13
Jul
2019
5

Zna li majka najbolje?

 

Argument kako majka najbolje zna što je dobro za njeno dijete snažan je. On, doduše, nije snažan u logici ili u faktima, ali je iznimno emocionalno snažan, i to ga čini moćnim – toliko moćnim da je u stanju ušutkati sugovornika u gotovo svakoj situaciji, pa čak i cijelom društvu nametnuti majčin stav kao moralno ispravan. Što kad postane štetan?

 

Jedna djevojčica nedavno je preminula od osteosarkoma. Prije par godina jedan dječačić preminuo je od limfoma, u mukama. U oba slučaja roditelji (jedan ili oba) bili su ti koji su inzistirali na tome da se njihov vlastiti potomak ne liječi lijekovima, već su se odlučili na neku svoju metodu koja samo u njihovim glavama ima smisla.

 

Da bismo stavili stvari u perspektivu, evo što medicinska znanost kaže o uspješnosti liječenja: osteosarkomi su izlječivi (u smislu dugog preživljavanja), ovisno koliko su rano otkriveni, i do 75%. Non-hodgkins nudi preživljavanje čak i veće od 90%. Pretvoreno u konkretan primjer, od četvero djece oboljele od osteosarkoma kod kojih je bolest rano dijagnosticirana, troje od četvero otići će kući i živjeti pet ili duže godina. Od deset mališana s limfomom, njih devet će se vratiti svom domu. Dozvolite samo da pojasnim jednu stvar koja je vjerojatno nejasna: preživljavanje od 5 i više godina je statistički izraz koji nikako ne znači da će ta djeca živjeti još pet godina i zatim umrijeti od karcinoma; izliječeni koji spadaju u tu grupu mogu očekivati puni životni vijek. Ova statistika odnosi se i na Hrvatsku, jer primjenjujemo iste protokole liječenja.

Usporedimo sad te brojeve (koji, jasno je, nisu savršeni – i dalje će jedan dio djece umirati bez obzira na visoke šanse izlječenja) s vremenom preživljavanja ovih nesretnih dječaka i djevojčice – tu negdje oko godinu dana. Zahvaljujući ponajviše ideji vlastitih roditelja da oni bolje od liječnika znaju kako liječiti vlastito dijete: “majka najbolje zna što je najbolje za njeno dijete.” Naravno, nitko ne može sa sigurnošću reći da bi ta djeca preživjela čak i da su prošla protokole liječenja u najboljim hrvatskim ili stranim bolnicama, ali statistika je i u ovakvim slučajevima neumitna: postotak izlječenja djece koju su na svoju ruku i svojim metodama od smrtonosnih bolesti liječili njihovi roditelji ravan je – nuli. Sedamdeset posto ili nula, to zbilja nije teško izabrati kad se između djeteta i njegovog zdravlja ne ispriječi roditeljski ego, ljudska glupost pomiješana s mizernom količinom znanja koja je taman dovoljna da bude opasna, te potreba roditelja da svijetu dokazuje neki svoj inat. Taj koktel loših karakternih osobina može biti smrtonosan.

Postoji tu, doduše, jedna iznimka, jedno dobro opravdanje za ljude u takvim situacijama: oni su s razlogom nepovjerljivi prema institucijama. Budimo realni, naše zdravstvo je u kolapsu i to se svakog dana iznova potvrđuje. Prirodno je da ljudi koji gotovo svakodnevno čitaju o listama čekanja koje se odužuju na godinu dana ili više, na propuste službi koji dovode do smrtnih ishoda, sjetimo se i niza groznih priča iz rodilišta – sve te negativne informacije itekako poljuljaju povjerenje u institucije, samim tim i u struku. Roditelji su uplašeni za dobrobit svoje djece i, tako ranjivi, prijemčivi su ne samo za loše informacije o sustavu, već i za razne dezinformacije, pa i manipulacije ljudi koji dobro žive od tuđe nesreće. Činjenica da u sustavu još uvijek rade (i s njim se nose, i faktički ga nose) ljudi koji su medicinu izabrali kao humani poziv i koji kako-tako održavaju funkcionalnost sustava rijetko bude spomenuta. Dozvolite mi digresiju: u oba gore navedena slučaja pojavili su se komentari koji simpatiziraju roditelje nakon svršenoga čina, koji se s njima solidariziraju i relativiziraju to što su roditelji učinili iz posve emotivnih razloga (“majka sad sigurno jako pati”), no jednu stvar nisam primjetio: nitko, ni mediji niti komentatori nisu pitali liječnike te djece kako se osjećaju nakon što su djeca posve bespotrebno izgubila svoje malene živote. Mislim da bi oni imali itekako što za reći: i o tome kako su se borili da djetetu pruže skrb koja mu je potrebna, i kako su se pritom osjećali, i kako im je pri srcu bilo kad su saznali da su djeca izgubila svoje životne bitke. No, to tako valjda mora biti, jer javnost liječnike promatra kao kotačiće u stroju, depersonalizira ih i ne registrira činjenicu da su i s te strane živi ljudi sa svojim emocijama. Ne, to su kotačići u nemilosrdnom stroju protiv kojeg se bore hrabri roditelji, a tuga je osjećaj rezerviran ekskluzivno za roditelje. One koje javnost percipira nemilosrdnima, javnost će jednako tako i tretirati.

No, vratimo se na majku koja sve zna. I ona ima strahove kao i svi roditelji, ali ona ima i mehanizam kojim te strahove ublažava: na ovaj ili onaj pogrešan način pronaći će nešto za što će se čvrsto uhvatiti kao za sidro, to nešto pružit će joj oslonac u iznimno teškoj situaciji.

Mislite li da pretjerujem kad kažem da će majka koja sve zna pronaći samo pogrešan način? Recite, koliko ste puta u pedijatrijskoj čekaonici sreli majku koja je rekla: “Ja najbolje znam što je za moje dijete dobro, pa sam ga dovela pedijatru, dajem mu sve lijekove koje je propisao pedijatar, i cijepim ga na vrijeme.”?

Dozvolite, rekao bih da je to rijedak slučaj. S druge strane, sve one majke koje vode svoju djecu liječniku, koje ne bježe od medicine u liječenje narodnim lijekovima (koji su bili popularni u vrijeme kad gotovo polovica djece nije doživjela peti rođendan – toliko o njihovoj efikasnosti), koje ne kukaju o aluminijima, živama, fetusima i autizmima koje uštrcavaju u njihove potomke – to su zapravo majke koje najbolje znaju što je dobro za njihovo dijete.

Nažalost, osobe koje su najglasnije često su i najmanje u pravu, a o tome razmišljamo tek kad se dogode vrlo ružne posljedice. Majke koje glasno i agresivno nameću svoj stav kako one i samo one najbolje znaju što je dobro za njihovo dijete vrlo često time brane neke svoje životne stavove koji nisu paralelni s općim stavovima ili stručnim mišljenjima. Budimo realni: u takvim se situacijama uopće ne radi o dobrobiti djeteta, već o nametanju osobnih stavova roditelja, postavljanju roditeljskih zabluda ispred dobrobiti djeteta. Ne bih rekao kako je riječ o namjeri izazivanja štete vlastitom djetetu, ali šteta svejedno nastaje – i roditelji za nju trebaju biti odgovorni, čak i ako su to učinili u najboljoj namjeri.

A tu krivnju trebaju podijeliti s jednom posebnom vrstom lešinara, ljudima koji profitiraju na tuđoj nesreći.

Kako nastane roditelj koji odbija medicinsku skrb? Dosta često, zapravo, ne zbog vlastitog inata, već zbog utjecaja ljudi koji šire nepovjerenje u medicinsku struku – ili ga samo koriste – kako bi profitirali na prodaji svojih magičnih pripravaka ili metoda koji su, kako to vole reći barem u početku tretmana, “izliječili već na tisuće onih od kojih je medicina digla ruke”.

Roditelj bolesnog djeteta je osjetljiv, nalazi se u iznimno ranjivoj poziciji i itekako je sklon poslušati bilo što, što bi moglo ozdraviti njegovo dijete. To je prirodna reakcija. Ono što tu nije prirodno su osobe koje parazitiraju na takvim ljudima i iz njih izvlače financijsku korist dokle ide (tj. do smrti pacijenta). Oni prodaju lažnu nadu i često, vrlo često agitiraju protiv medicine kako bi napravili više mjesta za svoju financijsku korist. Imaju svoje grupe, svoje sljedbenike, svoje uhodane sheme kojima prepoznaju ranjive roditelje i vješto ih uvuku u svoj svijet u kojem je medicina zla i smrtonosna, a oni sveci i spasitelji. Mnogi nasjednu, barem na kratko. A neke ponekad pretvore u majke koje najbolje znaju što je dobro za njihovo dijete – iako, tu bih riskirao reći da za tu poziciju osoba ipak mora već imati neke preduvjete u svojoj glavi.

Krv prerano preminule djece i na njihovim je rukama.

P.S. Ma što mislili o ovom tekstu i o meni nakon čitanja istog, ne stoji izjava da majka najbolje zna što je dobro za njeno dijete. Roditelji mogu beskonačno voljeti svoje dijete, mogu najbolje znati kako se ponaša i kako se osjeća, što voli a što ne, no kad dođe do situacije u kojoj proverbijalni shit hits the fan, vrijeme je za stručnjake.

 

5

Hits: 281