći informatički časopisi na manjem, ali etabliranom tržištu. Ekipa se kockala na do tada neizmjerenu količinu entuzijasta, i nisu pogriješili. Nisu niti mogli, jer kratko nakon izlaska ovog časopisa krenula je kambrijska eksplozija Yu informatičkih časopisa: Računari, Svet kompjutera, Moj mikro, Mala računala, Pilot video, Bit, Kompjuter – neki od njih u samo par primjeraka, a neki su živi još i danas (iako su koncepcijski i urednički značajno drugačiji).

Niko ne spori da su računari značajni u savremenom svetu i da je neophodno obrazovati kvalitetnog komjuterskog stručnjaka. Pri tome se, na žalost, uloga stonog računara u mnogo čemu umanjuje; razloge treba tražiti u činjenici da mnogi naši autorieti (ma koliko stručni bili) ne shvataju da stoni računar više nije nemoćna sprava već univerzalna alatka ogromnih mogućnosti koji je pristupačan mnogo čijem džepu. (1. Računari na sto načina)

Ah, ti autoriteti. Uvijek ista priča s autoritetima: čini se neizbježnim događajem da autoriteti u nekom trenutku (često u svojoj kasnoj karijeri) naprosto ne prepoznaju trend koji je očit manje stručnim ljudima. Famozna je izjava Thomasa J. Watsona, predsjednika IBM-a, koji je 1943. godine rekao kako mu se čini da na svijetu ima mjesta za možda pet računala. U gornjem slučaju ti neimenovani stručni autoriteti koji su smatrali kućna računala beskorisnim – srećom nisu bili u pravu.

Džepni ili stoni?
Stoni računar, u principu, pruža veće mogućnosti za manje novca. Ima, međutim, dosta korisnika koijma je računar potreban na terenu (pomenimo samo arhitekte i građevinare), u školi ili na fakultetu. U većini takvih slučajeva dovoljno je nabaviti neki džepni računar sa obiljem matematičkih funkcija koji nema mogućnost programiranja (takvi su danas prilično jeftini) i, za kućnu primenu, dobar stoni računar.         (2. Jabuka iskušenja)

Gledam u svoj telefon. U svoje superračunalo, prebrzo, pre-precizno, megamoćno računalo koje radi na baterije, koje je povezano s cijelim svijetom, i kojeg nosim u džepu. Pomoću njega se svađam s neistomišljenicima na Fejsu ili čitam vijesti. Pogledam slike malih životinja koje je netko ostavio na Instagramu. I tako, općenito vrlo inteligentno koristim sve prednosti ove mega-tehnologije.

(hvatam se za štap, namještam zubalo, važno podižem prst u zrak)

U ono daaaaaavno doba računala su mogla svašta, ali ne baš sve. Pornografija se svodila na pisanje broja 58008 na kalkulatoru pa uvrtanje glave za 180 stupnjeva. Deblji dječaci bili su nesretni jer nisu mogli zakrenuti glavu, pa su bili uskraćeni za digitalnu erotiku.

Šalu nastranu, to vrijeme zbilja poznaje dvije “različite” vrste računala, plus tad već etablirane (iako poprilično skupe) kalkulatore. Za matematiku, tu dvojbe nije bilo, kalkulatori su bili zakon. Neki od njih bili su programabilni, no programiranje njih bilo je sličnije korištenju runa; dapače, čak je i pisanje asemblerskog koda izgledalo userfriendlyje od programiranja kalkulatora:

Na slici je HP-65, jedan od naprednijih modela: vidljiva je i magnetska kartica koja je služila za spremanje podataka. Kalkulator je mogao izvršavati programe duge do sto programskih koraka, što je zbog specijaliziranosti često bilo dovoljno i za relativno kompleksne programe.

Primjer programskog koda iz priručnika za HP kalkulator.

Kućna računala nisu bila manje pogodna za matematiku samo zbog svoje veličine i nemogućnosti baterijskog napajanja: arhitektura 8-bitnih računala imala je vrlo konkretna matematička ograničenja zbog čega ta računala nisu bila dobra za kompleksne matematičke operacije: širina sabirnice od 8 bita komplicira sve matematičke operacije s brojevima većim od 255, primjerice. Računalo bi bilo realno neupotrebljivo kad ne bi znalo raditi matematičke operacije s brojevima većim od 255 ili manjim od nule, pa se u praksi koristio cijeli niz trikova koji su računalima dali mogućnosti računanja s velikim brojevima, relativno upotrebljivo zaokruživanje decimalnih mjesta i trigonometrijske funkcije. Sve te stvari iziskivale su dodatan programski kod pa su te operacije na kućnim računalima bile spore. Kalkulatori su bili specijalizirani za izvršavanje baš takvih zadataka (iako su hardverski bili ograničeniji od stolnih računala) i mogli su brže izračunati neke kompleksnije matematičke operacije, a i imali su više već ugrađenih. Ne zaboravimo na baterije. I ne, niste smjeli u školu nositi kalkulator. Da citiram svoju nastavnicu matematike: “Nemojte misliti da ćete uvijek imati kalkulator pri ruci.”

Računari iz ekonomske klase se prepoznaju po ceni manjoj od 150 funti. (2. Jabuka iskušenja)

Forica! Tadašnjih £150 je današnjih £600, odnosno 700€. To je vrijednost početne, ekonomske klase iz reprinta (ekonomska, srednja, viša klasa). Za te novce mogli ste te godine kupiti Commodore 16 (ili VIC-20) sa specijaliziranim kazetofonom (£140), ZX Spectrum za £130, i “na knap” Atari 400 (16K) ili TI-99/4A za £150.

Commodore 64 je spadao u srednju klasu svojom cijenom od £345, što je 1621€ današnjeg novca. I tu vam je, djeco, kalkulacija kako je netko tada morao dati cijelu jednu radničku plaću (ili dvije) samo da bi djetetu priuštio računalo. C64 će se kasnije cijenom prilagoditi tržištu korekcijom na £190.

Danas je za 700€ moguće kupiti laptop dosta dobrih mogućnosti, a za 1600€ malu gaming zvijer.

Računari iz više klase se praktično ne razlikuju od računara iz srednje. No, oni su opremljeni nekim periferijskim uređajima kao što su disk-jedinice i sopstveni monitor. (2. Jabuka iskušenja)

Viša klasa iz časopisa, cijenom £700+ (2800€+) nedosutpna većini proletarijata i eventualno dostupna kakvom OUR-u (otprilike današnji d.o.o.) imala je… vlastite monitore!!

Periferije su u to vrijeme bile skupe, kao što je zapravo sva elektronika bila skupa. Kućna računala spajala su se na TV najviše zato da se uštedi na cijeni računala, iako je slika slana RF konverzijom na antenski ulaz televizora bila u svakom pogledu inferiorna prikazu na bilo kakvom monitoru. Kako je razlučivost slike bila mizerna, televizori su zapravo bili idealno rješenje za većinu korisnika.

A pospremanje programa na kazetu također je značajno smanjivalo cijenu računala jer su domaćinstva uglavnom već posjedovala kazetofone koje je samo trebalo kablom spojiti s računalom. Drhturava slika i pogreške pri učitavanju programa dio su sudbine geekaste mlađarije tih godina. Luksuz korištenja disketa nije bio neviđena stvar, ali je bio relativno rijedak. I svi smo zavidjeli ekipi koja je imala floppy. Izrada backupa na kazetama nije baš bila praktična.

ROM (skraćenica od Read Only Memory ili, u prevodu, memorija koja može samo da se čita) služi za smeštanje programa koje dobijate uz računar.   (2. Jabuka iskušenja)

Za razliku od današnjih računala koja dobivaju ažuriranja operacijskog sustava, kućna računala nisu imala baš nikakve mogućnosti unapređivanja. Operacijski sustav tih računala (najčešće BASIC interpreter, ponekad asembler ili monitor (program za pregledavanje i manipulaciju memorijskim sadržajem)) bio je onakav kakvim ga je u čip stavio proizvođač, i taj se čip uglavnom nije mogao mijenjati. Ako je u softveru i bilo kakvog buga, jednom kad bi računalo ušlo u serijsku proizvodnju taj bug nije ispravljan. Zamjena softvera značila je čupanje starog čipa i lemljenje novog, što je bilo daleko iznad mogućnosti većine entuzijasta.

Velika prednost ovakvog načina rada je što je račualo spremno za rad sekundu ili dvije nakon uključivanja.

Ne bismo vam savetovali da kupujete računare koji imaju ROM manji od 10 kilobajta.   (2. Jabuka iskušenja)

Za usporedbu, BIOS današnjih PC računala (ekvivalent ROM-a kućnih računala) mjeri se u gigabajtima. To je ne samo zbog podrške za veliku količinu hardvera, već i zbog mogućnosti novijih BIOS-a da se ažuriraju i da u sebi čuvaju rezervnu kopiju BIOS-a koju je moguće aktivirati ako se nešto zlo dogodi prilikom ažuriranja.

Izvorni IBM-ov BIOS bio je velik 8KB. Galaksija je imala 4 ili 8KB ROM-a. (sic!)

Neki računari imaju "ogroman" ROM od 31 ili 48 kilobajta.

Kako nevino… 🥹

Ne treba unapred otpisati računare koji imaju mali RAM - on najčešće može da se proširi, a može čak i da bude dovoljan za vaše potrebe. Evo nekoliko podataka o tome šta sve može da uradi računar sa 16 kilobajta memorije: 
- Da "zapamti" dve gusto pisane strane u "Galaksiji" (pod pretpostavkom da na tim stranama nema slika) ili 5-6 standardnih strana (kada se izostave slike, podnaslovi i slično). 
- Da "reši" sistem od 85 jednačina sa 85 nepoznatih. 
- Da nađe matricu inverznu matrici 60x60. 
- Da razvrsta po azbučnom redu 1500 reči, od kojih svaka ima po 10 slova. 
- Da igra šah, bekgemon, othello/reversi, složi mađarsku kocku i pobedi neiskusnog korisnika u praktično svim logičkim igrama.    (2. Jabuka iskušenja)

U ono je vrijeme ovaj skroman popis zvučao zbilja impresivno. Bile su to ozbiljne matematičke sposobnosti, fascinantna umjetna inteligencija. Pisanje, doduše, nije bilo impresivno: tadašnja računala nisu se mogla nositi s električnim i elektroničkim pisaćim strojevima. Bila su malog kapaciteta, pa je spajanje dokumenata poništilo gotovo svu prednost koju daje mogućnost lakog uređivanja teksta. Svoj dio kolača tu su uzela ozbiljnija računala: Amiga, Atari, Macintosh i PC.

Neki računari, pored bejzika, imaju i druge programske jezike, najčešće paskal. Paskal je programski jezik namenjen matematičarima i inžinjerima i u literaturi ćete naći podatak da se paskal kompajlira. Šta to znači? 
Ako je u računar unet program u paskalu, on će, pre njegovog izvršavanja, morati da čitav taj program, rečenicu po rečenicu, prevede u oblik koji je računaru pristupačan.
(2. Jabuka iskušenja)

Danas se većina aplikacija kompajlira, no u ono vrijeme bilo je obrnuto: kako je BASIC bio dominantan programski jezik, a BASIC je bio interpretirani programski jezik, tako je najveći broj korisnika zapravo naučio raditi s interpreterom, ne s kompajlerom. Evolucija korisnika prema hackeru nastavila bi se potom najčešće izletom u asembler i njegov intimnan dodir s hardverom računala. Pascal nije bio nepoznat, ali malo koji kućni korisnik ga je koristio unatoč njegovom nizu prednosti nad ugrađenim BASIC interpreterom. Inače, taj je jezik prije par desetljeća bio iznimno popularan, a živ je i danas.

Tastatura je vrlo bitan element pri izboru računara.
(2. Jabuka iskušenja)

Izbor tipkovnice danas je stvar ležerne odluke. Na tržištu je toliko ži(v)čanih i bežičnih tipkovnica raznih boja i kliketavosti, naprosto ne možete pogriješiti izborom bilo koje (osim užasne Appleove butterfly tipkovnice). U ono doba tipkovnice su bile jednako različite kao i računala – i većinom su bile loše kvalitete. Najjeftinija računala imala su membranske tipkovnice kakve danas možete sresti samo u industriji, i to na mjestima koja su izložena vlazi i teškim radnim uvjetima. Membranske tipkovnice davale su užasno loš osjećaj kod tipkanja i bile su zamorne. Ali su bile jeftine.

Malo bolja računala imala su i malo bolje mehaničke tipkovnice. Kvalitetom su značajno odstupale od membranskih, ali nisu bile na razini profesionalnih tipkovnica kakve su imala poslovna računala ili električni pisaći strojevi. Domaća su računala koristila mehaničke tipke, ali ne znam koji je vrag bio s njima. Valjda su tipke bile domaće proizvodnje – bile su jako zamarajuće jer su pružale preveliki otpor i nisu dobro davale povratnu informaciju (feedback). Tipkati na Orlu bilo je naporno i sporo, iako i dalje bolje nego na ZX Spectrumu s njegovom simpatičnom i gnjecavom gumenom tipkovnicom. Lošim tipkama društvo je pravila i spora rutina za očitavanje tipkovnice, pa ako ste prebrzo tipkali Orao naprosto nije stigao registrirati utipak. A kad ste još klinac i ne znate tipkati na slijepo dogodi se da na kraju duge linije koda podignete pogled i otkrijete da nekoliko tipki nije bilo registrirano…

Otud ovaj pasus u reprintu: upozorenje čitateljima da dobro obrate pozornost na tipkovnicu, jer će pomoću nje komunicirati s računalom. I kako navode, senzorske tipke su možda fora na televizorima (jer su senzore umjesto mehaničkih tipki imali skuplji televizori), ali na računalu su vrlo loš izbor.

Mala digresija: koristim tipkovnicu IBM Model M koju sam dobio iz druge ruke (negdje su mijenjali glasne i teške tipkovnice novijim, lakšim i tišim modelima, pa evo tebi da ne bacimo). Tipkovnica je načinjena 1995. godine (tehnologija potječe iz 1985. godine), već sam palcem gotovo napravio rupu na razmaknici, razmaknica je nadživjela preko nekoliko PC konfiguracija ali i dalje veselo (i glasno) kucka. Možda će me i nadživjeti.

Neki računari poseduju mogućnost definisanja sopstvenih karaktera. Kod njih korisnik, pomoću posebnih naredbi, nekim tasterima može da dodeli nove znakove, kao što su naša slova š, č, ć i slično. Ovi računari obično spadaju u "višu klasu" ali ih ne treba kupovati ukoliko nemate nameru da ih dopunite skupim štampačem. (2. Jabuka iskušenja)

Korisnici iz Jugoslavije imali su nesreću da popularna strana stolna računala nisu znala za naše znakove. Bilo je moguće dodati naša slova, ali kako tipkovnice nisu imale predviđena mjesta za naša slova korisnici su se morali snalaziti kombinacijama tipki. Domaća uglavnom jesu imala punu podršku, ali ponovo svatko na svoj način. Bilo je to vrijeme velike nekompatibilnosti u podršci nacionalnim znakovima, pa tekst s jednog računala nije bilo jednostavno prebaciti na drugo računalo. Matrica 8×8 (ili čak manja) unutar koje je bilo “nacrtano” slovo bila je dosta problematična: za staviti kvačicu na č valjalo je spljoštiti slovo c. I sve je to nekako čudno izgledalo.

Nekompatibilnost je dugo potrajala i nije bila problem samo 8-bitnih računala. Macintosh i Windowsi dugo su ratovali svaki sa svojim setovima nacionalnih znakova; naposljetku, usvajanje Unicode standarda objedinilo je sve platforme i riješilo problem jednom zauvijek. Danas je to pluskvamperfekt, no dobro se sjećam uredništvȃ gdje su DTP trudbenici muku mučili s konvertiranjem dobivenih tekstova s jednog na drugi standard.

U celini gledano, računari sa ugrađenim monitorom nisu isplativa investicija: kupovina štampača se mnogo više isplati nego kupovina monitora.

Ali samo zato što je sva periferija za ondašnja računala bila tako skupa. Danas nam je računalo bez monitora gotovo nezamislivo (ali se, ironično, računala i danas mogu povezati na moderne televizore uz odličnu kvalitetu prikaza, puno bolju nego u ono doba), a pisače kupujemo nove kad nam se potroši tinta koju smo uz njega dobili (isključivo zbog bezobrazne politike proizvođača). Vremena su se promijenila na jedan lijep, iako možda malo prekonzumeristički način.

Jeftiniji računari imaju grafiku takozvane niske rezolucije: na ekranu može da se kontroliše svega oko 3000 tačaka, dok neki skuplji modeli mogu da adresiraju čak 256.000 tačaka. Negde na sredini se nalaze računari sa "pristojnom" rezolucijom od oko 50000 tačaka na ekranu. 
(2. Jabuka iskušenja)

FHD rezolucija vašeg televizora (1920×1080) (i još uvijek jedna od najčešćih razlučivosti monitora) iznosi 2.073.600 točki, a 4K rezolucija čak 8.294.400 točki. To je 32 puta više od tadašnjih “naprednih” računala.

Zanimljivo je spomenuti i ono na što upozoravaju u reprintu: zbog male količine memorije dostupne računalu rađeni su kompromisi između razlučivosti i broja boja; kako svaka boja zauzima određenu količinu memorije, što je više boja u upotrebi to je moguće prikazati manji broj točkica – i obrnuto. Tako je, primjerice, Amstrad CPC 464 imao pet grafičkih modova: od 160×200 s 16 boja, do 640×200 u dvije boje.

Posebno je zanimljivo spomenuti kako svih ovih godina 8-bitni entuzijasti nisu objesili kopačke o klin, već su nastavili eksperimentirati na svojim omiljenim platformama. Rezultat su novi grafički modovi i nove igre i demo programi koji svojom kompleksnošću naprosto iznenađuju.

Vrlo je bitno i koliko slova računar može da prikaže u jednom redu. Računari srednje klase koji rade u boji sa pristojnom rezolucijom najčešće u redu mogu da prikažu svega 32 karaktera, što je malo ako želite da ih koristite za obradu teksta.   (2. Jabuka iskušenja)

32 znaka u redu je zbilja malo.. <— 32 znaka

Količina slova na ekranu nije bila ograničena isključivo memorijom: značajan faktor bila je i činjenica da su se računala priključivala na televizor, a njegova nazivna PAL razlučivost je 720×576. Tko se sjeća starih televizora možda će se začuditi kako je na tako malu razlučivost mogao dati tako dobru sliku, ali riječ je o drugačijoj tehnologiji prikaza; slika na tim starim televizorima svakako nije usporediva s današnjim, ali je bila sasvim dobra za gledanje TV slike pristojne kvalitete. No, ne i računalne slike, jer je ona vrlo kontrastna i ima puno više geometrijskih oblika. Na slovima se moglo lijepo uočiti nesavršenosti slike, drhturenje, razlijevanje boja, lelujanje… sve one sitne karakteristike tehnologije koje gledajući normalni TV program nismo primjećivali.

Da ljude ne bi zabolila glava, slova su morala biti pristojne veličine. Za pristojan prikaz od osamdeset znakova u redu, što je bio standard za profesionalnu upotrebu, valjalo je imati monitor jer je on mogao pružiti dovoljno stabilnu i dovoljno oštru sliku da gleadnje u tekst ne izazove glavobolje i mučninu.

Nama klincima nije smetalo što na ekran ne stane previše teksta. Kako se nismo bavili profesionalnim korištenjem računala već igrom, zabavom i učenjem, ta ograničenja nisu nam bila tako važna. Problem bi nastao tek kad bi se pozabavili programiranjem, jer na takve ekrane ne stane mnogo kôda. Navigacija dužim programima bila je pomalo naporna, ali nedovoljno da nas odgovori od te zabave.

Neki računari imaju ugrađene komande za crtanje krugova, mnogouglova, linija, pa čak i za pravljenje "crtanih filmova". Ipak nam se čini da ove mogućnosti ne bi trebalo da prevagnu pri izboru računara: ako kompjuter ima dobru rezoluciju, gotovo svaki korisnik će biti u stanju da napiše program za crtanje kruga, animiranje slike i slično. 
(2. Jabuka iskušenja)

E, prc! Entuzijazam autora ovdje snažno isijava, pa korisnicima pridaju matematičke sposobnosti kojima ipak mnogi nisu bili dorasli, istovremeno potcjenjujući snagu ugrađenih naredbi.

Istina je, matematičke rutine za izradu crta, krugova, elipsi, pa čak i za popunjavanje istih toliko su jednostavne da ih i zainteresirani(!) osnovnoškolac može uz malo truda usvojiti i programirati u BASIC-u. No, ugrađene naredbe imaju jednu ogromnu prednost: značajno se brže izvršavaju, jer su optimizirane i pisane u strojnom jeziku. Niti u to vrijeme nismo bili oduševljeni pisanjem vlastitih grafičkih rutina, svi smo htjeli koristiti nešto već gotovo. I brzo. I praktično.

Nisam siguran što su autori mislili s “pravljenjem crtanih filmova”, jer tako što naprosto nije bilo ugrađeno u ta stara računala. Pretpostavljam da je riječ o hardverskoj podršci spriteovima što su neki od njih (Commodore 64, recimo) imali ugrađeno u svoj ROM. Sprite je naprosto nacrtani lik, svaka se igra sastojala od spriteova koji su se kretali ekranom, a ono što je igrač vodio također je bio sprite.

Neka računala imala su ugrađenu hardversku podršku za spriteove – Commodore za njih osam na ekranu. Movable Object Block kako su to nazivali u Commodoreu bio je doslovce to: matrica 8×8 bitova (ili više, ovisno o računalu) definirala je objekt koji je predstavljao neki pokretni element igre. Spriteovi su bili dostupni i iz BASIC-a kroz mukotrpnu manipulaciju POKE naredbama (PEEK naredba je čitala vrijednost s memorijske lokacije, a POKE naredba je spremala vrijednost na memorijsku lokaciju, tako su interne rutine računala bile dostupne i u BASIC programima):

Velika prednost hardverskih spriteova bila je u tome što je računalo obavljalo sve radnje za korisnika: trebalo bi samo reći gdje sprite ide, a računalo bi samo crtalo objekt i brinulo se da pozadina bude Ok, a neka su računala imala i rutine za obradu dodira dva spritea, dodatno rasterećujući programera.

Ovako se to nekada radilo. Olovka i papir i zbrajanje bitova, pa utipkavanje niza brojeva. Zainteresirani mogu posjetiti autorovu stranicu za više detalja i programskih primjera (za C64).

Brzina snimanja zavisi od računara (a ne od kasetofona kako neki početnici misle) i meri se u baudima. Baud je bit u sekundi - termin koji početniku izgleda misteriozno. No, sve postaje jasnije kada se pogleda nekoliko primera: računar koji snima podatke brzinom od 1000 bauda, na primer, snimiće 16 kilobajta memorije za oko 2,5 minuta. 

Ah, kazetofon… Današnja mladež ni ne zna koliko dobro živi… poželiš igrati neku bijesnu igru, recimo No Man’s Sky… i već za pola minute, minutu je igra učitana i spremna! (za one koji ne znaju, NMS je jedna od modernih igara s neumjereno dugim vremenom učitavanja, “normalne” igre za PC učitavaju se obično za nekoliko sekundi do nekoliko desetaka sekundi).

(hvatam se za štap, namještam zubalo, važno podižem prst u zrak)

U vrijeme kazetofona, što je bio svima dostupan medij za spremanje podataka, učitavanje programa uvijek je bilo riskantno, a spremanje još riskantnije. Kao što televizori nikada nisu bili zamišljeni da se na njih spajaju računala, tako ni kazetofoni nisu bili stvoreni s tom idejom na umu. Kazetofoni i kazete koje su reproducirali bili su analogni uređaji, specijalizirani za snimanje i reprodukciju analognog zvučnog zapisa. Brzina kojom traka prolazi ispod glave za čitanje magnetnog zapisa bila je relativno ujednačena, dovoljno da varijacije u brzini ne budu čujne uhu slušatelja. Da bi računalo moglo zapisati i pročitati podatke sa kazete moralo je napraviti dva kompromisa: prvi je bio prebacivanje digitalnog signala u analogni oblik kakav se može pohraniti na takvom uređaju, a drugi je bio prilagođavanje brzine snimanja zapisa da različitosti između različitih kazetofona i brzina njihovih motora, kao i različita kvaliteta magnetskog supstrata na traci ne ometu spremanje ili učitavanje podataka.

Zbog toga je brzina zapisivanja bila vrlo, vrlo spora, kako bi svaki podatak bio sigurno zapisan, bez greške. Brzina čitanja je također bila vrlo, vrlo spora.

Gore navedeni NMS, za kojeg možemo pretpostaviti da bi za učitavanje samo do pokretanja igre trebao kakvih 4GB, pomoću kazetofona učitavao bi se na ZX Spectrumu i njegovih 1300 bauda – 50.2 godine.

Kazeta je ipak bila relativno dobro sredstvo jer su tadašnja računala imala toliko malo memorije da bi se i najveći program učitao za pet, šest minuta. Vrijeme nije bilo tako značajan faktor, a kasnije su se pojavili i “turbo loader” programi koji bi to vrijeme skratili za dva do tri puta korištenjem kompresije i nešto gušćeg zapisa uz nešto veći rizik da snimljeni materijal neće biti dobar.

Položaj glave kazetofona u odnosu na traku nije uvijek bio isti, pa bi traka snimljena na jednom kazetofonu radila probleme na drugom. To je prvenstveno bila boljka Commodore 64 računala, gdje su power useri sa sobom uvijek imali i mali odvijač kojim su “štelali” glavu kazetofona kad bi se događale česte greške prilikom učitavanja. Neki su ljudi to radili na slijepo, “po osjećaju”, a neki su koristili specijalizirane programe.

Kazete nisu bile pretjerano skupe. Postojale su kazete koje bi imale trake samo za pet minuta na svakoj strani (kazete su snimale na dvije strane), bile su reklamirane kao dataset kazete i – bile su bezobrazno skupe. Iako su koristile istu magnetsku vrpcu kao i “obične” kazete. Bilo je i uvoznih kazeta s kvalitetnijim magnetskim slojem, i one su također bile dosta skupe. U to je doba tadašnji Jugoton ponekad znao imati rasprodaje kazeta manje popularnih narodnjaka koje su se mogle dobiti za trećinu ili četvrtinu cijene prazne kazete. Korisnici slabijeg budžeta tako bi pjesme Mice Trofrtaljke presnimavali kriještanjem računalnog programa.

Kazetofoni uglavnom nisu bili uređaji visoke kvalitete. Računala nisu ni tražila vrhunsku periferiju jer je sporo pisanje na kazetu omogućavalo sasvim pristojnu pouzdanost zapisa. No, mehanički dijelovi kazetofona bi se prljali i trošili i u nekom bi se trenutku moglo dogoditi da kazetofon krene “gutati” kazetu: umjesto da je namotava na drugi kotačić, kazetofon bi počeo usisavati traku u svoju unutrašnjost. Za audio kazete to nije bio tako strašan događaj jer se oštećenje ne bi čulo, ali za računalne programe to je bila noćna mora. Izgužvani dio trake mogao je unijeti pogreške u čitanju podataka, a traka koja bi pukla – bila bi popravljiva, ali programi/podaci s obje strane koji su se nalazili na mjestu puknuća bili bi nepovratno uništeni.

S druge strane, jeftin i pristupačan medij plus pristupačni uređaji stvorili su u to doba renesansu piratluka: rijetko je tko imao originalne naslove; svi, baš svi su kupovali kazete od pirata. Bilo je to nemoralno, ali ekonomski isplativo i često jedini način da se dočepate softvera: za cijenu manju od cijene jednog originalnog programa dobili biste punih 60 minuta trake nakrcane raznoraznim igrama.

Da, djeco današnja moderna nezahvalna, u naše vrijeme nije bilo lako ni snimiti, ni učitati program. Umjesto dva klika mišem mi smo morali po najvećoj mećavi i uzbrdo po poledici jednom rukom štelati glavu kazetofona, a drugom rukom šćapom tjerati od sebe gladne kurjake. A ako se igra ne bi učitala morali smo odsklizati nizbrdo i sve ispočetka.

Treba pre svega, na svaki način da kupimo kasetofon koji poseduje brojač trake.   (2. Jabuka iskušenja)

Kako na normalnu audio kazetu stane više programa (čitaj: igara), broj na brojaču trake služio je kao indeks početka svake igre. Naše igranje u mladosti traumatizirano je silnim premotavanjima trake tamo-amo, pa na početak, pa resetiraj brojač… Nesretnici bez brojača na kazetofonu mogli su samo nagađati gdje im se nalaze stvari.

Čini nam se da mogućnost generisanja tonova nije mnogo bitna. Korisno je da računar ima neku vrstu bipera kako bi upozorio korisnika na završetak nekog dugotrajnog posla, ali multiopcioni ton-generatori najčešće predstavljaju nešto što je prosečnom korisniku sasvim nepotrebno. 
(2. Jabuka iskušenja)

Oh, kako ovo nije dobro ostarilo! Da bismo shvatili kontekst ove rečenice koja se srećom pokazala posve netočnom, trebamo se mentalno vratiti u to doba: nema streamanja, nema MP3 datoteka, nema silnih digitalnih biblioteka glazbe. Zvuk je bio donekle važan u igrama. Za ozbiljan posao mrtva tišina bila je čak i poželjna, uz povremeni bip da korisnika upozori da je nešto odrađeno ili se dogodila neka pogreška. Tko je htio pozadinsku glazbu mogao je birati između lijepog broja domaćih glazbenih stanica, od kojih su neke puštale čak i strane hitove. Generatori zvuka jesu, u određenoj mjeri, bili luksuzni dio računala. Multimedijalna primjena računala vjerojatno je bila u nekom amorfnom obliku u svijesti autora, ali tad i tamo to je bila daleka budućnost. No, već godinu dana kasnije pojaviti će se Amiga 1000, računalo koje mnogi smatraju pramajkom multimedijalnih računala.

Isto se odnosi na ugrađeni časovnik. ... Izgleda da je bolje kupiti časovnik i držati ga pored računara nego plaćati za dodatnu elektroniku.  (2. Jabuka iskušenja)

Ovo je jednako loše ostarilo. Iako su u ono vrijeme interni satovi koji bi čuvali datum i vrijeme bili dosta skupi i rijetko ugrađivani, oni su i tad imali svoju namjenu: korisnik ne bi morao prilikom svakog uključivanja računala upisivati datum i vrijeme. Ovo je bilo posebno važno za profesionalne primjene gdje su podaci bili vezani uz datum i vrijeme – knjigovodstveni programi, primjerice.

Danas je računalo bez sata nezamislivo. Točnije, računalo bez sata imalo bi velikih problema u pristupu online sadržajima jer je usklađenost satova poslužitelja i klijenta važna za održavanje stabilne komunikacije. Osim toga, sklop potreban za realizaciju realtime sata toliko je postao jeftin da je besmisleno ne ugraditi ga.

Sa aspekta potreba, brzina nije uvek bitna. Ako, na primer, koristimo računar za složene naučno-tehničke proračune, manja brzina rada može da se podnese - umesto da računar završi posao za 10 minuta, završiće ga za 20, što je i dalje nekoliko stotina puta kraće vreme u odnosu na ono koje bi nam bilo potrebno za manuelno rešavanje problema. Kod poslovnih primena brzina takođe nije veliki problem - obrada podataka je ovde relativno kratkotrajna i bitno je da računar može da memoriše dovoljnu količinu informacija. No, za igre je brzina esencijalna: ukoliko računar radi sporo, nećemo moći da napišemo programe za dinamične igre.   (2. Jabuka iskušenja)

Ovo na prvu loptu izgleda kontrainutitivno: stručnije stvari su Ok sa slabijim računalima? Tako je zapravo i danas, uz identičnu iznimku. Ali, krenimo redom: vratimo se duhom i mislima u ono doba…

Na poslu ste. Pušenje je dozvoljeno. Zeleni radni stol, mehanički kalkulator i šalica kave, crne, trpke. Pored nje kocka šećera. Iza prozora jesen bubnja kapima kiše o lim, sivo je. Socijalistički sivo. Dolje na ulici procesija kišobrana. Atmosfera u birou radna, ali opuštena. Drug Tito vas promatra s bijelog zida. Tipični multimedijalni uređaj, radio, upravo izvještava o atentatu na Indiru Gandhi. Spiker ozbiljnim glasom punim finese i discipline izvještava o reakcijama svijeta, nesvjestan da će uskoro izvještavati o najvećoj industrijskoj katastrofi ikad zabilježenoj, i to opet u istoj državi: Bhopal, gdje je 3787 duša izgubljeno te noći kad je tvornica pesticida ispustila otrovne plinove. Još petnaest tisuća je umrlo od posljedica, a ozljeđeno je preko pola milijuna ljudi.

Ali vi to još ne znate. Užasnuti ste atentatom na prvu premijerku nesvrstane Indije. Ružne su to vijesti, ružan je to dan. Donekle ga popravlja spravica koju od nedavno imate na svom radnom stolu: terminal ili cijelo računalo. Nije bilo jeftino, oh ne. Ali netko je zaključio kako će se isplatiti i bio je u pravu. Vaši proračuni više ne traju satima i danima, ne trošite više gomilu papira, ne vrtite kotač mehaničkog kalkulatora dok vas zglob ne zaboli. Ne, ovo malo čudo je revolucija: zatraži vas ulazne parametre i već nakon manje od sat vremena proračun je kompletan; urlanje TRS-ovog pisača s pet iglica, nesnosna buka i vibracije koje stvara, to je pjesma za vaše uši, to znači da će se na papiru stvoriti rezultati proračuna koje vi samo trebate prekontrolirati i ako je sve u redu, nastaviti proces s tim novim podacima.

Ona kava tako dobiva filozofski smisao, postaje više od stimulansa – kavom u birou svakog dana nazdravljate, zajedno s kolegama, fantastičnim dostignućima čovječanstva, prekrasnim stvarima koje nam posao čine lakšim i ugodnijim.

I to vam je bilo baš tako: netko tko je trošio sate i sate na numeričke proračune ili na jednostavno knjigovodstvo itekako je znao cijeniti čak i ono sporo računalo, jer je i takvo bilo nevjerojatno brže od čovjeka. Razlika u nekoliko minuta, ili nekoliko desetaka minuta u slučaju kompleksnih poslova tada nije predstavljala gubitak, već dobitak, uštedu u proizvodnom procesu.

E, sad… igre. Igre su oduvijek bile hardverski zahtjevne stvari: čim smo se maknuli od predefiniranih igara tipa Pong koje su bile u potpunosti bazirane na hardveru i krenuli prema univerzalnijem rješenju, programabilnom – zahtjevi su se značajno povećali. Računalo mora iscrtavati sliku na televizoru, pratiti što se događa s tipkovnicom i/ili joystickom, pravovremeno reagirati, paziti na spriteove, paziti na pozadinu, ispitivati je li došlo do dodira i što potom… i sve skupa treba biti toliko brzo da igra bude fluidna i kontrole ne zaostaju. Igre su bile i ostale zahtjevne po računalo. Jednako je tako i danas, osim igara postoji tek mali broj visokospecijaliziranih stvari koje (s korisničke strane) zahtjevaju što je moguće više procesora, memorije i diska. Obrada zvuka i videa, primjerice. 3D modeliranje. Inženjerski proračuni… … i… i to je otprilike to. Za svakodnevno surfanje, korištenje uredskih alata, pa i relativno složene proračune, statistiku, knjigovodstvo… sve će vam to lijepo i pristojno brzo odraditi računalo koje ne bi bilo u stanju pokrenuti kakvu modernu AAA igru. Ništa se fundamentalno, od onih godina do danas, promijenilo nije.

---

Drugo poglavlje (“Jabuka iskušenja”) presječeno je tablicom karakteristika tadašnjih računala koja se rasprostire na dvije stranice. Tablica se sastoji od 25 nabrojanih računala dostupnih na (stranom) tržištu, od kojih su neka (Commodore 64, Commodore 4016(PET), Commodore 8032(PET)) od istog proizvođača, a neka soliraju. Ono što odmah upada u oči je raznolikost modela: kambrijska eksplozija kućnih računala stvorila je raznovrstan ekosustav i korisnik je imao puno više mogućnosti stvarnog izbora negoli danas. To, naravno, nosi svoje negativnosti zbog međusobne nekompatibilnosti računala, ali taj je ekosustav iznjedrio sve ono što danas imamo (ili više nemamo). Najjeftinije računalo u tablici, ZX-81, koštao je 40GBP, a najskuplje, 3395GBP koštao je IBM PC. Razlika među njima bila je ogromna, ali ne toliko u hardveru, koliko u implementaciji:

Komponenta	ZX-81	IBM PC
CPU	Z80@3.5MHz	8088@4.7MHz
RAM (ugrađeno/max)	1KB/48KB	64KB/256KB
ROM	BASIC	BASIC
tipkovnica	senzorska	profesionalna
prikaz	TV	monitor
grafika	64×48	–
broj znakova	32×24	80×25
medij za podatke	kazeta	disketa
zvuk	–	beeper
standardni priključci	–	RS232, Centronics

Ogromna razlika u cijeni nije bila do procesora, na kraju krajeva Z80 je bio u dosta situacija brži od 8088 procesora (kojem je IBM pucao u nogu ograničavajući 16-bitni procesor na 8-bitnu sabirnicu), a 6502 općenito brži od obojice. Zvuči čudno, ali po procesorskoj snazi su ZX-81 i IBM PC bili tu negdje. Kako je PC onda bio toliko bolji, i skuplji?

Dva su odgovora. Jedan je jasan: IBM PC bio je kvalitetniji u svakom pogledu, od izbora materijala do tiskane pločice i ugrađenog softvera. ZX-81 ima senzorsku tipkovnicu i praktički sav posao obavlja procesor. Kako su tadašnje komponente i periferije bile ozbiljno skupe, IBM PC načinjen od puno kvalitetnijeg materijala i komponenti bio je osamdeset puta skuplji.

Drugi razlog je inicijativa, i to vrlo uspješna, Clivea Sinclaira da narodu ponudi vrlo jeftina računala. Neke se stvari ne mogu puno birati jer na tržištu nema prevelike ponude, pa je procesor taj koji jest. No, zato se za jeftinu cijenu može ponuditi 1KB memorije. I nemati zvuk.

Potez s jednim jedinim kilobajtom memorije bio je, oprostite na izrazu, pizdunski. Imao sam ZX-81 s proširenjem na 16KB i bilo je smiješno gledati kako to računalo radi bez tog proširenja: mogli ste napisati dvadesetak redaka BASIC programa, što bi već popunilo svu memoriju. Dakle, niti jedan puni ekran kôda. Ako je svatko mogao kupiti tako jeftino računalo, baš svatko je uskoro poželio kupiti memorijsko proširenje. Doduše, Sinclair se kasnije iskupio puno boljim ZX Spectrumom koji je koštao tek stotinu funti, što je i dalje bila prihvatljiva cijena.

Već sam spomenuo kako kod ZX-81 procesor radi sve poslove: provjerava ulaz s tipkovnice, rapspoređuje podatke u memoriju, stvara sliku, izvršava program… prezaposleni procesor morao je žrtvovati puno svog vremena za osnovne stvari, što je značajno usporavalo korisničke programe. Za razliku od njega, IBM PC je u svojoj najsiromašnijoj varijanti, s MDA karticom koja je mogla prikazivati samo monokromatski tekst, imao Motorola 6845 specijalizirani čip za stvaranje slike koji je rasterećivao procesor. Zanimljivo, Amstrad CPC koristi isti taj specijalizirani čip za svoju prekrasnu grafiku. PC je bio općenito puno bolje osmišljeno računalo, ali razlika u cijeni bila je za današnje pojmove neshvatljivo velika, ali možda ipak na neki način usporediva: danas bi takav nesrazmjer imali nabrijano gamersko računalo i stariji Raspberry Pi. Razlika u hardveru – magnitudama veća.

---

Kako da procenimo brzinu računara? Najbolji pregled se stiče kada napišemo program koji rešava neki složen matematički problem i primenimo ga na nekliko kompjutera. ... Tako nastaje tabela testova brzina ili, kako ih nazivaju, "benchmarks" testova. 
Jedna takva tabela data je i u ovom tekstu. Nismo, jasno, mogli da obuhvatimo preveliki broj računara, ali nam se čni da su među njima i mnogi popularni modeli. 
(2. Jabuka iskušenja)

Pogled na tablicu benchmarka, pa pogled na prethodnu tablicu modela gdje se neki modeli ne pronalaze upućuje na sitni trik kojim su se autori poslužili pri stvaranju tablice: kako iz očitih razloga nisu osobno mogli testirati sva ta računala (neka i egzotična, čak i u ono vrijeme), skupili su benchmarke iz stranih časopisa i od njih složili tablicu. Tablica je sasvim usporediva, iako joj nedostaju računala poput C64 – ali tu je obilje modela s britanskog tržišta, što upućuje na britanske računalne časopise kao primarni izvor podataka.

U tablici je zgodno uočiti kako je moćni IBM PC po svojoj brzini – na osmom mjestu, 50% sporiji od “matematičkih sprintera” s vrha ljestvice: TI Professional i BBC Micro.

TI professional, na samom prvom mjestu tablice je… (badabum!) IBM PC kompatibilno računalo!! Pa kako je onda tako brži od originala? Malo je pomoglo što je to računalo svoj procesor 8088 tjeralo na 5MHz, što je 0.23MHz brže od IBM PC-a. No, pravu razliku činio je 8087, ugrađeni matematički koprocesor.

Kako već znamo, u ono davno željezno doba informatike procesori su morali odrađivati većinu posla ili baš sve. Matematika je bila spora i neprecizna, ali prvenstveno je bila spora. Danas svaki vražji procesor kojeg možete naći na tržištu sadrži hardver za matematičke operacije i još mnogo toga, no u ono doba svako dodavanje funkcionalnosti u relativno jednostavne procesore bilo je drastično skuplje.

Intel je tome doskočio stvaranjem tzv. “matematičkog koprocesora”, procesora koji je bio optimiziran za matematičke operacije i koji je znao izvršavati samo njih. 8087 nije mogao zamijeniti 8088 (ili 8086) i raditi bez njih. Oni su mogli bez njega, ali uz značajan gubitak performansi.

Razlog zašto je TI kompatibilac izbio na vrh tablice je u tome što su ga testirali s ugrađenim matematičkim koprocesorom, pa je pomeo svu konkurenciju, s iznimkom britanskih BBC Micro i Acorn Electron računala čija je dotjerana arhitektura pokazivala rezultate – ali svejedno sumnjvo blizu računalu s posvećenim matematičkim koprocesorom. To se može dogoditi ako su benchmark testovi odrađeni na različite načine (jedno računalo u BASICu, drugo u asembleru, korištenje specifičnih optimizacija ugrađenih u računalo ili slično).

Iako programsku podršku pominjemo tek na kraju ovog poglavlja, ona može da bude bitnija od svih pobrojanih osobina.   (2. Jabuka iskušenja)

Povijest će pokazati koliko je ova tvrdnja bila (i još je uvijek) točna. Jedan od ključnih razloga nestanka mnogih vrsta iz kambrijske ere kućnih računala bila je preslaba prodaja. A na prodaju je najviše utjecala dostupnost softvera za računalo. Tako je slabije računalo, lošijih mogućnosti, ali za koje postoji bogata biblioteka programa i igara uspjevalo biti popularnije i preživjeti duže od mnogih računala koja su se pojavila i nakon njega, možda i značajno boljih karakteristika. Da, tebe gledam, Commodore 64. U njegovo najbolje vrijeme na jedno C64 računalo dolazila su, na svjetskoj razini, dva i pol računala bilo kojeg drugog modela – uključujući i PC, uključujući i značajno moćnija kućna računala. Ukupno je prodano oko 12 milijuna primjeraka tog računala u začuđujuće dugom vremenskom periodu od 1982. do (hej!!!) 1994. godine.

Problem nepostojećeg ili nedostupnog softvera relativno brzo je eutanazirao dobar broj računala tog razdoblja. Od slične boljke patila su i Yu računala, ali to se i očekivalo na tom malom, planskom tržištu: domaća računala nisu nestala zbog nedostatka softvera, već zato što je netko odlučio da se trebaju proizvoditi, ili se ne trebaju proizvoditi.

Primena računara za obradu teksta zahteva poseban program nazvan tekst-editor koji je napisao tim profesionalaca i oprobalo nekoliko stotina ljudi pre nego što je komercijalno počeo da se prodaje. (2. Jabuka iskušenja)

Moderne metode izrade softvera vrlo malo sliče metodama iz željezog doba. Timovi profesionalaca obično su bila dva, tri, možda četiri inženjera (zaboga, koliko programera treba za napisati program od par desetaka kilobajta?). Nije bilo scrum mastera, A/B testiranja, iterativnih dizajnerskih seansi niti beskonačnih sastanaka. Članovi obitelji bili su QA i beta testeri, možda poneki prijatelj ako ste u to vrijeme s tim poslom mogli imati prijatelje. Samo najozbiljnija softverska tvrtka posvećena vrlo stručnim programima imala je priliku angažirati profesionalce za testiranje i prijedloge za razvoj. Sve imalo neozbiljnije više je sličilo kakvoj kućnoj radinosti ili seansi napušenih hipika okupljenih oko nekakvih televizora, što tipkaju nerazumljive riječi – pod utjecajem tko zna čega…

Views: 483