U subotu, 5.9.2020. (sutradan, u vrijeme pisanja ovog teksta) održat će se protestni skup nazvan “Festival slobode”.
Inače ne bih ostavljao pisanog traga za prolazne i ne posebno bitne stvari, ali ovaj događaj ima veliki potencijal postati nešto o čemu će se učiti iz udžbenika.
Riječ je o protestu zbog zaštitnih epidemioloških mjera, buni zbog obaveze nošenja maski na nekim mjestima, zatvaranja mjesta gdje se okupljaju ljudi i tako dalje, i tome slično. Tko se malo interesira za povijest, možda će se sjetiti kako je i u vrijeme Španjolke postojao pokret protiv obaveze nošenja maski, a tijek zbivanja bio je neugodno sličan današnjem.
Za Španjolku znamo kako je završila. Za ovu bolest tek trebamo brojati mrtve.
No, organizirati prosvjed protiv epidemioloških mjera, sa posve djetinjastim izlikama i pričama kako su maske štetne ili čak smrtonosne, kako postoje nečija neotuđiva prava na neograničenu slobodu čak i kad to dovodi u opasnost druge, te zaricanje u Ustav u kojem nigdje ne piše da se maske moraju nositi ako epidemiolozi tako kažu… teško nalazim racionalno objašnjenje za takvo ponašanje. Zapravo, ne nalazim ga baš nikako.
Mogu tek pretpostaviti kako je riječ o dva fenomena koji hrane jedan drugog: nepovjerenje u institucije (čemu je epidemiološki stožer u najvećoj mjeri sam kriv, nakon svih onih političkih odluka koje je proveo), te nedostatak osjećaja društvene odgovornosti, pa i empatije. Prosvjedovati će ljudi koji ne žele mijenjati svoj način života, pa i po cijenu ozbiljnih ljudskih žrtava.
Odgovorni ljudi vjerojatno neće biti na sutrašnjem prosvjedu. No, imamo sasvim dovoljno teoretičara zavjera svih vrsta, nažalost i sluđenih ljudi koji su progutali priču o namjerno uzgojenom virusu, ili pak o tome da virus ne postoji, nešto treće, nešto četvrto; ti, ne nužno podudarajući stavovi, imaju zajedničku crtu: protiv su epidemioloških mjera.
A to je iznimno opasno: vrijeme održavanja prosvjeda vrlo je loše izabrano, jer bilježimo dnevni broj novozaraženih u visokim brojkama (oko 350), daleko većim nego što su bile u prvom valu; dodamo li tome i povratak učenika u školske klupe, gdje će biti u bliskim kontaktima s vršnjacima, i ovo će možda biti početak crnog scenarija kakav se dogodio u Italiji, kad je veliki broj novooboljelih preopteretio bolnički sustav i doveo do bespotrebnih žrtava.
Bude li tako, sutrašnji prosvjed sigurno će ući u udžbenike kao jedna od onih stvari kojima učimo djecu kako nam se povijest ne bi ponovila.
[doduše, ne bih se usudio reći da je to na ovim prostorima ikad funkcioniralo]
P.S. Ima tu još jedna intrigantna stvar, pitanje: “Tko stoji iza organizacije?” Je li to tek grupa neodgovornih, nabrijanih volontera, ili je riječ o profesionalnijoj organizaciji, koja zna kako i ima sredstva za organiziranje događaja, uz pripadajuću opremu, autobuse i svu logistiku? Što im je cilj? Politička borba? Destabilizacija vlasti? Frakcijska prevlast unutar vladajuće stranke? Jačanje političke opozicije? Sticanje ekonomske dobiti?
I, pitanje svih pitanja: ako im je cilj da se bolest u Hrvatskoj dodatno raspiri zahvaljujući stadu ovaca koje su uvjerili da su zapravo vukovi – što u tom slučaju, što ako organizatori takvog scenarija… nisu vanjski?
(pažnja: ovo je svojevrsna reklama za drugo izdanje knjige o metodama i alatima za prepoznavanje fake newsa; bude li sve po planu, novo, dvostruko veće i bogatije izdanje vidjet će svjetlo dana početkom 2021.)
Matematika je teška i nije intuitivna. Čim se maknemo od četiri osnovne računske radnje, ulazimo u područje gdje nas nepažljivost ili neznanje mogu vrlo lako prevariti. Matematika je stoga rado korišten alat ljudi koji žele manipulirati istinom, jer analiza matematike, statistike, pa čak i običnih grafova ili infografika zahtjeva od čitatelja uključivanje mozga i promišljanje brojeva i njihovih odnosa. Kako smo svi skloni ostaviti mozak na autopilotu, tako neistine umotane u malo matematike ili statistike vrlo lako ne bivaju prepoznate i, što je gore, bivaju automatizmom prihvaćene kao istinite.
Ponekad to može biti opasno. Odnedavno društvenim mrežama kruži jedna jednostavna tablica koja demonstrira kako Covid nije nimalo opasna bolest, točnije kako su šanse da završi smrtnim ishodom smiješno male:
Instinktivna reakcija prosječnog čitatelja je brzo prelaženje pogledom preko brojki i zatim fokusiranje na zeleni red, na zaključak tablice. Oh, kako je ohrabrujući taj zaključak! Čak i ako obolite, vjerojatnost je 99.996% da od bolesti nećete umrijeti! Gripica jedna obična!! Ma, ni gripica! Gripa ima smrtnost od 0.01%, a ova prehladica 0.004%!!
No, cijela ova tablica načinjena je samo zato da bi vas zavarala. Ona navodi i neke posve nebitne podatke – primjerice, koliko je negativnih rezultata testiranja. Ona također, da stvar bude zanimljivija, navodi i vrlo bitne podatke, poput smrtnosti u populaciji ljudi čiji su testovi pozitivni – ali ih zanemaruje, u nadi da će čitatelj tek ovlaš prijeći preko tog podatka, žureći da pročita ono bitno u onom zelenom.
Kad smo tako nabrojali nekoliko točnih i provjerljivih podataka kako bi tablica bila uvjerljiva, činimo kardinalnu pogrešku (ili namjeru), pa broj preminulih dijelimo sa ukupnim brojem građana RH. I tako dobijemo famoznih 0.004%. Taj broj nam je, pak, argument za tvrdnju da je “šansa da NEĆETE umrijeti od Covid-19” 99.996%. Jednostavna matematika, zar ne?
Primjećujete li gdje je pogreška? Ona je trivijalna, fundamentalna, na razini razumijevanja svakog bistrog osnovnoškolca.
Stopa smrtnosti od nekog oboljenja računa se tako da se izračuna postotak umrlih u populaciji oboljelih od bolesti. Autor tablice računa postotak umrlih u cjelokupnoj populaciji Hrvatske – i onih oboljelih, i onih zdravih.
Da bi ironija bila veća, točan podatak o toj smrtnosti skriven je u sredini tablice: u ovo vrijeme on iznosi 2.49% (taj omjer će se vremenom mijenjati). Taj broj dobiven je na ispravan način, on označava postotak oboljelih koji se nisu uspjeli izvući.
Možemo to ponoviti s još malo besmislene statistike: rak pluća kod muškaraca u Republici Hrvatskoj. Prema ovim podacima HZJZ, od raka pluća umrlo je u 2018. godini 2097 muškaraca. Je li rak pluća opasna bolest?
Prema metodici primjenjenoj u gornjem primjeru, to znači da je od 2.014.837 muškaraca živućih u 2018. godini, njih tek 0.1% umrlo od raka pluća. Zaključak se izvodi iz gornje metode, ako obolite od raka pluća, “šansa da NEĆETE umrijeti od raka pluća” je 99.9%!
Fenomenalna vijest za pušače! Palite jednu za drugom, čak i ako dobijete rak pluća, kolike su šanse da vas zbilja ubije?!?!? (ispravnom računicom dobije se poražavajući podatak od oko 94%)
Nadam se da sad razumijete kako je pogrešno, pa i opasno ovakvo nestručno šamaranje podacima (iako izračun nije sam po sebi neistinit jer možemo dijeliti kruške i jabuke ili bilo kakve kategorije kako god želimo, zaključak na koji navodi jest, jer nema ispravan logički slijed). Dodajmo na to i još nekoliko činjenica:
dok epidemija traje mijenjaju se i parametri epidemije: tek nakon bitke moći ćemo biti generali i znati konačni broj žrtava i konačni postotak smrtnosti;
valja se podsjetiti da još uvijek znamo premalo o potencijalnim dugoročnim posljedicama po zdravlje preživjelih, uključujući i one vrlo blage slučajeve;
izbacivanje besmislenih statističkih podataka radi dokazivanja vlastitog stava može druge osobe ponukati na radnje kojima mogu ugroziti vlastito zdravlje – želite li se junačiti, junačite se sa svojim zdravljem, ne sa zdravljem drugih;
primjetite kako se smrtnost od 2.49% odnosi na sve osobe koje su pozitivno testirane, ne samo na osobe koje su završile u bolnici – završite li u bolnici, za vas taj postotak raste još i više;
i najzad – matematika i statistika nisu intuitivne; podatke treba analizirati, ne samo preletjeti okom preko njih.
P.S. Sugerirano mi je da pokušam malo pojasniti dva ključna pojma koje često brkamo: letalitet i mortalitet. Letalitet je ono što je opisano u ovom članku, broj umrlih na broj oboljelih: “n” umrlih od “m” oboljelih. Mortalitet je broj umrlih u određenoj populaciji i u određenom vremenu, a dijeli se na općeniti (bez obzira od čega su umrli) i specifični (računa se samo određeni uzročnik smrti); označava se kao “n” na “m” stanovnika (u tisućama, stotinama tisuća ili milijunima), i u ovom tekstu predstavlja argument autora tablice. Letalitet je vrlo specifičan broj vezan uz točno određeni uzrok i populaciju koja je zahvaćena njime, dok je mortalitet općenit i izvodi se na nivou opće populacije. Riječ “smrtnost” (koja po definiciji znači mortalitet) u praksi se nespretno koristi za sve ove slučajeve, tako da je prilikom čitanja/slušanja/gledanja važno provjeriti što je autor točno mislio reći.
Autor teksta nije medicinar, niti epidemiolog: sve informacije iznesene u tekstu osobni su stav autora i ne mogu biti iskorištene kao medicinski, epidemiološki ili kakav drugi savjet.
info: ovaj tekst objavljen je 2011. godine, kratko nakon famoznog Ćaćinog strateškog napuštanja države, te uhićenja, ali prije izručenja. Napisan je za jedan crni scenarij, malo vjerojatan ali zar posve nemoguć? Iako je situacija devet godina kasnije drugačija i traži drugačije mjere (vidi dodatak na kraju teksta), ovo je možda ipak prigoda da se sjetimo ovog teksta.
Što učiniti u kakvoj izvanrednoj situaciji? Zamislimo posve nemoguć scenarij, političare na vlasti koji su se preko noći ukrcali na zrakoplov i zbrisali iz zemlje, odnoseći zlato sa sobom, a narod su pritom usmjerili prema Europi, ne bi li tako zavarali trag… ili nešto drugačiju sliku općeg ekonomskog sloma, kakvog razornog potresa, devalvacije kune, još jednog mandata HDZ-a, sloma svjetskih burzi, goriva za petnaest kuna po litri… zamislite da ste se zatekli u društvu u rasulu, u kojem jedva da i osnovna infrastruktura funkcionira.
Facebook niste vidjeli već danima, a kako je Internet na razini države ukinut ili nedostupan, ne možete se povezati. TV program ili ne radi, ili je orjentiran na propagandne poruke u slavu onoga tko je trenutno na vlasti. Telefoni, kad rade, toliko ste presretni da vas ne brine što ih prisluškuju. Trgovine, one rijetke koje nisu popljačkane i demolirane, ponekad imaju nešto konzervirane hrane.
A vi geek. U glavi vam kako rekonstruirati komunikacijsku mrežu.
Zaista, koliko ima smisla razmišljati o komunikacijama u trenutku kada racionalizirate konzerve hrane i skupljate pitku vodu jer niste sigurni da će ona iz pipe i sutra teći?
Zapravo, to ima velikog smisla, iako je u usporedbi sa zadovoljavanjem osnovnih životnih potreba (sigurnosti života, hrane i zaklona) svakako drugorazredno pitanje. Čak i ako ste najgeekastiji geek od svih geekova, prva briga je osigurati osnovne životne potrebe. Kad ste relativno sigurni, relativno siti i imate relativno sigurno sklonište, poželjno je početi razmišljati o obnovi komunikacijskih kanala.
Mi smo, htjeli to priznati ili ne, informacijsko društvo; razmjena informacija jedan je od velikih kotača našeg života, i dio je općih procesa što neko društvo čine naprednim. Oduzmite naprednom društvu razmjenu informacija i vrlo brzo ono će degradirati u primitivnije zajednice, s manjom količinom demokracije. Izolirajmo neki jadranski otok od komunikacija na duže vrijeme, ostavimo ljude u informacijskoj blokadi i s manjkom resursa; neće proći dugo vremena prije nego se tamo uspostavi vlast onoga tko pri sebi ima najviše oružja.
Je li zaista nemoguća situacija u kojoj svako selo ima svog lokalnog šerifa, čija riječ je zakon i koga svi moraju slušati, inače…?
Ovo su drastični primjeri, naravno. Ali ako već razmišljamo katastrofično, razmišljajmo o pravoj katastrofi. Prave katastrofe nisu smjene vlasti niti izvanredni izbori – prave katastrofe nastaju kada se rastoči samo tkivo nekog društva, kada se suspendiraju dobri običaji a vlast rascjepka na mnoge interesne grupice. Anarhija, a nije anarhija. Ne može li se balkaniziranima dogoditi i afganistanizacija?
Hm. Je li nešto pogrešno u ovom razmišljanju? Zar je zaista bitno umrežavati se umjesto rješavanja bitnijih problema?
Jest, jer umrežavanjem, odnosno omogućavanjem razmjene informacija otvaramo komunikacijske kanale, omogućujemo razmjenu informacija, koordinaciju. Informacijski kanal logistički je važan jednako koliko i ceste – ceste omogućuju dostavu hrane i lijekova, a komunikacije omogućuju saznavanje gdje su ti resursi najpotrebniji.
Napravimo, dakle, jednu alternativnu mrežu, neovisnu i u vlasti pojedinaca. Zaboravimo na trenutak na pomoć države, možda voljne a možda i ne baš voljne sudjelovati u građanskoj inicijativi.
Za početak, valja organizirati lokalne mreže. Osposobiti alternativnog GSM providera nije jednostavan zadatak, pa valja razmišljati o nečemu puno jednostavnijem, puno pristupačnijem. Rješenje se tu zapravo nameće samo: wireless mreže, kojih u urbanim sredinama već ima nezanemariv broj. Tehnologija je jeftina, dostupna, provjerena, a što je najvažnije – više ili manje svi ljudi razumiju o čemu se radi.
Graditi, dakle, treba WiFi mreže. Poput klubova radioamatera koji su se u nizu kriznih situacija pokazali vrlo važnim igračem u omogućavanju komunikacije kriznih područja s ostatkom svijeta (sjetimo se Vukovara ili Sarajeva), građanske WiFi udruge odličan su zametak alternativne građanske komunikacijske mreže. Osim u slučaju kad je sama vlast ta koja želi onemogućiti razmjenu informacija koje nisu pod njenom kontrolom.
U takvom slučaju komunikacije se mogu uspostaviti korištenjem mesh tehnologije, uz malo neizbježne građanske hrabrosti. Za razliku od klasičnih WiFi mreža koje su relativno strukturirane, relativno rigidne strukture gdje se točno zna tko je vlasnik čvora i gdje se čvor nalazi, mesh tehnologija je amorfnija, fleksibilnija. Dok je WiFi mreže moguće onesposobiti napadom na ključne čvorove, mesh mreža je osjetljiva samo onda kada nema dovoljno članova.
Za uspostavu mesh mreže ne treba nikakva posebna pamet, niti posebna tehnologija: sam hardver je iznenađujuće jeftin – kvalitetne uređaje moguće je pronaći za oko tisuću kuna i faktički automatiziran: da biste postali članom neke mesh mreže, morate se samo priključiti na nju, sve ostalo izvodi se samo.
Fenomenalan trik mesh mreže je njena već spomeuta amorfnost, pa jedan čvor može vidjeti više drugih čvorova i sa svima njima razgovarati; ovo je posebno bitno u slučaju da se zgrada na kojoj je mesh točka sruši, ili policajci pronađu uređaj za umrežavanje: nestankom jednog čvora u mreži, mreža se automatski rekonfigurira kako bi neutralizirala gubitak, pa susjedni čvorovi preuzimaju funkciju nestalog čvora. Uvjet za to je dovoljna gustoća čvorova mesh mreže, nešto što se u urbanim sredinama može relativno lako ostvariti.
Dosta teoretiziranja, prijeđimo na praksu: u zamišljenom gradu neke banana države u nemirima, koji je pod kontrolom provladinih snaga, složit ćemo underground mesh mrežu anarhista, nepodobnika, vragova svih boja i druge divljači sitna zuba.
U slaganje ovakve mreže može se uključiti svaki zainteresirani građanin u posjedu računala i bežične kartice.
Računalo može biti neko starije računalo ili laptop, to ne mora nužno biti računalo koje svakodnevno koristite. Dapače, starije računalo koje ne koristite svakodnevno bolje je rješenje, jer ga je moguće posvetiti svetoj zadaći širenja informacija, a isto tako ga je lakše sakriti od sumnjičava pogleda represivnog aparata.
Da biste računalo pretvorili u komunikacijski čvor, dovoljno je instalirati na njega kakvu Linux distribuciju i pratiti (za tehnički potkovanu osobu) ne pretjerano zahtjevne upute. Naravno, uvijek ostaje alternativa kupnje već gotovog mesh čvora ili zamjene firmware-a nekom klasičnom routeru (poput i kod nas lako dobavljivog i jeftinog LinkSys WRT54G routera), no ostanimo sad na standardnom PC računalu kakvo srećemo u svakom domu.
Naravno, računalo koje opskrbite Linux distribucijom i pretvorite ga u čvor mreže ne mora nužno biti posvećeno samo i isključivo toj zadaći: dok se mesh “vrti” u pozadini, računalo ostaje slobodno za drugu upotrebu – samo ga nemojte ugasiti kad krenete na spavanje. 🙂
Ako to i učinite, ništa se strašno neće dogoditi, jer će mreža zabilježiti pad vašeg noda, i ponovo ga prihvatiti kad ujutro ponovo upalite računalo. Nema posebnih konfiguracija ili strahota jer, kako smo rekli, dovoljno gust mesh može transparentno upravljati čvorovima koji se pojavljuju ili nestaju.
Na isti način se može voditi i gerilska borba protiv strane koja želi onesposobiti mesh – čestim paljenjem, preseljavanjem i gašenjem čvorova otežava se lociranje istih.
Stolna računala, za razliku od svih modernih prijenosnika, obično nemaju Wireless karticu. Za pretvaranje njih u čvorove mreže idealno rješenje je USB Wireless rješenje, i to ono koje omogućuje mijenjanje antene, jer na njega možete staviti ozbiljniju antenu koja će dati veći domet vašem čvoru. Ako takvog nema, nije problem: jedan dovoljno dug produžni USB kabel omogućit će postavljanje USB uređaja na diskretno mjesto na prozoru, time značajno povećavajući domet. Dapače, volite li se malo i zaigrati s hardverom, možete složiti zanimljivemodifikacije koje će povećati domet signala uređaja.
I to je to! U dva koraka od lojalnog građanina do hacktivista komunikatora!
Uspostavljanje mesh mreže u urbanim sredinama očito nije preveliki problem – potrebno je malo volje, bežična kartica i nešto, čak ne previše znanja. Umeshani građani mogu koristiti mrežu za međusobnu komunikaciju, razmjenu datoteka, pa čak i servise poput onih na Internetu. I, naravno, izlaziti na Internet.
Kad smo kod izlaza na Internet… tu bi se stvar mogla ispostaviti problematičnom. Zapjenjena vlast, naime, ima mogućnost ukinuti pristup na Internet, čemu smo svjedočili u Egiptu, Libiji i drugdje. Kako mesh mreža omogućuje spajanje na Internet?
Postoji jedan zaista simpatičan trik mesh mreža: svaki čvor može postati gateway prema Internetu, a resursi se automatski preusmjeravaju: kao što mesh može otkriti koji čvorovi su pali, pa ih zaobići, tako može otkriti koji čvorovi imaju dostupnost prema Internetu i automatski ih koristiti. Tako svaki čvor mreže može istodobno biti i izlaz prema Internetu, a u slučaju da Interneta na tom mjestu nestane, cijela mreža će se prilagoditi novoj situaciji i promet preusmjeriti prema čvoru koji je još uvijek vezan na Internet.
Da bi mesh mreža preživjela gašenje Interneta u jednoj državi može koristiti dva trika, ovisno o urbanosti granice.
Tamo gdje je granica države s nekom (još uvijek) sređenom državom urbanizirana, dovoljno je naći nekoliko dobrih ljudi s druge strane granice koji će biti voljni uključiti se u mesh i dati svoj Internet link na raspolaganje. Kako država ne može ugasiti link nekome tko živi u drugoj državi, svi pripadnici mesh mreže koja svojom topologijom zadire preko granice države neće biti onemogućeni u pristupu Internetu, slanja filmova režimske represije na YouTube i općenitog curenja informacija izvan zemlje.
Problem nastaje na mjestima koja nisu dovoljno urbana: dok je gradove relativno lako vezati u mesh mrežu i relativno je teško tu mrežu razbiti, distance između gradova obično nije moguće vezati u takvu mrežu, već se trebaju koristiti usmjerene antene. Takva topologija je problematična jer nije otporna na gašenje pojedinih čvorova (koji se spajaju jedan-na-jedan), čime se vrlo jednostavno može prekinuti komunikacija između mesh mreža. Dovoljno je pronaći usmjerenu antenu, pa malo ispendrečiti vlasnika (ili antenu, ovisno o raspoloženju snage sigurnosti) da bi se prekinula veza.
Ta se situacija može izbjeći korištenjem “zastarjelih” tehnologija poput dial-up veze (kako su je koristili Egipćani za nedavnih prosvjeda), koju također možete uspostaviti pomoću dva Linux računala i dva modema. Naravno, ako represivni aparat ne zaboravi onemogućiti modemske veze. U tom slučaju je satelitski Internet jedno od zadovoljavajućih rješenja – naravno, ako uspijete kamuflirati satelitsku antenu :-). Druga ideja je nabavka SIM kartice susjedne države i vezanje mobilnog telefona na mesh – ovaj pristup dobro funkcionira do desetak kilometara unutar vlastite granice i otkrivanje pristupnog čvora čini puno težim, a osim toga eliminira i potrebu za aktivnim sudionikom s druge strane granice.
U manjim mjestima i u zgradama moguće je signal razvesti korištenjem PLC (Power Line Communication) tehnologije koja omogućuje umrežavanje kroz strujne utičnice, kao ekstenziju mesh mreže. Izvan kuće, a u dometu mesh mreže, svaki laptop ili pametni telefon s ugrađenom WiFi tehnologijom može pristupati Internetu (telefoni čak i kad je davatelj GSM usluge ugašen ili ometan).
Zaključimo: uspostavljanje mreže kontrolirane od strane građana nije veliki problem u urbanim sredinama; svaki dom faktički već ima svu potrebnu tehnologiju i potrebno je samo malo hrabrosti i truda; gradovi u blizini granice u prilici su kroz takvu mrežu osigurati građanima pristup Internetu koji represivni aparat ne može lako (ili nikako, ovisno kolike cojones imaju članovi mreže) onemogućiti; najslabija karika u tom linku su veze između urbanih mjesta, gdje su povučeni point-to-point linkovi koje je lako sabotirati. I, naravno, prije nego što se dogodi dobro je pronaći nekoga s druge strane granice, spremnog uskočiti u ključnom trenutku i osigurati protok informacija prema ostatku svijeta.
Ne može se nama dogoditi, kažete? Ne može, ne može…
2020. godine imamo “atraktivnu” krizu: pandemiju, potres i – što se puno manje spominje – svjetsku gospodarsku krizu. “Perfect storm”, rekli bi Ameri. Zbilja, čekaju nas zanimljiva vremena. Ono što je u ovom trenutku iznimno bitno, čak i bitnije nego 2011. godine, jest očuvati komunikacijske kanale. I to je zadaća države, ne pojedinaca i dragovoljaca. Ugasiti pristup Internetu ili ga jednostavno zapustiti bilo bi opasno, jer bi ljude navikle na hiperprodukciju informacija ostavilo u vakuumu koji bi producirao svašta, a najmanje istinite i provjerljive informacije.
Da se to ne bi dogodilo, pristup dvosmjernom kanalu za razmjenu informacija po važnosti je odmah nakon uspostavljanja osnovnih životnih potreba: hrane i vode. Osoba odsječena od svijeta, ali s pristupom socijalnim on-line alatima osjećati će se manje izolirano od osobe do koje vodi nova cesta, no koja više nema mogućnosti zaprimanja i razmjene informacija na kakve je navikla.
Srećom, danas je puno jednostavnije oporaviti komunikacijsku infrastrukturu zahvaljujući sveprisutnosti GSM tehnologije i pametnih telefona. Velika prednost GSM tehnologije jest u tome što je mrežu moguće “razvući” bez potrebe za fizičkim polaganjem kablova: sva komunikacija bazne stanice prema klijentima i prema centrali može se odvijati bežično.
To omogućuje veliku mobilnost baznih stanica i postavljanje u vrlo kratkom vremenu, pa čak i angažiranje pokretnih baznih stanica radi pokrivanja područja od posebnog interesa, tamo gdje je potrebno žurno dovesti signal ili jednostavno pojačati kapacitet. U situaciji kakve katastrofe, naravno, ne trebamo očekivati luksuz posve razvijene i optimizirane mreže, ali možemo dobiti osnovne stvari: kanal za glasovnu komunikaciju, pa čak i (vjerojatno sporu, ali ne neugodno sporu) vezu prema Internetu.
Ako ste se kad čudili izbjeglicama koji svi imaju nekakav smartphone, tekuća pandemija s mjerama izolacije i današnji potres možda su vam i osobno dočarali koliko je taj uređaj postao esencijalan pomagač ljudima u nevolji: pomoću njega moguće je održavati kontakt s obitelji i drugim ljudima, bez obzira gdje se oni nalaze, moguće je snalaziti se u prostoru, dobivati vijesti i obavjesti, a može poslužiti i kao priručni riječnik ili čak prevoditelj. Uostalom, samo se upitajte koliko puta vam je ovih dana pametni telefon poslužio za važnu komunikaciju s najbližima i saznavanje što se oko vas događa – i koliko vas je to umirilo.
E, to je to s izbjeglicama. I to je razlog zašto bi održavanje GSM linka na životu trebao biti jedan od većih strateških prioriteta u svakoj krizi.
Neka dobra duša koja me dobro poznaje i zna što volim kupila mi je za Božić M5GO igračkicu. Izvrstan izbor, bravo nepoznati dobročinitelju! [tapša se po ramenu]
Osobama koje nisu geekovi ili hardversko-računalno nastrojeni vjerojatno nije lako pojmiti taj osjećaj kad kup… dobijete neku sitnicu, a čini sevelika poput kuće. To su baš ti lijepo pogođeni pokloni, kao kad ljubitelju književnosti kupite knjigu poezije, a njemu se knjiga posebno svidi, ili kad frendu koji brije na Novi val poklonite longplejku s potpisima članova benda, iako on već ima istu takvu, samo bez potpisa. Za nekog nezainteresiranog tko gleda sa strane – pretjerivanje; za one “in the know” – wow.
M5GO je proizvod relativno mlade tvrtke: M5Stack je osnovao izvjesni Jingming Lai 2015. godine, a tvrtka je fokusirana na izradu lijepo upakiranih IoT rješenja baziranih na ESP32 SoC-u.
Što je ESP32, a što je SoC, vjerojatno se pitate?
System on a Chip (SoC) je, jednostavnim riječima objašnjeno, ono kad proizvođač na samo jedan čip utrpa gotovo kompletno malo računalo. Za razliku od tradicionalnih računala, SoC integrira mnoge (ali ne sve!) dijelove klasičnog računala u jedan jedini čip, što omogućuje izradu fizički vrlo malih računala koja su zbog visoke integracije logike često i vrlo simpatično jeftina: cijene SoC rješenja počinju već od par dolara, a dižu se do i dalje ne preskupih nekoliko desetaka dolara. Industrijska rješenja, naravno, imaju i veće cijene, no zadržimo se ipak u domeni hobista i obrazovanja.
Valja znati da SoC rješenja nisu minijaturizirane kopije “pravih” stolnih računala, jer su značajno ograničenih resursa: ovdje navedeni ESP32, primjerice, radi na 240MHz (moderna računala vrte se oko 3000MHz), posjeduje naizgled beznačajnih 520KB RAM memorije (moderna računala kreću od 4.194.304KB memorije u najslabijim modelima). Nemaju video izlaz, niti ulaz za tipkovnicu i miša: te stvari moraju se riješiti dodatnom elektronikom. Kako je njihova najčešća primjena u IoT i embedded uređajima skrivenim daleko od očiju korisnika, zapravo i ne trebaju te mogućnosti, već su opskrbljeni velikim brojem ulazno-izlaznih linija i širokoj javnosti manje poznatim komunikacijskim standardima poput I2C, SPI i sličnim. SoC rješenja imaju široki raspon mogućnosti i potrošnje energije: od vrlo jednostavnih uređaja koji troše vrlo malo energije i koji su pogodni za neke jednostavne i dugotrajne poslove, do relativno kompleksnih poput ESP32 koji su “na korak” od “punokrvnog” računala. SoC čipovi nalaze se u mnogim STEM uređajima, a da je riječ o ozbiljnim igračima svjedoči Raspberry Pi 4, kojeg pogoni Broadcom BCM2711, procesor s četiri jezgre koji trči na 1.5GHz, a omogućuje rad na Raspberry Pi uređaju identičan onome na “pravom” računalu (zapravo, nešto sporiji, ali i dalje relativno ugodan rad) uz korištenje do 4GB RAM memorije.
ESP32 nije toliko moćan SoC kao onaj kojeg vrti RPi, ali je i dalje svojim karakteristikama impresivan, pogotovo usporedimo li ga s njegovim starijim bratom, ESP8266, omiljenom igračkom DIY elektroničara: posjeduje dvije jezgre (postoji i jeftinija varijacija sa samo jednom jezgrom), internu FLASH memoriju za spremanje programa kojeg treba izvršavati, malu ali u praksi uglavnom dovoljnu količinu RAM memorije, te možda i najzanimljivije: WiFi i Bluetooth povezivanje za razmjenu podataka. Obje jezgre su 32-bitne, a sam SoC može raditi na (za IoT uređaje) pristojnim brzinama od 160 ili 240MHz. Svaki ESP32 ima ugrađenu podršku za WiFi i Bluetooth povezivanje.
Možda vam se sve ovo učini ne naročito spektakularnim, no ipak ne možemo ovakve male i jeftine uređaje uspoređivati s računalima, pa ni s tabletima: ipak je riječ o poluspecijaliziranim uređajima koji su prvenstveno zamišljeni za obavljanje jednog relativno jednostavnog posla, nikako kao zamjena za pravo računalo. No, tehnološki napredak posljednjih godina doveo je do toga da su postali itekako upotrebljivi u svijetu obrazovanja: njihova ograničenost (u odnosu na “prava” računala) i napredak alata i jezika za programiranje istih čini ih idealnim pomagačima u STEM edukaciji. Iako na prvi pogled zvuči paradoksalno, ograničenost ovih uređaja forsira savladavanje temeljnih IT znanja i vještina (poput pisanja štedljivog koda zbog ograničenosti resursa).
M5Stack uređaji isprva su zamišljeni za brzu izradu prototipova koji bi se kasnije pretvarali u konkretne industrijske aplikacije. Izvrsna ideja, no čini se da su autori ubrzo postali svjesni velikog potencijala u edukaciji, pa su dodatno pojednostavili svoje rješenje i zapravo ga prilagodili školama. Otvorimo M5GO kutiju.
Sadržaj kutije pun je veselja za male elektroničare i njihove roditelje: osim samog uređaja, tu je i mala zbirka senzora, potrebno kablovlje, kratke i jednostavne upute, te set LEGO kompatibilnih konektora kojima je moguće pričvrstiti uređaj ili senzore na LEGO kreaciju, pa čak i njome upravljati uz pomoć odgovarajućih dodataka.
ESP32 mozak ugrađen je u kutijicu koja komotno stane na dlan – uređaj je zbilja malen – a unutra se osim samog SoC-a kriju još i ove stvari:
zaslon u boji, razlučivosti 320×240 (ILI 9341);
ispod zaslona tri gumba koji su, naravno, programski dostupni;
čitač TF kartica (do 16GB), kako bismo mogli na karticu spremati podatke sa senzora ili što nam već padne na pamet;
konektore za povezivanje senzora i drugih stvari standardnim protokolima: I2C, SPI, UART, ali isto tako i direktan pristup ESP32 pinovima u drugim konfiguracijama (M5GO kit ima skrivene pinove);
Zvučnik (1W-0928) i mikrofon (BSE3729);
dvije RGB LED trakice (2×5 SK6812 3535) ;
ugrađeni senzor pokreta (MPU-9250A);
bateriju od 550mAh koja omogućuje relativno skromnu autonomiju od skoro sat vremena.
Od senzora, u paketu dobijemo:
Sve to moguće je kupiti online za oko 50€: odličan omjer cijene i mogućnosti.
S hardverske strane, cijeli je kit lijepo zamišljen i dobro izrađen: mozak sustava nalazi se u kutiji koja ima mali i čitljiv ekrančić, zvučnik i mikrofon, deset šarenih LE dioda sa strane i magnetiće kojim ga možete lako pričvrstiti na metalnu površinu.
Senzori i druge komponente spajaju se priloženi kratkim kablovima, a svaki senzor kodiran je bojom i sve na što treba pripaziti je da konektor na senzoru spojite s konektorom iste takve boje na uređaju. To spajanje senzora pretvara u pravu dječju igru. Naravno, ozbiljniji korisnici nisu ograničeni samo na senzore koje prodaje tvrtka: ESP32 je Arduino friendly, pa je moguće spojiti bilo koji senzor za Arduino platformu (odnosno, 3.3V). Pri tome treba biti mrvicu oprezan: iako je moguće spojiti praktično sve, najlakše će biti raditi s I2C i Grove senzorima; za ostale je ipak potrebno znati malo elektronike i imati iskustva s lemilicom. Također, programiranje je nešto kompliciranije za uređaje koje spajate na GPIO, no to su već stvari kojima pomalo izlazimo iz STEM područja i ulazimo u ozbiljne vode.
Osim ovdje prikazanih komponenti koje dobijete u M5GO kitu, na stranicama proizvođača pronaći ćete lijep izbor raznoraznih zanimljivih igrački poput GPS modula, čitača otiska prsta, mjerača pulsa, termalne kamere… ali i ništa manje zanimljiv M5StickC, minijaturiziranu verziju uređaja, kao i Faces kit koji ovu igračku pretvara u malo prijenosno računalo:
Lakoća programiranja bitan je činitelj uspješnosti STEM igrački: i klinci i entuzijasti vole rješenja koja nisu komplicirana i koja im ne stoje na putu. Rješenje koje nudi M5 zbilja je jednostavno: iako je, naravno, moguće koristiti Arduino IDE sa svim njegovim velikim prednostima za one koji znaju što rade, vjerojatno će većina korisnika ove sprave ipak biti sretnija s UIFlow rješenjem, koje je pojednostavljeni online IDE za razvoj aplikacija.
Kad kažemo on-line, to znači da je M5 potrebno spojiti na Internet da bismo ga programirali, ili, ako nam to nije poželjna mogućnost, USB kablom na računalo. Prva opcija praktičnija je iz razloga što uređaj možemo ostaviti negdje (važno je samo da je u dosegu WiFi signala), a iz udobnosti kauča na tabletu polako razvijati program. Vrlo zgodno ako vaš uređaj, primjerice, mjeri vanjske klimatske uvjete.
Ovdje valja podsjetiti na neka ograničenja SoC platforme: ovo nije “pravo” računalo, pa su neka ograničenja ipak prisutna: moguće je imati aktivnu samo jednu WiFi točku, i moguće je izvršavati samo jedan program.
Pridruživanje na bežičnu mrežu nije posebno komplicirano: potrebno je spojiti se mobilnim telefonom ili tabletom na pristupnu točku koju kreira sam M5 uređaj. Nakon toga valja skenirati QR kod kojeg uređaj ponudi ili otvoriti web adresu (http://192.168.1.4) i tamo jednostavno upisati podatke kućne WiFi mreže, ili koju već planirate koristiti. Nakon toga, uređaj će se ponovo pokrenuti i automatski spojiti na kućnu mrežu, i tako postati dostupan svim uređajima na kućnoj mreži. Jednostavno skenirajte QR kod ili otvorite browser i spojite se na adresu navedenu na zaslonu uređaja, unesite API ključ (što je jedina, ne pretjerano sigurna zaštita od neovlaštenog pristupa uređaju – stoga budite oprezni) i povezat ćete računalo/tablet/telefon s vašim malim IoT uređajem.
Pridruživanje na bežičnu mrežu moguće je obaviti i pomoću CardKB mini tipkovnice koja se priključuje na uređaj, no povezivanje pomoću mobilnog uređaja toliko je trivijalno i brzo da se kupnjom tipkovnice ne trebate zamarati, osim ako je planirate u svojim kreacijama koristiti za unos podataka.
Jednom spojen na mrežu, uređaj će se prijaviti na poslužitelj u oblaku i bit će dostupan bilo gdje s Interneta.
Ako vas to plaši (a IoT nudi mnogobrojne razloge zašto bi vas tako nešto trebalo plašiti), identičnu funkcionalnost možete imati i offline, u kojem slučaju ćete morati na vaše računalo skinuti arhivu s alatima za programiranje uređaja, a M5 spojiti s računalom pomoću priloženog prekratkog USB C kabla, kojim možete i puniti bateriju uređaja.
Mana ove opcije je što ne možete, primjerice, otići na godišnji odmor i od tamo raditi izmjene u softveru sustava za nadzor staklenika ili hranilice za zlatne ribice, već uređaj morate donijeti do računala i fizički ih spojiti; s druge strane, arhiva na računalu sadrži sve što vam treba za rad s uređajem (IDE za programiranje i aplikaciju za mijenjanje ili instaliranje firmware nadogradnji za sam M5), osim dokumentacije, za prikaz koje je potrebno imati pristup Internetu s vašeg računala (ne i uređaja). Isto tako, trebat ćete povremeno provjeriti je li dostupna novija verzija softvera, s novim mogućnostima i podrškom za nove stvari, što u slučaju rješenja u oblaku nije potrebno.
Kad pričamo o instalaciji softvera, trebamo se prisjetiti još jednog ograničenja ESP32: mogućnost pokretanja samo jednog programa. Tradicionlani pristup ovakvim uređajima odvijao se ovako: programer bi programirao program, kompajler bi kompajlirao program, računalo bi zatim taj program kopiralo na uređaj, pa bi uređaj izvršavao taj jedan program jer za drugo ne bi znao.
Korištenjem zgodnih trikova s boot loaderom (tj. programom koji se pokreće prilikom pokretanja uređaja) moguće je izabrati jedan od više programa spremljenih na uređaj (ali je i dalje moguće izvršavati samo jedan program). Na taj način možete na samom uređaju pospremiti više programa različite namjene, i prilikom pokretanja izabrati kojeg od njih želite koristiti. Uz M5GO dolazi već instalirani demo program koji demonstrira mogućnosti uređaja i senzora koje dobijete u paketu (ne zaboravite priključiti senzor kad dođete do prikaza njegovih mogućnosti). Ako prilikom pokretanja uređaja ne izaberete neki drugi program, izvršit će se zadnji pogonjeni: vrlo zgodno za slučajeve nestanka struje.
Kako ćete sami složiti neki program? Iskusnim starim liscima na raspolaganju je Arduino IDE, no što je s manje iskusnim entuzijastima i dječicom željnom STEM znanja?
Za njih je UIFlow – jednostavno i za svoje namjene dostatno rješenje koje objedinjuje dva popularna načina programiranja STEM igračkica: slaganje logičkih blokova (Blockly) i MicroPython.
Svatko tko se do sad igrao sa STEM igračkicama vjerojatno je upoznat s logičkim blokovima: to je skup blokića koji imaju svaki svoju namjenu, i koji se jednostavno mišem pomiču na radnu površinu i uklapaju jedan u drugi poput slagalice, čineći tako skup naredbi programskog koda.
Postoje logički blokovi koji usmjeravaju izvršavanje koda i kontroliraju ga, blokovi za unos i prikaz podataka, blokovi za rad sa senzorima… ovo je klincima možda najintuitivniji način ulaska u svijet programiranja: blokovi apstrahiraju programski jezik, pa se djeca (i odrasli) mogu posvetiti bitnim stvarima: podacima i logici ponašanja programa. Programi izrađeni pomoću Blockly blokova mogu biti i začuđujuće kompleksni (uključujući i podršku za MQTT), no u nekom trenutku vjerojatno ćete odlučiti krenuti dalje, u smjeru “pravog” programiranja.
UIFlow sučelje osim slaganja kockica nudi i jednostavno, ali funkcionalno sučelje za programiranje u MicroPython programskom jeziku. Python je jedan od najpopularnijih programskih jezika današnjice, a MicroPython je verzija prepravljena tako da se izvršava na ipak značajno ograničenom hardveru malih IoT uređaja: od “pravog” Pythona razlikuje se po manjem broju biblioteka i gdjegdje pojednostavljenim funkcijama, a to je otprilike sve što će početnik i entuzijast primjetiti. Razlika ima još, no o njima ne trebate brinuti sve dok se ozbiljno ne uhvatite programiranja.
Simpatična mogućnost UIFlow sučelja je što se u njemu možete glatko prebacivati iz prikaza koda u blokovima u prikaz koda u MicroPythonu. U obrnutom smjeru, nažalost, zasad ne ide. Na gornjim slikama je identičan program za upravljanje PIR senzorom prikazan u blokovima i u MicroPythonu.
MicroPython IDE posjeduje onu osnovnu funkcionalnost: bojanje koda, automatsko uvlačenje i automatsko dopunjavanje koda. Otprilike sve osnovno što je potrebno za jednostavan i ugodan rad.
U slučaju nedoumice i problema, na raspolaganju su online dokumentacija i gumb u samom sučelju koji otvara M5Stack forum, mjesto gdje možete puno naučiti, ali i postavljati pitanja.
Pokretanje programa uistinu je jednostavno: vašoj kreaciji trebate dati ime i klikom na jedan gumb prenijeti istu na uređaj, koji će se zatim resetirati i automatski pokrenuti preuzeti program.
Dosta velika mana ovog (podsjetimo se, ograničenog) sustava je nepostojanje debuggera, što iskorjenjivanje pogrešaka čini relativno mukotrpnim poslom jer svaku ispravku treba isponova poslati na uređaj i zatim provjeriti funkcionalnost.
Za kraj, usporedimo ovu igračku s popularnim Micro:BIT-om. Riječ je o uređajima identične namjene i slične cijene, ali dosta različitih specifikacija:
Omjer cijene i mogućnosti debelo je na strani M5Stack rješenja, no to nije neobično: Micro:BIT je rješenje razvijeno 2015. godine, a razvoj IoT uređaja nevjerojatno je brz, pa cijene brzo padaju, a mogućnosti rastu. S druge strane, Micro:BIT je fleksibilniji za programiranje jer omogućuje programiranje i u drugim programskim jezicima poput Javascripta.
Ako planirate ući u svijet IoT uređaja ili se samo malo STEM poigrati, toplo preporučujem M5GO, baš zato što je to “ključ u ruke” rješenje; posebno je dobro što kućište ima mali LCD ekrančić na kojem je moguće jasno i detaljno prikazati informacije. Izbor senzora je dobar i omogućuje vrlo brzu praktičnu primjenu ove simpatične igračkice.
Želite li kupiti kit, najjeftinije ćete proći kupnjom “od poznatog Kineza”: Banggood ili AliExpress imaju povoljne cijene, ali je čekanje na dostavu dugo, i po par mjeseci. Ako ne želite toliko čekati, možete pokušati s nešto skupljim, ali bržim domaćim trgovcima poput Mikrotrona.
Iako se danas pomalo čini kako su vjerski razlozi za odbijanje cijepljenja pali u drugi plan u odnosu na zastrašivanje sadržinom cjepiva, onim čudnim sastojcima čudnog imena – oni su i dalje živi i utječu na odluke vjernika.
Pravi vjernici više će brinuti o etičnosti ili vjerskoj podobnosti cjepiva negoli spojevima u njemu jer su u pitanju stvari puno trajnije od jedne doze imuniteta ili trajanja jednog života. Kako je riječ o religiji, valja ozbiljno shvatiti te nedoumice i razumjeti kako su jednom vjerniku one zbilja važne, dapače od životne važnosti (na svaki način): službeni stav neke religije (ili nekih vjerskih vođa) može odrediti hoće li se vjernici i njihova djeca cijepiti ili ne, a tu odluku neće poljuljati nikakvi znanstveni radovi ili argumenti stručnjaka.
Situacija, srećom, nije tako loša: sve tri (nama najinteresantnije) abrahamske religije podržavaju cijepljenje, uz određene izuzetke. Proučimo ih redom.
Kršćanstvo
Ne možemo govoriti o jedinstvenom stavu u kršćanskom korpusu: osim katoličke crkve koja ima jak centralizirani ustroj, postoje i manje centralizirane pravoslavne crkve, te često vrlo autonomne protestantske zajednice.
Katolici se za pitanja vjerske doktrine okreću Papi i Vatikanu: što se tamo kaže, postaje službeni stav te crkve, a niže rangiranim svećenicima ne dozvoljava se puno odstupanja od zacrtanih smjernica. Zbog toga je situacija u ovoj crkvi relativno čista: katolicima se preporučuje cijepljenje kao briga o zdravlju. Etički problem cjepiva vezan je u katoličanstvu faktički isključivo uz cjepiva koja su proizvedena korištenjem ljudskih embrionalnih stanica iz tkiva abortiranih plodova.
Stav katoličke crkve prema abortusu vrlo je jasan i beskompromisan: riječ je o grijehu ubojstva.
I tu nema mrdanja. Taj je grijeh tako snažan i tako velik, da se i stvari koje su lateralno vezane uz njega, poput iskorištavanja tkiva abortiranog djeteta smatraju grijehom.
No, do kud taj grijeh seže, i što je čovjeku vjerniku učiniti po tom pitanju?
Vatikanska akademija za život izdala je dva priopćenja vezana upravo uz problem korištenje cjepiva nastalih uz pomoć ljudskih stanica: jedno 2005. godine, za vrijeme pontifikata Pape Benedikta XVI. (Ratzinger), a drugo, kao pojašnjenje prvog, 2017. godine, za vrijeme pontifikata Pape Franje (Bergoglio).
Prvo priopćenje, izdano za pontifikata konzervativnog Pape, očekivano je teološki strogo i kroz široko objašnjavanje pojma grijeha i načina na koji grijeh može biti prenošen s jedne na drugu osobu, osuđuje bilo kakvo sudjelovanje koje ima veze s tkivom ubijene osobe. S druge strane, priopćenje prepoznaje i tumači potrebu za cijepljenjem protiv bolesti koje mogu izazvati ozbiljne probleme (u priopćenju se spominje Rubella i opasnost po trudnicu i plod), te se tim činom definira protuteža moralno negativnoj praksi izrade cjepiva pomoću embrionalnog tkiva. Prvo priopćenje definira da se grijeh u blagoj mjeri prenosi i na korisnike cjepiva, uz ogradu da je ipak bolje cijepiti se, nego riskirati zdravlje živućih.
Drugo priopćenje je pojašnjenje prvog i, pisano za pontifikata progresivnog Pape, ponovo potcrtava opasnosti od zaraznih bolesti, ali i razrješuje primatelje cjepiva (i njihove roditelje, kao i osobe uključene u proizvodnju cjepiva) grijeha; novi argumenti su činjenica da su današnji sojevi cjepiva vremenski jako udaljeni od izvornih stanica abortiranih osoba i stoga ne nose grijeh koji je nastao manipulacijom izvornih stanica, te argument kako danas više nije potrebno koristiti “svježe” abortuse za proizvodnju cjepiva (sva se rade od staničnih linija izdvojenih iz dva abortusa obavljena šezdesetih godina). Drugim riječima, stanične linije koje se danas koriste (a koje su nastale uzgojem iz izvornih stanica) nisu nastale na “griješan” način (prekidom trudnoće), a isto tako omogućuju izradu cjepiva bez potrebe za žrtvovanjem novih života, što je možda i najjači argument u korist primjene ovih sojeva.
Sve u svemu, što se katoličke crkve tiče, sva cjepiva su Ok i vjernici se ne trebaju plašiti prijenosa grijeha. Dapače, crkva preporučuje cijepljenje kao značajan oblik preventive oboljevanja od zaraznih bolesti, ali i zaštite drugih ljudi (grupni imunitet).
Pravoslavne crkve, bivajući decentralizirane (autokefalne), nisu u obavezi povinuti se centraliziranim odlukama, no to ne znači da među njima nema koordinacije – krajnji rezultat toga je stav o cjepivima koji je blizak stavu katoličke crkve: cjepiva, čak i ako su dobivena “na griješan način”, nisu grijeh. Ruska pravoslavna crkva, kao najveća pravoslavna zajednica, ohrabruje vjernike na cijepljenje. Srpska pravoslavna crkva zauzela je oprezniji, diplomatičniji stav koji se ne opredjeljuje niti na jednu stranu: “…smatra da treba uvažiti razloge naučne medicine, ali i bojazan roditelja od njenog primanja”. Praktično, to znači da se SPC ne protivi cijepljenju, ali se ne želi miješati – ostavljajući odluku o tome svakom pojedincu ponaosob.
Protestanti i druge denominacije kršćanstva imaju najrazličitija tumačenja: kako je njihova hijerarhija opuštenija od katoličke i od pravoslavne crkve, religijska tumačenja ovisna su o interpretaciji unutar same denominacije: neke zajednice smatraju kako je cijepljenje miješanje u Božju volju, dok neke smatraju kako je riječ o Božjem daru čovječanstvu. Neke su zajednice negdje između; pripadnici tih denominacija imaju veću ili manju slobodu u odlučivanju o cijepljenju.
Religijski se aspekt dodatno komplicira u Islamu i Judaizmu: osim pitanja abortiranih ljudskih stanica, otvara se i pitanje drugih sastojaka cjepiva, onih koje te vjere zabranjuju vjernicima. Svinjetina je izvrstan primjer, jer je univerzalno zabranjena pripadnicima obje ove religije, no tumačenja i izuzeća su prilično slična:
Islam
Islam zabranjuje svojim vjernicima svinjetinu i alkohol kao haram (nedozvoljeno). Sukladno tome, sve što sadrži preparate od svinje, alkohol, i druge haram stvari također je haram. No, iznimka postoji u slučaju lijekova i liječenja: ako postoji lijek koji sadrži haram stvari, a ne postoji dobar alternativni halal (dozvoljen) lijek, vjernicima se uzimanje lijeka za potrebe liječenja ne uzima za grijeh; isto tako, ako je količina haram stvari (poput alkohola) u lijeku takva da ne izaziva primarni efekt haram stvari (tj. osoba se ne može napiti uzimanjem lijeka koji sadrži alkohol), takav je lijek također dozvoljen. U načelu, briga o zdravlju pojedinca važnija je od pitanja je li nešto haram ili halal ako lijeku nema alternative; s druge strane, interpretiranje religije u Islamu nije centralizirano, pa su moguća odstupanja od zajednice do zajednice. Da islamski vjerski vođe cijepljenje shvaćaju ozbiljno pokazuje i činjenica da su jedan od preduvjeta za pristupanje Hadžu i – potvrde o cijepljenju.
Judaizam
Judaizam zauzima vrlo sličan stav, te ga dodatno obrazlaže primarno Pikuach nefesh principom po kojem je ljudski život (tj. očuvanje istog) iznad svih zakona, uključujući i mnoge vjerske zakone. Izuzeti su blasfemija, neprilični spolni kontakti i ubojstvo. Cijepljenjem se osoba štiti od loših posljedica po zdravlje, pa i smrtnog ishoda. Sadržina cjepiva pritom je od manje važnosti; također, postoji tumačenje kako sastojci cjepiva jesu dio lijeka, a ne hrane, pa se stroga pravila kosher prehrane na njih ne odnose.
Unatoč tome, svjedočili smo otporu ortodoksnih židovskih zajednica prema cijepljenju protiv ospica, što je posljedica činjenice da u Judaizmu također postoje različite struje i načini razmišljanja.
Iz svega navedenog možemo zaključiti kako tri prominentne monoteističke religije današnjice okvirno dijele isti stav: iako su neki sastojci cjepiva sporni, cijepljenje je važan medicinski postupak koji je preporučen vjernicima radi zaštite njihovog zdravlja, a zaštita zdravlja važnija je od problematike spornih sastojaka cjepiva. Time se zajednice ne odriču moralne dvojbenosti sastojaka, pa je preporuka da se, ako je moguće, koriste lijekovi i postupci koji isključuju sporne sastojke. Ako to nije moguće, vjernicima je dozvoljeno koristiti ono što postoji.
Napomena: ova tumačenja, kako smo u tekstu mogli vidjeti, nisu univerzalna, pa ako pripadate zajednici koja nema centraliziranu doktrinu (poput katoličke crkve), najbolje je o tom pitanju porazgovarati s vašim lokalnim svećenikom: pravila vaše zajednice mogu, ali ne moraju biti u skladu s gore navedenim zaključkom.
Index je objavio vijest kako grad Zagreb planira tužiti smijenjenog ravnatelja dječje bolnice Srebrnjak za – nadriliječništvo. Kako nemam podatke o tome što se zaista događa i tko tu jest kriv, neću zauzimati strane. No, optužbu za nadriliječništvo ću ipak komentirati. Riječ je o iznimno ozbiljnoj optužbi kojom se stručnjaka optužuje da je poduzimao radnje suprotne pravilima struke, a koja bivšeg ravnatelja može koštati karijere i zatvorske kazne. Evo što o nadriliječništvu kaže zakonodavac:
Nadriliječništvo
Članak 184.
(1)Tko se nemajući propisanu stručnu spremu bavi liječenjem ili pružanjem druge medicinske pomoći, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2)Ako je djelom iz stavka 1. ovoga članka izazvano znatno pogoršanje bolesti ili narušenje zdravlja druge osobe, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3)Ako je djelom iz stavka 1. ovoga članka kod druge osobe izazvana teška tjelesna ozljeda ili prekid trudnoće, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(4)Ako je djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.
(5)Sredstva upotrijebljena za liječenje iz stavka 1 i 2. ovoga članka će se oduzeti.
Kako vidimo, riječ je o vrlo ozbiljnim optužbama koje nose vrlo ozbiljne kazne. Još kad se liječniku dogodi da ga proglase krivim za nadriliječništvo, gubitak licence gotovo je zagarantirana stvar. No, ono što mi je upalo u oči ovaj je citat iz članka:
“Kazala je kako su iz nalaza HZZO-a zaključili da se ondje događalo nadriliječništvo. “Ja znam da je to doktoru Nogalu smiješno, a bit će mu još smješnije kad sazna da smo podnijeli prijavu jer smo zatražili odvjetničko mišljenje”, poručila je.”
Ne znam kako vi, no meni je ovaj izričaj vrlo čudan. To nije tipičan činovnički komentar, već se čini kako je tu riječ i o osobnom animozitetu zamjenice Gradonačelnika Jelene Pavičić-Vukičević prema bivšem ravnatelju. Ne znam kako drugačije objasniti izjavu “Ja znam da je to doktoru Nogalu smiješno…”, jer to zvuči kao da su njih dvoje već imali sličan razgovor na kojeg je bivši ravnatelj odmahnuo rukom; “… a bit će mu još smješnije…” nam kaže da je ravnatelj u očima zamjenice vrlo negativno (pa i emocionalno) pozicioniran. Ovo je izričaj tipičan za meksičke sapunice i reality show, on otkriva duboku, intenzivnu negativnu emociju koja je do sad možda bila zatomljena, da bi razrješenjem interne tenzije u korist zamjenice ona mogla biti neometano oslobođena, u javnosti, kako bi poniženje bilo veće. Upalite svjetla pozornice.
No, to mi isto tako sugerira da ova priča nije od jučer, već da je na ravnatelja postojao pritisak od ranije, i da je bivši ravnatelj možda čak primao i (in)direktne prijetnje svojoj karijeri ako ne pristane na nešto. Što je od tog istina, to znaju bivši ravnatelj i zamjenica Gradonačelnika.
Jednako tako intrigantna stvar je prijetnja odvjetnikom. Ovo je zanimljivo sa stanovišta struke: odvjetnik ne može odrediti što je nadriliječništvo jer za to nije osposobljen. Sud o prirodi liječenja mogu donijeti isključivo stručnjaci iz područja medicine, a oni, rekao bih, nemaju namjeru poduprijeti ovu priču, pa gradskoj upravi preostaje jedino zaobilazni način: angažiranje odvjetnika koji će pokušati nekako povezati članak 184. s izvješćem o radu bolnice: praktično, pokušat će uništiti bivšeg ravnatelja tehnikalijama. I to bi im moglo i uspjeti. Koliko će to biti jednostavno napraviti, ostaje nam vidjeti: u 2018. godini bile su svega dvije prijave za nadriliječništvo, i obje su obustavljene. No, uz malo političke volje…
I to nas dovodi do zapanjujućeg zaključka: iako u državi postoje liječnici koji svojim stavovima (protiv cijepljenja) i postupcima (izdavanje lažiranih potvrda o cijepljenju) graniče sa, ili naprosto ulaze u definiciju nadriliječništva, njima se nije dogodilo ništa, niti će im se dogoditi išta – oni mirne duše mogu nastaviti propagirati svoje stavove koji su itekako u sukobu s člankom 184. Nikoga to ne zabrinjava, ni gradske oce ni ministre. Iskreno me zanima može li se dogoditi da nadriliječništvo postane sredstvo političke i profesionalne likvidacije nepoćudnih elemenata.
Joe Biden: "We have put together I think the most extensive and inclusive voter fraud organization in the history of American politics.” pic.twitter.com/9kCZdvY2f7
Titar je, kolokvijalno govoreći, mjera količine antitijela za određenu bolest. I to je ono što sam išao izmjeriti, ne zbog dvojice kolega informatičara koji su dobili ospice, nego već i prije, čim su se pojavile glasine da su se u Zagrebu pojavile ospice.
Paničar? Možda. Uistinu, nije to kuga, nije ebola, nije nova Španjolska gripa, riječ je o relativno bezopasnoj (u usporedbi s navedenim protuprimjerima) bolesti koju velika većina oboljelih preboli bez velikih problema. Nisam li, dakle, mogao uštedjeti te novce koje sam dao za testiranje i potrošiti ih na nešto pametnije?
Zapravo, ne – ovo su upravo izvrsno uloženi novci! Svaki novac uložen u zdravlje ne može biti bačen, a novac uložen u preventivu još je i vrijedniji.
Pitao me frend baš nedavno, diskutirajući o cjepivima – ja kao sklon, on kao nesklon – gdje mi je cijepna knjižica. Moja cijepna knjižica nešto je što ja valjda nikad u životu nisam vidio. Siguran sam da negdje postoji, jer cijepljen jesam; lijepo se sjećam školskih liječnika kako su išli po razredima i cijepili djecu. Živo se sjećam i cjepiva za polio, kako su nam ga drugarice bolničarke sipale u grlo, pa zatim dale kocku šećera da cuclamo: lukav način da dijete nagovorite da drži zatvorena usta i proizvede dovoljno sline da cjepivo sigurno otputuje u probavni trakt. A ta moja nesretna cijepna knjižica negdje je ostala… u školskom dispanzeru, tko će ga znati. Vjerujem da ju je netko već poodavno arhivirao u smeće.
Ne znajući, dakle, vlastiti cijepni status, a u želji da izbjegnem ospice ako na njih nisam imun, otišao sam i privatno platio kontrolu titra na ospice i tetanus. Ospice iz očitog razloga, a tetanus također za svaki slučaj: riječ je o opakoj bolesti koju ne bih poželio nikome. Pa tako, kad već idem kontrolirati masnoće u krvi, enzime i markere, za jedan ubod iglom priuštio sam si i testiranje titra.
Na vrijeme, čini se: rezultate treba čekati i do deset dana, a u međuvremenu se glasina razvila u dovoljno potvrđenih slučajeva zaraze ospicama da bismo vrlo uskoro mogli vidjeti i službeno proglašenje epidemije ospica u Zagrebu. Nadam se da ću prije tog događaja dobiti svoje rezultate.
Update: nalazi stigli i dobri su: na ospice sam prilično imun, no protiv tetanusa ću se morati docijepiti za par godina:
Budu li pozitivni, mogu mirno spavati. Budu li negativni, morat ću se docijepiti. Izigravati narodnog heroja nije pametno: zanemarimo li činjenicu da ospice ipak ubiju određeni broj ljudi, čak i onih zdravih, samo preboljeti tu bolest ni u dječjoj dobi nije šala, a u odrasloj je dobi gore.
Ne samo to: štiteći sebe, štitim i ljude oko sebe – svoju obitelj, prijatelje, u slučaju ospica faktički bilo koju osobu s kojom dođem u kontakt. Ospice su vrlo zarazne i dovoljno je boraviti u prostoriji u kojoj je do nedavno boravila zarazna osoba da biste i vi sami pokupili bolest. Manja neugodnost vađenja krvi, nešto novca dobro uloženog i potencijalna potreba za docjepljivanjem sitnice su u odnosu na alternativu visoke temperature, bolovanja, iscrpljenosti i – što mnogi ne znaju ili zaboravljaju – opasnosti da ospice “izbrišu” pamćenje mog imunološkog sustava i tako me učine podložnim drugim bolestima protiv kojih sam već razvio imunitet, bilo cijepljenjem bilo preboljevanjem. Nije mi draga ni pomisao da bih mogao biti osoba koja će zaraziti par desetaka drugih osoba, uzrokujući im iste patnje kroz koje bih prolazio i sam.
Provjeriti titre nije loša ideja, posebice ako poput mene ne znate što piše u vašoj cijepnoj knjižici. Ne treba paničariti, ako niste baš ratna generacija kad je bilo problema sa cijepljenjem populacije zbog rata i izbjeglištva, vjerojatno ste imuni ili imunizirani. No, ako niste sigurni, isplati se dati tih otprilike 150kn (za provjeru IgG protutjela koja se odnose na stečeni imunitet, nije potrebno provjeravati i IgM protutjela koja upućuju na aktivnu infekciju) i biti siguran.
Argument kako majka najbolje zna što je dobro za njeno dijete snažan je. On, doduše, nije snažan u logici ili u faktima, ali je iznimno emocionalno snažan, i to ga čini moćnim – toliko moćnim da je u stanju ušutkati sugovornika u gotovo svakoj situaciji, pa čak i cijelom društvu nametnuti majčin stav kao moralno ispravan. Što kad postane štetan?
Jedna djevojčica nedavno je preminula od osteosarkoma. Prije par godina jedan dječačić preminuo je od limfoma, u mukama. U oba slučaja roditelji (jedan ili oba) bili su ti koji su inzistirali na tome da se njihov vlastiti potomak ne liječi lijekovima, već su se odlučili na neku svoju metodu koja samo u njihovim glavama ima smisla.
Da bismo stavili stvari u perspektivu, evo što medicinska znanost kaže o uspješnosti liječenja: osteosarkomi su izlječivi (u smislu dugog preživljavanja), ovisno koliko su rano otkriveni, i do 75%. Non-hodgkins nudi preživljavanje čak i veće od 90%. Pretvoreno u konkretan primjer, od četvero djece oboljele od osteosarkoma kod kojih je bolest rano dijagnosticirana, troje od četvero otići će kući i živjeti pet ili duže godina. Od deset mališana s limfomom, njih devet će se vratiti svom domu. Dozvolite samo da pojasnim jednu stvar koja je vjerojatno nejasna: preživljavanje od 5 i više godina je statistički izraz koji nikako ne znači da će ta djeca živjeti još pet godina i zatim umrijeti od karcinoma; izliječeni koji spadaju u tu grupu mogu očekivati puni životni vijek. Ova statistika odnosi se i na Hrvatsku, jer primjenjujemo iste protokole liječenja.
Usporedimo sad te brojeve (koji, jasno je, nisu savršeni – i dalje će jedan dio djece umirati bez obzira na visoke šanse izlječenja) s vremenom preživljavanja ovih nesretnih dječaka i djevojčice – tu negdje oko godinu dana. Zahvaljujući ponajviše ideji vlastitih roditelja da oni bolje od liječnika znaju kako liječiti vlastito dijete: “majka najbolje zna što je najbolje za njeno dijete.” Naravno, nitko ne može sa sigurnošću reći da bi ta djeca preživjela čak i da su prošla protokole liječenja u najboljim hrvatskim ili stranim bolnicama, ali statistika je i u ovakvim slučajevima neumitna: postotak izlječenja djece koju su na svoju ruku i svojim metodama od smrtonosnih bolesti liječili njihovi roditelji ravan je – nuli. Sedamdeset posto ili nula, to zbilja nije teško izabrati kad se između djeteta i njegovog zdravlja ne ispriječi roditeljski ego, ljudska glupost pomiješana s mizernom količinom znanja koja je taman dovoljna da bude opasna, te potreba roditelja da svijetu dokazuje neki svoj inat. Taj koktel loših karakternih osobina može biti smrtonosan.
Postoji tu, doduše, jedna iznimka, jedno dobro opravdanje za ljude u takvim situacijama: oni su s razlogom nepovjerljivi prema institucijama. Budimo realni, naše zdravstvo je u kolapsu i to se svakog dana iznova potvrđuje. Prirodno je da ljudi koji gotovo svakodnevno čitaju o listama čekanja koje se odužuju na godinu dana ili više, na propuste službi koji dovode do smrtnih ishoda, sjetimo se i niza groznih priča iz rodilišta – sve te negativne informacije itekako poljuljaju povjerenje u institucije, samim tim i u struku. Roditelji su uplašeni za dobrobit svoje djece i, tako ranjivi, prijemčivi su ne samo za loše informacije o sustavu, već i za razne dezinformacije, pa i manipulacije ljudi koji dobro žive od tuđe nesreće. Činjenica da u sustavu još uvijek rade (i s njim se nose, i faktički ga nose) ljudi koji su medicinu izabrali kao humani poziv i koji kako-tako održavaju funkcionalnost sustava rijetko bude spomenuta. Dozvolite mi digresiju: u oba gore navedena slučaja pojavili su se komentari koji simpatiziraju roditelje nakon svršenoga čina, koji se s njima solidariziraju i relativiziraju to što su roditelji učinili iz posve emotivnih razloga (“majka sad sigurno jako pati”), no jednu stvar nisam primjetio: nitko, ni mediji niti komentatori nisu pitali liječnike te djece kako se osjećaju nakon što su djeca posve bespotrebno izgubila svoje malene živote. Mislim da bi oni imali itekako što za reći: i o tome kako su se borili da djetetu pruže skrb koja mu je potrebna, i kako su se pritom osjećali, i kako im je pri srcu bilo kad su saznali da su djeca izgubila svoje životne bitke. No, to tako valjda mora biti, jer javnost liječnike promatra kao kotačiće u stroju, depersonalizira ih i ne registrira činjenicu da su i s te strane živi ljudi sa svojim emocijama. Ne, to su kotačići u nemilosrdnom stroju protiv kojeg se bore hrabri roditelji, a tuga je osjećaj rezerviran ekskluzivno za roditelje. One koje javnost percipira nemilosrdnima, javnost će jednako tako i tretirati.
No, vratimo se na majku koja sve zna. I ona ima strahove kao i svi roditelji, ali ona ima i mehanizam kojim te strahove ublažava: na ovaj ili onaj pogrešan način pronaći će nešto za što će se čvrsto uhvatiti kao za sidro, to nešto pružit će joj oslonac u iznimno teškoj situaciji.
Mislite li da pretjerujem kad kažem da će majka koja sve zna pronaći samo pogrešan način? Recite, koliko ste puta u pedijatrijskoj čekaonici sreli majku koja je rekla: “Ja najbolje znam što je za moje dijete dobro, pa sam ga dovela pedijatru, dajem mu sve lijekove koje je propisao pedijatar, i cijepim ga na vrijeme.”?
Dozvolite, rekao bih da je to rijedak slučaj. S druge strane, sve one majke koje vode svoju djecu liječniku, koje ne bježe od medicine u liječenje narodnim lijekovima (koji su bili popularni u vrijeme kad gotovo polovica djece nije doživjela peti rođendan – toliko o njihovoj efikasnosti), koje ne kukaju o aluminijima, živama, fetusima i autizmima koje uštrcavaju u njihove potomke – to su zapravo majke koje najbolje znaju što je dobro za njihovo dijete.
Nažalost, osobe koje su najglasnije često su i najmanje u pravu, a o tome razmišljamo tek kad se dogode vrlo ružne posljedice. Majke koje glasno i agresivno nameću svoj stav kako one i samo one najbolje znaju što je dobro za njihovo dijete vrlo često time brane neke svoje životne stavove koji nisu paralelni s općim stavovima ili stručnim mišljenjima. Budimo realni: u takvim se situacijama uopće ne radi o dobrobiti djeteta, već o nametanju osobnih stavova roditelja, postavljanju roditeljskih zabluda ispred dobrobiti djeteta. Ne bih rekao kako je riječ o namjeri izazivanja štete vlastitom djetetu, ali šteta svejedno nastaje – i roditelji za nju trebaju biti odgovorni, čak i ako su to učinili u najboljoj namjeri.
A tu krivnju trebaju podijeliti s jednom posebnom vrstom lešinara, ljudima koji profitiraju na tuđoj nesreći.
Kako nastane roditelj koji odbija medicinsku skrb? Dosta često, zapravo, ne zbog vlastitog inata, već zbog utjecaja ljudi koji šire nepovjerenje u medicinsku struku – ili ga samo koriste – kako bi profitirali na prodaji svojih magičnih pripravaka ili metoda koji su, kako to vole reći barem u početku tretmana, “izliječili već na tisuće onih od kojih je medicina digla ruke”.
Roditelj bolesnog djeteta je osjetljiv, nalazi se u iznimno ranjivoj poziciji i itekako je sklon poslušati bilo što, što bi moglo ozdraviti njegovo dijete. To je prirodna reakcija. Ono što tu nije prirodno su osobe koje parazitiraju na takvim ljudima i iz njih izvlače financijsku korist dokle ide (tj. do smrti pacijenta). Oni prodaju lažnu nadu i često, vrlo često agitiraju protiv medicine kako bi napravili više mjesta za svoju financijsku korist. Imaju svoje grupe, svoje sljedbenike, svoje uhodane sheme kojima prepoznaju ranjive roditelje i vješto ih uvuku u svoj svijet u kojem je medicina zla i smrtonosna, a oni sveci i spasitelji. Mnogi nasjednu, barem na kratko. A neke ponekad pretvore u majke koje najbolje znaju što je dobro za njihovo dijete – iako, tu bih riskirao reći da za tu poziciju osoba ipak mora već imati neke preduvjete u svojoj glavi.
Krv prerano preminule djece i na njihovim je rukama.
P.S. Ma što mislili o ovom tekstu i o meni nakon čitanja istog, ne stoji izjava da majka najbolje zna što je dobro za njeno dijete. Roditelji mogu beskonačno voljeti svoje dijete, mogu najbolje znati kako se ponaša i kako se osjeća, što voli a što ne, no kad dođe do situacije u kojoj proverbijalni shit hits the fan, vrijeme je za stručnjake.
Da na on-line svijetu postoji zbilja svašta već odavno znamo, kao što već dugo znamo da je Internet pravi e-divlji zapad. Svašta se tamo nađe, mnoštvo pametnih i dobrih stvari, ali i boleština svakakvih. Uostalom, svatko tko je ikad čitao komentare ispod vijesti na domaćim portalima zna da to nije mjesto za osjetljive (ili normalne).
No, jedna je stvar kad se odrasle(?) osobe igraju virtualnog puškaranja između partizana i ustaša, kozojeba i leftarda, vjernika i ateista… posve je druga stvar kad se na udaru neprimjerenih stvari nađu djeca.
Djeca su znatiželjna, sve ih zanima, ali mnogo što ne razumiju i nisu zrela; njihov je dječji svijet, veseo i šaren, pun cvjetića i pčelica, ali isto tako i strahova od stvari koje ne razumiju, strahova koje nisu u stanju kontrolirati i odagnati, stvari koje ne mogu razložiti i koje na njih mogu itekako negativno utjecati.
“Momo izazov” je još jedna od malicioznih, opasnih gluposti u koje se klinci znaju upustiti iz znatiželje, ili zbog izazova. Izvorno, riječ je o kontaktu na WhatsApp aplikaciji: spojite se sa tom osobom i onda vas ona praktički mentalno zlostavlja. Eto, to. Ništa više, niti manje od toga. Beskonačna glupost bilo kojoj zreloj osobi, no u svijetu tinejdžera stvari su postavljene drugačije.
Zatim imamo poseban krug pakla za bolesne umove koji u crtiće namijenjene najmanjima ubacuju odvratne stvari, poput Peppe Pig koja si kopa oči:
Ovo je drastičan, ali nažalost ne i jedini primjer kontaminacije inače primjerenog dječjeg programa tvorevinama poremećenog uma. Ovakvih primjera ima dosta i nije ih jednostavno naći, ali uz malo truda moguće je. Jednako tako je moguće da dijete u svom lutanju on-line svijetom slučajno naleti na ovako nešto.
Momo je trenutno popularna varijacija na temu: negdje u videu ubačena je slika glave sa izbuljenim očima, a dječji glasić pjevuši u ritmu dječje brojalice pjesmicu o tome kako će Momo doći i ubiti dijete koje gleda video. Sve je napravljeno tako da sliči tipičnim B horrorima, jeftine produkcije (nije potrebno ništa više od fotografije i nekoga voljnog snimiti pjesmicu) ali opasnog efekta.
Kakvo je to zlo biće koje nam gleda djecu i želi ih pobiti? Slika, priznajem, izgleda vrlo efektno i poprilično je creepy i odraslim osobama, a kako tek ne bi djeci.
No, tek kad vidimo cijelu fotografiju stvari malo sjednu na svoje mjesto:
Riječ je o skulpturi! Očekivano, japanske produkcije, ali ipak samo skulpturi. Naziv joj je “Majka ptica” i uistinu je onako, malo… nije za pokazivati maloj djeci. Autorica vjerojatno nikad nije ni sanjala da će njen umjetnički rad biti iskorišten za ventiliranje nečijeg duševnog poremećaja na Internetu.
I eto, dovoljna je jedna fotografija, jedan poremećen um i puno zle volje, pa da se umjetnost pretvori u primjer koliko duboko ljudska bića mogu pasti.
Nažalost, iako je YouTube nedavno izdao Kids verziju svojeg softvera koji bi trebao dozvoljavati prikazivanje samo provjerenog materijala koji je siguran za mališane, vrlo brzo našao se na udaru kritika zbog nemogućnosti da filtrira upravo ovakve sadržaje. Ruku na srce, u ogromnoj količini materijala teško je napraviti algoritam koji će bez pogreške prepoznavati umetanja video materijala, a posebice je teško automatizmom prepoznati puno suptilnije mentalne manipulacije slikom ili zvukom. Ručno pregledavanje nema puno smisla, jer kako sam rekao – količina on-line materijala je ogromna.
Postoji samo jedno kvalitetno rješenje: roditelji ne bi smjeli dozvoliti djeci da gledaju on-line stvari (pa ma kako nevino izgledale) bez njihovog nadzora. To je vjerojatno nemoguće postići bez apsolutne posvećenosti 24/7 samo vlastitom potomstvu (a vjerojatno bi bilo i kontraproduktivno i za roditelje i za djecu), no postoji i druga opcija: kupnja originalne kolekcije video zapisa o dječjem omiljenom liku, jer si izdavač neće dozvoliti ovakve stvari, dok besplatni on-line sadržaj na popularnim servisima uvijek može potencijalno skrivati ovakva i slična “iznenađenja”. Alternativno, postoje programi koji mogu “skinuti” video na lokalno računalo ili tablet. (neću ih imenovati jer je “skidanje” video zapisa problematično glede autorskih prava, pa guglajte sami) Roditelji koji su dovoljno jeftini da ne žele kupiti originalnu seriju od izdavača (i tako podržati autore koji stvaraju djela koja se njihovoj djeci sviđaju) mogu tako sami pregledati materijale i one koje smatraju prihvatljivim spremiti lokalno.
Što god odlučili, imajte na umu da je davanje apsolutne slobode djeci u pristupu on-line sadržajima vrlo riskantna stvar: nije upitno hoće li djeca naići na nešto što je za njihove godine neprimjereno ili čak opasno, već je to samo pitanje vremena. S druge strane, zabrane i odricanja mogu biti jednako tako loši, pa rješenje nije niti u zabrani korištenja on-line sadržaja. Softver za kontrolu pristupa je vrlo nepouzdan (vrlo, jer je jedina mjera pouzdanosti 100% zaštite, ništa manje od toga) i ne možete se osloniti na to da softver bude anđeo čuvar vašeg djeteta. To možete biti samo vi sami, i zato je vrlo važno da dobro znate što se sve u on-line okolini vašeg djeteta nalazi i reagirate kad se za tim ukaže potreba.