7
Sep
2021
0

Školarci Covidarci

Napomena: autor nije medicinar, niti epidemiolog. Ovaj tekst je osobno mišljenje i ne predstavlja stav struke, niti zdravstvene preporuke. Za upite o epidemiološkim mjerama obratite se svom liječniku ili stručnjaku epidemiologu. Ovaj tekst (kao, uostalom, i gotovo sve što možete pronaći on-line) ne treba vam predstavljati pouzdan savjet, vodič ili uputu za ponašanje, jer nije napisan od strane stručne osobe i može sadržavati značajne pogreške. Kad je u pitanju zdravlje, učinite pametnu stvar i savjetujte se samo s istinskim stručnjacima.

Nova školska godina započela je u neobičnim okolnostima: s jedne strane, populacijom kruži Delta soj SARS-CoV-2 virusa koja se čini opasnija po djecu od starijih sojeva i lakše se širi i u školama, dok sa druge strane vlast, edukacijski sustav i većina roditelja o tome ne mare previše.

Kako je do toga došlo? Unatoč ozbiljnim upozoravanjima liječnika da novi soj lakše prodire među mlađu populaciju, službeni narativ vlasti i školskog sustava je da – problema nema. Ministar je uvjeren kako će se nastava odvijati uživo, bez većih problema, a kako će eventualne slučajeve zaraze škole rješavati brzo i lako, s minimalnim odsustvom učenika i nastavnog osoblja. U tome ministar ima, čini se, prešutnu podršku sindikata. Nitko ne želi on-line nastavu, svi žele “staro normalno”, pa i ako je to sustav koji je desetljećima kritiziran i nikad zapravo reformiran. Ali je uživo, koristi napredne tehnologije samo tamo gdje mora, srami se usvajanja naprednih oblika edukacije i nastoji sačuvati status quo.

Zanimljivo je primjetiti kako i jedan dio roditelja daje podršku toj inicijativi da se bolest naprosto ignorira, da ju se pusti da protutnji kroz mlađu populaciju kojoj, kažu, neće biti ništa – kao neka gripica. Nažalost, svježe brojke pokazuju kako se Covid ne bi smio uzimati zdravo za gotovo čak ni kad je u pitanju mlada populacija, manje osjetljiva na bolest: i njih ta bolest može pospremiti u bolnicu, pa i na kisik. I da, djeca od toga mogu umrijeti [preprint] (srećom, iznimno rijetko).

Roditelji djece koja pripadaju ugroženim skupinama – imunokompromitirana(*), boležljiva, djeca s posebnim potrebama – prepušteni su bešćutnosti sustava (točnije: bešćutnosti zajednice, jer nije tu bešćutan samo sustav, već i građani koji to prešutno odobravaju jer je njima tako lakše) čija se strategija borbe protiv pandemije polako svodi na to da treba cijepiti ugrožene skupine, a zatim ih izolirati… pardon, zaštititi od kontakta s vanjskim svijetom – praktično, pogurati u podrume (što je, gle čuda, omiljena kategorizacija “slobodaraca” koji se ne bi cijepili niti bi nosili maske “brnjičara” koji bi cijepili populaciju i uvodili epidemiološke mjere). Potom treba ukinuti sve mjere i naprosto se početi ponašati kao da bolest ne postoji, jer ako tko i navuče tu prehladicu, naš robusni zdravstveni sustav odraditi će to bez ikakvih problema.

U takvom okruženju, u kojem se zaštita dječjeg zdravlja smatra psihičkim maltretiranjem djeteta, roditeljima koji žele zaštititi dijete ne ostaje previše opcija. Jasno je da se na državu ne mogu osloniti jer on-line edukacija neće biti omogućena svima. Pa niti u školskom sustavu neće to biti jednostavna zadaća, što zbog nastavnika protivnika epidemioloških mjera, što zbog djetetovog prirodnog okruženja, djetetovih vršnjaka koji bi opreznost mogli protumačiti kao kukavičluk i bezrazložan strah.

Da stvar bude gora, čini se kako protiv Delte u takvim naguranim okruženjima krpena, pa i klasična kirurška maska ne pružaju dovoljno zaštite – djeca koja se žele dobro zaštititi praktički bi trebala cijelo vrijeme nositi N95/FFP2 (ili bolje) maske (bez ventila) koje dobro naliježu na lice kako bi maska pružila dovoljnu zaštitu od udisanja virusnih čestica. I ne skidati ih sve do izlaska iz škole. Trpeći pritom izrugivanje svojih manje opreznih vršnjaka.

Takva zaštita nije nemoguća, dapače ona je zapravo poprilično jednostavna; kad bi svi učenici i nastavnici nosili N95/FFP2 maske cijelo vrijeme (ne skidajući ih s lica čak i dok predaju/odgovaraju, na odmoru, praktički nikad sve dok su u školi), prijenos virusa vjerojatno bi značajno usporio. Ne zaustavio, ali usporio. Možda i dovoljno da se nastava uspije dovršiti uživo, bez potrebe za paničnim i naglim prebacivanjem na on-line nastavu. Osiguralo bi to i puno manji broj zaražene djece u bolnicama, time i manju statistiku težih slučajeva ili čak smrtnih slučajeva. Eto, jedna ne baš ugodna, ali posve izvediva i ne pretjerano skupa epidemiološka mjera možda bi mogla pomoći da školska godina prođe relativno mirno. O onim skupljim mjerama, poput UV/HEPA pročistača zraka u svakoj učionici – možda bolje da niti ne razmišljam.

No, to se neće dogoditi. Neće se dogoditi zbog kolektivnog stanja svijesti koje viktimizira ljude i djecu koji problem shvaćaju ozbiljno i proaktivno, napora sustava da glumi “staro normalno”, glasne retorike prozarazita i lobista najmljenih da “spase ekonomiju“, ekipe koja je spremna žrtvovati tuđe zdravlje i tuđe živote zarad’ zarade.

Sreća u nesreći je što, rekao bih, adekvatnim epidemiološkim mjerama zbilja možemo utjecati na smanjenje prijenosa u školama i među mlađom populacijom koja je relativno otporna na oboljevanje dodatno smanjiti tu opasnost. Nesreća u nesreći je što nismo izabrali to, već smo se odlučili ignorirati problem dok ne nestane sam od sebe.

Pa će se tako vjerojatno dogoditi da će škole nekoliko tjedana glumiti kako je sve u redu, dok više ništa ne bude u redu. Potom će nastupiti zbrka i strka, i još jedna školska godina bit će izgubljena za još jednu generaciju učenika.

Kažu da nošenje maski jako šteti dječjoj psihi. Jer ono sve drugo što se može dogoditi je valjda mačji kašalj, samo je projekcija gluposti odraslih na svijet djece prevažna.

P.S. I još jedno jednostavno rješenje, a ipak tako daleko: smanjivanju mjera u školama pomogla bi i visoka procijepljenost odrasle populacije. No, eto – ni time se ne možemo pohvaliti. A spomenem li cijepljenje mlađe ekipe (što bi vjerojatno najviše pomoglo), vidim samo drvlje i kamenje, uvrijeđene poklike i konsternaciju nad “oduzimanjem slobode”.

(Ne)procijepljenost odraslih za sobom vuče i hospitalizaciju djece.

(*) Za nekakvu utjehu, čini se kako Covid ne predstavlja značajnu opasnost imunokompromitiranoj djeci.

0

Hits: 687