Tresla se brda, rodio se IBM – Monitor.hr


Update: u međuvremenu se IT industrija u Hrvata pokrenula u nekim drugim pravcima, donijela neke nove, zanimljive ljude i zanimljive projekte. Ono što je 2016. godine bila velika priča danas bi bila tek fusnota, možda naslov tipa “IBM traži stručnjake, ali ih ne uspijeva pronaći, sve što valja otišlo u startupe i gamedev”. 

IBM zapošljava! – veliki naslovi, velike teme, oduševljenost novinarska! Svakako lijepa vijest, no što se krije iza naslova otisnutih masnim slovima? Dal’ spas države, dal’ propast domaće industrije?

Po meni – niti jedno, niti drugo: tek masni svjedok koliko smo – propali.

Svi su mediji prenijeli gospodarsku vijest godine, ako ne i desetljeća: “IBM zapošljava domaće stručnjake“, “IBM nudi iznimno visoke početne plaće“, “Petsto radnih mjesta otvorit će informatički div“, sve redom bombastični naslovi!

Pa i stranke – potukle se oko toga tko je pravi zaslužnik za ovaj majstorski državnički potez.

Hm.

Prije svega, reći ću kako je ovo dobar potez i dobro je što se ovo dogodilo, pa moje kritike sagledajte u takvom pozitivnom ozračju: štošta se može reći o ovoj maloj državotvornoj medijskoj histeriji, no ne i da je riječ o promašenom potezu.

Ogolimo prvo cara: ono što IBM donosi u Hrvatsku nije ništa više nego fancy pozivni centar. U suštini, posao kojeg će obavljati mladi ljudi zaposleni tamo jest posao davanja podrške IBM-ovim klijentima, po razini znanja zahtjevniji, ali po naravi posla ista stvar kao i oni famozni pozivni centri domaćih teleoperatera koje klijenti zovu s pitanjima o radu pametnog telefona, prigovorima da im je telefon pojeo pola bona za dvije minute, upitima o funkcijama ovog ili onog mobilnog telefona, da li da si kupe tablet sa SIM karticom ili onaj neki Havei što se samo uključi pa daje Interneta…

IBM u Hrvatsku ne donosi pet stotina visokotehnoloških radnih mjesta, ne. Donosi pet stotina vrlo početničkih radnih mjesta, upravo onih koje obično i dobivaju svježe diplomirani studenti. Nema tu niti govora o nekom važnom razvoju, istraživanju ili nečem trećem: djelatnici će dobiti trening u korištenju i ispravljanju pogrešaka IBM-ovih proizvoda, i to vjerojatno na onom prvom nivou: pokušat će korisniku riješiti problem čitajući skripte i malo čačkajući u granicama svojih znanja i mogućnosti, a sve ozbiljnije poteškoće vjerojatno će biti delegirane višim instancama. Upravo onako kako već godinama kod nas rade korisnički centri teleoperatera.

IBM se hvali suradnjom s fakultetima na području probira i zapošljavanja mlade snage, a tu se uvijek nekako sjetim tehničke ministrice Šikić i njene izjave da stvaramo previše educiranu radnu snagu; eto, ispada da je žena u pravu: FER od sad treba školovati diplomirane djelatnike korisničkih centara.

Time smo razbili famu o neznamkakvoj visokoj tehnologiji kojom će se IBM baviti u Hrvatskoj: neće, to će biti rad u tri smjene, pa se budući djelatnici trebaju pripremiti na rotiranje šihti i noćni rad – ako ne znaju kako to izgleda, neka pronađu nekog tko radi ili je radio u već spominjanim korisničkim centrima, pa će iz prve ruke saznati sve prednosti i sve mane svog radnog mjesta.

I da, ona medijska priča o potrebi poznavanja jezika, neka vas ne zavara: ne traži se poznavanje Jave, C-a, SQL-a… već njemačkog, engleskog, francuskog, talijanskog jezika… a priča o visokim tehnologijama, poznavajući domaću razinu informatičke pismenosti, vjerojatno će se svesti na telekonferencije i udaljenu administraciju što softvera, što hardvera. 🙂

Enormne plaće? Možda, za naše uvjete, i to one koji vladaju u trgovačkim lancima. U stvarnosti, a kako se traži svježa i neiskusna radna snaga koju tek treba obučiti za posao, predviđam plaću od oko tisuću europskih kuna. Odnosno, tek nešto više od onoga što se realno može postići za takve poslove na domaćem tržištu IT rada.

S druge strane, ovi poslovi jesu prilika mladim ljudima da nešto nauče i, ako su vrijedni i sposobni, katapultiraju se u neke ozbiljnije i bolje plaćene poslove.

Kakva je pozicija domaćih informatičkih tvrtki? Očekivano, kritike pršte sa svih strana, jer ipak je tu malo pogođen i ego kad mediji vrte priču o korisničkom centru kao o neznamkakvoj tehnološkoj revoluciji.

IBM-u je to samo jedan od korisničkih centara, mogu oni s njim i bez njega. Tamo će se obavljati mikronski dio niskokvalificiranih (za opseg poslova koje radi IBM) poslova. S druge strane imamo domaće tvrtke koje, unatoč općem (i ne tako neopravdanom) mišljenju da samo sisaju državnu sisu obavljajući poslove za tog najvećeg nam IT poslodavca (državu, da), nekog vraga ipak i rade i stvaraju. Možda to nisu cutting edge tehnologije (iako…), ali su tehnološki puno produktivnije od pet stotina djevojaka i mladića u korisničkom centru. O malim tvrtkama i startupima da ne govorim – upravo tu se krije najveći potencijal i najbolja kreativnost domaće informatičke industrije. No, država nam je klijentelistička, sklona glamuru multinacionalki.

Reći ću vam jednu stvar: ako itko u Hrvatskoj ima potencijal postati novi Google ili Apple, ili barem jedna od vodećih tvrtki u svijetu, onda je to upravo netko iz te zelene barice pune IT punoglavaca, malih startup tvrtki čije bi bizarne ideje i neortodoksna implementacija mogle uzdrmati svijet. IBM-u to ne može poći za rukom, ponajprije zato što je riječ o velikoj, zreloj i stabilnoj tvrtci. No čar multinacionalke blještava je i stvarna, ona je tu i sad, političarima na dohvat ruke. Država za male i neglamurozne ne mari, no to je u redu: niti oni ne mare za državu.

Prijeti li ovaj IBM-ov posao domaćim tvrtkama? Ne, i to iz dva razloga: IBM nema kapacitet pojesti svu hiperprodukciju informatičara, a s druge strane oni zbilja kreativni pojedinci vjerojatno neće biti baš presretni idejom o smjenskom radu u centru za korisničku podršku.

Ruku na srce, nisu svi informatičari upotrebljivi. Prošlo je vrijeme kad su se informatikom bavili samo čudaci koje je zanimalo raskapati računala, danas je definicija informatičarskog posla prije svega “lijep, lagan, dobro plaćen uredski posao”. Mnogi su ljudi postali informatičari baš zbog te definicije, računajući kako će im četiri godine studija osigurati lijep, lagan, dobro plaćen uredski posao sve do mirovine.

No, ta definicija i pravi IT posao dijametralno su suprotni: tko se želi ozbiljno baviti informatikom i biti na tehnološkoj prvoj crti, definiciju će bolje znati kao “učenje, psovanje, proučavanje, frustracija, pogreške, psovanje, opći osjećaj neadekvatnosti”.

IBM neće zapošljavati dobre mlade stručnjake, dapače njima više odgovaraju ljubitelji one prve, bonvivanske definicije informatičarskog posla – dovoljno osposobljeni i dovoljno inteligentni da nauče dobro obavljati posao u korisničkom centru, nedovoljno dobri i nedovoljno ambiciozni da bi željeli više od toga.

Dobro, i naše informatičke tvrtke zapošljavaju takve neambiciozne ljude, i tu će sigurno doći do naguravanja i korigiranja plaća za takva radna mjesta. One druge, ambicioznije djelatnike – tu će domaćim poslodavcima i dalje najveći neprijatelj biti činjenica da smo članica EU, pa svatko sposoban i ambiciozan može bez puno problema otići u neku drugu zemlju, raditi za neke druge novce.

Najzad, što je s odnosom države i IBM-a? Naime, nitko od hvalisavih političara i birokrata ne želi odgovoriti na upit što smo to točno dali IBM-u da bi od sve, kažu oštre konkurencije – izabrao baš Hrvatsku?

Kako nitko više ne vjeruje u mantru o Hrvatskoj kao zemlji znanja, očito je da naš kompleks superiornosti nije roba koju smo mogli prodati IBM-u, a ruku na srce – IBM dugo godina posluje u Hrvatskoj i jako dobro zna kakvi su nam kapaciteti i kakva su ograničenja tržišta.

Postoji samo jedan jedini razlog zašto je IBM izabrao baš nas: dali smo mu uvjete bolje od onih koje su nudile ostale države. Koji su to uvjeti – ne znamo. Očito je da su političari malo skinuli gaće pred stranom multinacionalkom i sad ih je valjda sram priznati na što su sve pristali kako bi doveli posao u Hrvatsku. Tako će rado isticati kako će tim potezom IBM otvoriti pet stotina novih radnih mjesta, ali što su za to dali neće reći. Dapače, političari vrlo aktivno nastoje izbjeći odgovor na to pitanje, iako bi detalji ovog posla morali biti transparentni i bez odlaganja dani na uvid javnosti.

Kad nema pouzdanih informacija, krenu kružiti tračevi. Jedan od tih tračeva kaže kako je država dala velike ustupke na davanjima za plaće po programu zapošljavanja mlađih od trideset godina.

Ako je tome tako, ispada da država nema baš neku zaradu od zaposlenja tih petsto mladih ljudi, tek socijalnu komponentu smanjivanja nezaposlenosti i možda nešto sitne pinke. Ne treba na to gledati negativno: ovakav potez nije loš, jer se njime država odrekla svog dijela kolača nauštrb rasta zaposlenosti i dovođenja kakvog-takvog tehnološkog posla u državu.

S druge strane, ako je tome tako, svim nezaposlenim informatičarima starijim od 29 godina jasno je da tu za njih neće biti posla. Valja nam promatrati dobnu strukturu ovog velikog državničkog posla.

Dodamo li tome i činjenicu da su ukinuti poticaji za istraživanje i razvoj, ispada da država destimulira razvoj visoke tehnologije i stimulira jednostavnije informatičke poslove, dajući pritom prednost neiskusnim mladim ljudima… tu se ponovo sjetim tehničke ministrice.

Povećanje broja zaposlenih u informatičkoj industriji valja samo pozdraviti, no valja ga staviti i u perspektivu: mediji silno napuhuju činjenicu da IBM zapošljava radnu snagu veličine jednog posve prosječnog centra za korisničku podršku, kao da je to ne znam kakav veliki broj koji će stubokom promjeniti odnos snaga na domaćoj informatičkoj sceni; ta, samo naš državni IT div APIS-IT ima četiristotinjak zaposlenih informatičara.

S druge strane, ovaj bi potez mogao udvostručiti godišnji broj novozaposlenih informatičara u RH i tako poboljšati barem jednu godišnju statistiku.

Hoće li to zaustaviti famozni odljev mozgova? Neće, jer godišnje na tržište izbacimo veću količinu više ili manje dobrih diplomaca, a oni najbolji među njima ionako će odmah početi tražiti posao negdje vani. Ostat će nam osrednji, a i u tom segmentu euforija će trajati tek toliko da IBM inicijalno popuni radna mjesta, nakon čega će utjecaj ovog centra za korisničku podršku pasti na razinu koju odredi prirodni proces odlaska zaposlenika i zapošljavanja novih ljudi na njihovo mjesto.

Tako da – tresla se brda, rodio se miš. I da, malo smo skinuli gaće. No, to može naljutiti samo članove stranke Pokemona: strane tvrtke nisu domaći građani, pa da im prodajemo muda pod bubrege; strane tvrtke znaju što žele, znaju da su dobre udavače u svim tranzicijskim zemljama, i znaju da su u poziciji udavače koja može birati između više prosaca.

Nažalost, ovo smo trebali početi raditi ranije. Sjetimo li se onih priča iz prijašnjih godina, o autoindustriji koja bi kod nas mogla sklapati vozila, o velikim željezničkim projektima, o softverskim divovima koji bi kod nas mogli otvoriti regionalne centre, o pogonima za sklapanje mobitela… štošta se moglo čuti posljednjih godina, no Hrvatska nikako nije uspijevala biti poželjna destinacija stranim investitorima.

Možda smo se konačno opametili i shvatili koje su naše stvarne pozicije: u igri skidanja gaća mi smo pasivna strana. No, to možemo pretvoriti u korist – čak i ako nas pritom jako boli. Ego.

Naime, tu smo gdje jesmo: ne možemo privući strane investicije nikako drugačije nego davanjem povoljnijih uvjeta od naših konkurenata, što međunarodnih što iz regiona. Ovo je igra skidanja gaća, i tko svoje gaće skine najdublje, taj će dobiti posao. Pri tome je jedino bitno da, dok zavodljivo natežemo gumicu gaća prema dolje, snenim pogledom od investitora iskamčimo uvjete koji će nam kasnije biti od koristi.

I to je ta liga u kojoj igramo: liga skidača gaća. Ne trebamo biti traumatizirani, riječ je o regionalnoj lizi i nema nam se tko smijati, niti se mi imamo kome smijati: svi zajedno natežemo gaće u borbi za mušteriju. Malo me jedino žalosti što smo toliko nisko spali da gaćoskid za petsto novih radnih mjesta, ne posebno perspektivnih, dižemo u nebesa. Kad već trebamo skidati gaće, skidajmo ih za uistinu spektakularne poslove.

 

[Photo by Carson Masterson on Unsplash]

Views: 175

Comments, rants and vents

,